Monthly Archives: November 2014

Bog i zemljani

Ljudi često olako pišu o Bogu, što je u neku ruku normalno, jer je Bog pojam ko i svaki drugi. Neki pak pišu isuviše teško o njoj, što je opet normalno s obziron da su oni ljudi i da su plahi i da od bilo kakve slike ili pojave mogu vidit kojekakve strašne stvari kojih se triba pazit i sa kojin triba ultra oprezno postupat. Sve u svemu, niko o njoj ne piše onako, opušteno, normalno, umjereno promišljeno, ko što se piše o svemu drugon sa čin si miran i opušten u životu. Vjerovatno jer s tin pojmon skoro niko nije miran ni načisto. Nisan ni ja, i u ovon momentu dijelovi mene drhte jer možda dotiču nešto što ne žele, al, bože moj, piše mi se pa pisaću.

Brojni mudri ljudi diljen svita su skontali i prozreli stvarost. Neki od njih su virovali u Boga, neki su virovali u karmu i reinkarnaciju, neki su virovali u Tao, neki pak u duhove prirode i njene sile. Ali imaju jednu zajedničku stvar, pišuć o Bogu, zakonima karme i logici postojanja, Taou, duši prirode, svi su pričali o ljudima. Pisali su o odnosu tog nečega i ljudi i u konačnici, pisali su šta ljudi tribaju uradit da dosegnu svoj vrh, ostvare svoju misiju, svoj potencijal, i kako in to nešto more pomoć, kako s tin nečin mogu surađivat, i u konačnici, što je najbitnije, kako to nešto pronać u sebi. Kasnije su neki drugi zaključili da je to nešto izvan nas, pa da se njemu triba molit i klanjat, i da on kažnjava  slanjem na vječne muke i nagrađiva slanjen u misto di će ti cilu vičnost bit ekstra. To, iako je tako naivna slika da je upitno kako more odgovarat ikome ko je proša pubertet, i dalje fura većinu ljudi.

I sad, šta je poanta svega? Da li bog stvarno postoji? Da li postoji osoba koja je negdi tamo gori i pomaže nan, tješi nas kad smo slabi, hranin nan ego kad smo sebični, usmjerava nas kad smo izgubljeni i kad nas je strah? Iskreno, svejedno je. Svakako, postojala ta osoba ili ne, mi tražimo utjehe i smjernice i mi ćemo ih u nečemu nać, jer, mi smo tu osobu smistili tu da odgovara na naše težnje, a šta je stvarna priroda te osobe i postoji li ona uopće to u datom trenutku nije ni bitno. Zato u principu, ne virujen, osjećan da san dija nečega naravno, nečega izvan mene, većeg i šireg, virujen da nešto postoji, neka inteligencija u svemiru, neki princip života, ali kakva je priroda toga nečega, to more znat jedino budala. Zašto budala? Pa zato što jedino budala more mislit da to zna. To je u konačnici nebitno, svakako živiš svoj život i svakako te je svoje lekcije odradit sam, neće ih niko odradit za te.

Ono što mi doseg spoznaja dozvoljava da mislin da znan je ovo. Smatran da smo mi ljudi uistinu divni, i moćni i veliki, a isto tako kritični i slabi i mali. Na nama je da se odredimo šta smo. Jer mi imamo razum i imamo moral da se diferenciramo, priroda ga nema. Vuk je isto tako divan i moćan i velik a i kritičan i slab i mal, ali ipak on to ne misli za se, ne misli o sebi ništa od toga. I isto tako to ne mislimo za nj, on je jednostavno vuk, ponaša se po svojoj prirodi. Ali mi imamo razum i imamo izbor. Imamo inteligenciju na kojoj moremo bit zahvalni dok god postojimo, imamo želje, imamo razumno doživljavanje sebe, imamo samosvijest, imamo sve alate za napredak i samoostvarenje.

Mi ljudi smo, najveće ostvarenje našeg planeta.Mi smo najnaprednije biće od sviju. Mi nismo ništa suštinski drukčiji i od kojeg drugog bića na zemlji, mi smo svi braća i sestre bića i svi djelimo ovaj planet i svi želimo bit sritni, na svoj način. Ali mi smo ipak, zašto? – boga pitaj :D, došli do ovog iznimno naprednog stupnja razvoja. Možda smo mi ulaz u više, nematerijalne sfere postojanja, i kad ostvarimo sve što triba vamo na zemlji ćemo se reinkarnirat i živit negdi drugo, ko neka viša bića. Moguće, nadan se, fino zvuči. Virujen da ćemo negdi i dalje aktivno živit, ne virujen u neki kraj, konačan i fiksan, nema mi smisla. Kako god bilo, mi smo ode da se izdignemo na jedan viši nivo, da životinju u sebi, životinju koja jesmo, oplemenimo sviješću i da naše instinkte i prirodu oplemenimo i oslobodimo se stega i robovanja tin instiktin i toj prirodi.

Ono što mi nazivamo zlon, je sasvin normalno u prirodi. Ubijanje, nasilje, sve te loše stvari priroda radi svakodnevno, rade ih životinje a radi ih i priroda sama svojin silama. Pa ipak nećemo reć da je vuk koji zakolje ovcu zal i da mačka koja ulovi miša pa ga poslje po sata mrcvari i igra se s njin to radi jer je snapastuje sotona. Oni to rade jer je to njiova priroda, to je priroda postojanja na zemlji, samin tin i priroda našeg postojanja. Ono što mi nazivamo zlon, je dija naše životinjske prirode i mi ga moramo prominit, osvistit, oplemenit i pritvorit ga u našu vrlinu i jedan koristan mehanizam i zahvalan dija nas. Isto ko što mrak ne mereš ubit, nego ga jedino osvitlit i isto ko što kriminalac i loša osoba neće postat bolji ako ga kazniš, nego ako mu daneš ljubavi i naučiš ga da se voli i cjeni, isto tako naše zlo nije nešto što zahtjeva kaznu. Nekad kazna more bit korisna, ko metod učenja, al generalno priroda zla nije apsolutna i ne rješava se kažnjavanjen.

Zlo je manjak svijesti, i ono što mi tribamo uradit je da svitlon svijesti prominemo kvalitet te životinje u nama i da postanemo bića koja su se ostvarila, u kojima su potencijali postigli svoje pravo agregatno stanje i dosegli svoj pravi kvalitet. I o tome pričaju sve vjerske škole, Buda priča o dostizanju nirvane, Lao Ce o dostizanju Taoa, Isus je priča o tome kako mi moremo postat Bog, dok nisu prekrojili i izminili bibliju tako da i dalje bude uspavanka za uspavane ovce.
Mi smo tu da se probudimo, prosvijetlimo, ostvarimo, da postanemo svjesna i budna bića, bića koja jesu, i da zemlja u nama dosegne svoj vrhunac.

Posted in Uncategorized.
Skip to toolbar