Monthly Archives: June 2015

Smisao

Pitan se jedno onako, prosto zdravorazumsko pitanje. Kakva smisla ima da stvoriš nekoga samo da tebe štuje i da ti odaje počast? Što je Bogu potribno da mi njega veličamo, da ga obožavamo, da mu robujemo? Jel on ima neke traume iz djetinjstva pa mu mi tribamo da ih kompenzira? Ne, u čemu je smisao fakat, da nas neko stvori samo zato da mi njemu odajemo počast? Zamislite vi da napravite dite i da zahtjevate od tog diteta da ono u vaše ime po tri sata dnevno klanja, da van moli, odaje počast, itd, i da, ako ikad pomisli da je neka druga osoba od vas na zemlji bolja, ako pomisli da ste vi ko roditelj bezveze da ćete na nju bacit vječno prokletstvo i prognat je na vječne nezamislive muke. Jel to vama imalo normalno?

Update… Evo sad kako ovo napisa, pade mi na pamet još tih nekih nelogičnosti, al ne bi da previše razdužin post pa ću probat bit kratak. Evo na primjer Sotona. Kakva, al kakva smisla ima da postoji neko biće koje je apsolutno zlo? Znači pazi on je bija anđeja, koji se je okrenija protiv Boga i sad mu je cilj iskvarit Božije stvaranje. Pa sve da je moguće da neko bude tako apsolutno zlo (što je po svakoj logici apsurd) kako tom Sotoni, Šejtanu bar ne dosadi za ve vlike iljade godina to radit? Kako on ne skonta više da je to bezveze i ode radit neke druge zanimljivije stvari?

Treće, zašto Bog uopće dozvoljava Sotoni da to radi ako je on svemoguć? Šta on ima od toga da nas “testira” čuj testira? Zar se i Sotona ne mere priobratit? Što Bog ne proba bit fin prema Sotoni pa kad ovaj skonta koliko je u krivu, da se sažali i pokaje? Što je Bog stvorija nešto što je apsolutno nemoćnije od njega, i sad mi njemu na tome tribamo bit zahvalni još? Znači pazi on je mene stvorija, muči me i “testira” ako ja kojin slučajen prominen mišljenje o njegovom postojanju on će me bacit na vječne muke i ja njemu još triban bit zahvalan za to? Što nas ne stvori kao jednake? A ako i neće, zar nije logičnije da nas pusti da imamo slobodu, da živimo u lipoti i radimo sve šta želimo? Zašto moramo to zaslužit? Zašto je uopće stavija jabuku u Raj ako nije tija da je mi uzmemo? I da, na kraju će Bog uništit cili svit koji je stvorija (hm, to je tek zanimljivo) napraviće sudnji dan i ljude će podilit i poslat u raj il u paka. A šta će on radit nakon sudnjeg dana? Šta će bit nakon toga? Piće kavu i igrat plejstejšena?

Gledaj, ja mislin da je ovo sve jedna velika, velika podvala. Bog je jabuku namjerno stavija u Raj jer je tija da je mi uzmemo. Poslje toga je posla svoje poslanike da uvjeravaju narod u tu nelogičnu priču prosto da vidi koliko ih ima koji se drznu, koji imaju dovoljno karaktera da mu proturječe. To jeste da proturječe poslanicima. U biti je to najveći test, najveća prevara. Bog želi da ga se mi odreknemo, jer je to potvrda naše samosvjesti, razuma i slobode. I čak naše ljubavi. A također je i potvrda njegove ljubavi njegova apsolutnog ne-egoizma, za razliku od lažne i do kraja egoistične slike koju plasira da bi nas zavara. I oni koji prođu test, koji skontaju da to sve nema smisla, oni će bit nagrađeni za to. A koja je nagrada? Nagrada je da svate da su oni također Bog, i da nakon toga žive u miru i eto rade šta in se već radi, i uživaju. 🙂

P.S. Evo i jedno pitanje za kraj: Ako je Bog svemoćan, more li stvorit kamen koji ni on sam ne mere pomaknit?

Posted in Uncategorized.

Imagine there’s no heaven… And no religion too

Vjerovatno svi misle da je neki ideal ateizma, ili pak ireligioznih ljudi općenito svit bez religije, ali to nije točno. Moj ideal ne pretpostavlja pobjedu ovog il onog uvjerenja, jer tako nešto je nemoguće a i kad bi bilo moguće ne bi valjalo. Ljudi su potpuno nesigurni i egoistični, pa se drže za svoje uvjerenje ko da je to balvan za koji su se uhvatili u poplavi pa ako ga ispuste potoniće. A ne svaćaju da vi niste vaše uvjerenje, vi niste vaši stavovi, vaše misli, vaše poimanje il nepoimanje Boga, nacije, života il ičega drugog, vi ste vi. Prvenstveno vi, sami sa sobon i bez ikoga drugog. Zato se svi boje drugih uvjerenja i svi se nadaju pa čak i viruju da će njiova uvjerenja jednon pobjedit, da će svi mislit ko i oni. A ustvari, to je potpuno nemoguće, to je čak nezamislivo. Sama priroda vjerovanja je da se ono bazira na našoj unutarnjoj logici. Zato se vjerovanja ljudi razlikuju. Ljudi bi mogli mislit isto jedino kad bi znali, jedino kad bi znali šta se npr dešava nakon smrti i kad bi to cilo čovječanstvo saznalo, tada bi mogli reć da svi znaju isto. Al dok god ljudi viruju, a kako stvari stoje virovaće uvik, virovaće u različite stvari.

Ono što ja mislin da će se u budućnosti desit, a to se već i dešava samo što će u budućnosti to postat dominantno stanje, je sve veći individualizam i pluralizam vjerovanja. Svjesni smo kako vrime odmiče da se pojavljuju novi trendovi u sveme pa tako i u religioznom životu, iako je on jako jako tvrdokoran i od svih ljudskih sfera možda se upravo sfera religioznosti ili duhovnosti pak najsporije minja. To je zato što su religijska uvjerenja jako žilava, ona su ljudima važna za njiov integritet ličnosti, i ljudi ih u pravilu nameću svojoj dici i strogi su po pitanju odstupanja od tih uvjerenja. Također religije su većinom i masivne institucije koje imaju svoj prosto ovozemaljski interes, opstanka na životu. Zato se religioznost minja sporo, ali upravo možda zato je ta promjena religioznosti esencijalna kao pokazatelj promjena u stanju svijesti ljudi. Jer mislin da se sloboda društva more jako točno izmirit po nivu slobode prakticiranja svojih religijskih uvjerenja, i uopće slobode pojedinaca da sami odlučuju i promišljaju ta uvjerenja. Prije nekih 200 godina su postojale više manje utvrđene institucionalne, velike religije u većini svita i uvjerljiva većina ljudi je pripadala tim religijama. Onda se pojavija ateizam, i odkad se je pojavija uhvatija je itekako maha, toliko da sada postoje i države, i to neke velike poput Kine, u kojima je ateizam vodeći religijski ideal društva. No, religije nisu time nestale, one su i dalje ostale i i dalje sasvim fino žive, samo što se njiovo članstvo smanjilo, i praktično svugdi postoji grupa ateista, agnostika i slično koja živi paralelno sa vjernicima. Sa razvojen i uticajen filozofije je nika ateizam, ali pak i neka druga uvjerenja, poput deizma, panteizma i slično, i ta uvjerenja su također postajala popularna i popularna su donekle i danas. Onda je uz globalizaciju i širenje svjesti i ideja, se desija jedan golem pomak na zapadu, a to je okretanje alternativnih struja duhovnosti i filozofije ka istoku. I tako su hipiji hrlili u Indiju, i tako su se pojavile nove religijske grupe poput Hare Krišni, a upliv istočnjačkih ideja u duhovnosti na zapadu je itekako značajan, i postaće još značajniji što ćemo se svi moć uvjerit. To je urodilo pojavon nekih sinkretističkih i improvizovanih varijanti Budizma il Taoizma na zapadu, koji nisu svrstani ni u kakav religiozni pravac, nego prosto postoje u individuama koje u nje viruju. Također je urodilo pojavon New Agea kao jedne kombinacije monoteističkih religija sa Budizmon, Hinduizmon, i Šamanizmon te sa još koječime. New Age je možda trenutno najuticajniji alternativni religijski pokret na zapadu. I sam san jedno vrime bija u New Age furci iako se nisan nikad sad izjašnjava ko New Ager, i zahvalan san tom periodu svog života jer me je upozna sa jako puno ideja koje san kasnije nastavija razvijat samostalno.

Te ideje su uticale itekako i na mainstream pop kulturu a ne samo na alternativne pravce i to jasno moremo vidit. Danas praktično ideje proistekle sa istoka, većinom iz Budizma, Hinduizma i Taoizma, ali i također ideje iz Afričkog i Južno-američkog šamanizma su usvojene u kod možda i većine mlađih vjernika monoteista na zapadu. Npr, sasvin je popularno uvjerenje da se na Boga više ne gleda isključivo kao na osobu, nego se Boga počinje gledat kao apsoluta koji nas sve sadrži. Bog postaje kod dosta ljudi sinonim za kosmos, svemir, što je New Age ideja koju su preuzeli iz Budizma. Jako puno ljudi danas Boga poima tako iako opet opstaje neka križana varijanta takve slike Boga sa ovon staron patrijarhalnon. Također, jako puno ljudi koji se izjašnjavaju ko vjernici, katolici, pravoslavci il muslimani, ustvari viruje u karmu i reinkarnaciju. Također dosta ljudi i ne viruje da postoji paka ko apsolutno stanje nego samo prolazno. Sva ta uvjerenja su pokazatelj promjene poimanja religije koja se prilagođava istočnjačkom principu duhovnosti, i ljudi ustvari nisu svjesni da oni u biti i nisu vjernici ko što misle da jesu. Jer ta uvjerenja nisu legalna po zvaničnin stavovima religijskih institucija, kada bi ih rekli nekom fratru il hodži on bi van reka da to nije tako i da ne smite u to virovat. Upliv tih uvjerenja je prirodna posljedica globalizacije i miješanja kultura i to će se sasvin sigurno nastavit još bržin tempon nego se dešava do sad. Glavni razlog za to su mediji, prvenstveno internet ali također doprinose i knjige i televizija. Ali internet je uveja revoluciju u tok ideja u čovječanstvu i u razmjenu informacija. Roditelji danas ne mogu ditetu isprat mozak svojin idejama ako je to dite slobodoumno, jer će ono bez ikakvih problema nać informacije koje ga zanimaju na internetu. Internet vrvi informacijama svih vrsta i uistinu zato mu moremo bit do neba zahvalni. Jer internet obavlja ono šta većina roditelja odbija obavit, a to je pružanje izbora. Internet van daje izbor da vi sami dođete do informacija koje vas zanimaju i da sami formirate svoja uvjerenja.

Sa mlađin generacijama je jasno vidljiv trend odmaka od starijih po dosta trendova a i duhovnost je jedan od njih. Kad san radija sa psihologinjon rekla mi je da često radi sa tinejdžerima koji su se odmakli od tradicionalnih, uglavnon u našem slučaju kršćanskih uvjerenja i formirali neka svoja i sad su u sukobu između te dvi stvari. Toga prije ne bi moglo bit, samo su rijetki uopće imali priliku da nauče čitat pa da uopće mogu imat osnovu da usvoje neka nova uvjerenja, a knjige su bile cenzurirane i bilo ih je malo. A u neposrednoj okolini su uglavnon bili pripadnici iste vjere ili bar istih par vjera ko u našem slučaju. Sad su sve te informacije ubačene u more koje se zove internet i svi mogu upecat ono šta žele. I tada taj proces postaje cikličan, ljudi na internetu usvoje nova uvjerenja i nove ideje, i oni postaju jedan živi rasadnik tih ideja. Ljudi s kojima se susriću se upoznaju s tin idejama, nekima se one zasigurno sviđaju pa ih usvajaju, i tako se ideja dalje širi. To će kroz vrime zasigurno donit konačnu pobjedu pluralizma i šarolikosti nad jednoumljen i dominacijon jednog ideala. Ko što san pisa, već sada je stanje jako šarolikije u odnosu na prije 200 godina npr, a u budućnosti će ta šarolikost postat dominantno stanje. No da se razumimo, ja ne mislin da to znači da će religije nužno nestat. Možda i oće, neman pojma, ali možda baš i neće. Ja san poprilično siguran da će broj pripadnika današnjih dominantnih religija u budućnosti opast i da će se zasigurno dogme samih tih religija prominit. Sad u kojoj mjeri će se to desit ne znan, ali mislin da bi kroz neki period od 50-100 godina ta promjena mogla bit jako velika. Mislin da će tada postat dominantno stanje da se virovanja ljudi jako razlikuju i da ima podjednak broj ateista, Budista, agnostika, vjernika, a da najviše u biti ima ljudi koji nisu ništa od toga isključivo nego kombinacija više tih stvari. I takvo stanje danas već postoji u nekin mistima, dosta Afričkih država ima velik broh različitih šamanističkih religija uz npr islam i kršćanstvo i te se tradicije međusobno mišaju. U Brazilu je recimo sasvin normalno da se neka osoba izjašnjava ko katolik ali da paralelno posjećuje neke šamanske rituale il ceremonije nekih religija koje su porijeklon iz Afrike al su se razvile u Brazilu.

Di se je desija kontakt razičitih religija uživo te religije se i mišaju, a s obziron da će se putem medija broj raznih ideja proširit i ljudi različitih uvjerenja će hodat oko nas, doćemo s njima u kontakt. No, to kad gledamo, djeluje kao neka promjena, drukčije stanje nego danas, kao da će ljudi postat nešto što danas nisu, ali je li to stvarno tako? Da li će broj vjernika u budućnosti opas? Ako mene pitate neće, broj pravih vjernika će ostat isti, ustvari tada ćemo tek vidit koliko zapravo oko nas ima kršćana i muslimana. Jedino šta će se prominit je to da oni koji su vjernici iz tradicije, iz lijenosti i nemara, ili iz nesigurnosti će vjerovatno imat manji strah od Boga i veći nivo lične slobode i uopće izbora, pa će se odlučit za nešto drugo. To će na kraju rezultirat time da ćemo svugdi imat stvarno, pravedno stanje. Da će većina ljudi o svojin uvjerenjima promislit pa onda zaključit u šta viruju. Jer sasvin san siguran, većina današnjih muslimana npr da su odgajani u kršćanskim obiteljima bili bi kršćani, i obratno. Da su odgajani u Budističkin obiteljima bili bi Budisti. A u budućnosti će se to najvjerovatnije prominit. Ako ste roditelji i ako vas zanima u šta će van dite virovat, iman jedan savjet za vas. Pomozite mu da istraži opcije koje ima, odgovarajte mu na pitanja iskreno i pokažite mu da u svitu postoji još toga osim ovoga što vi mislite. Akko dite odluči virovat u nešto u što vi ne virujete, podržite ga. To bi vas tribalo i učinit sritnin, jer znate da imate dite koje razmišlja svojon glavon a ne da samo sluša naredbe. I također bi tribali bit sritni ako je vaše dite u tome pronašlo sebe. A i ako van nije drago, nemate druge nego prihvatit šta van dite misli, ili bit njegov prvi ugnjetavač i terorista u životu.

Posted in Uncategorized.

Smrt

Jedino šta mi ljudi moremo je pomirit se sa svojon nemoći. Nikad ništa nećemo znat. Ne ništa sad, ništa ono apsolutno, al što se tih “velikih” pitanja tiče nećemo. Niko ne zna šta se dešava kad umremo. Niko. Moremo virovat u određene teorije o tome. U našoj je prirodi s obziron da smo svjesni sebe i činjenice da ćemo umrit, o tome mislimo i formiramo mišljenja i razmatramo opcije. Ali ne meremo znat. Ko god misli da zna il je lažov ili budala. Jedini racionalno održiv stav o životu poslje smrti je agnosticizam. Jer ne meremo znat, ništa. Zato nema smisla raspravljat o pitanju života poslje smrti sa idejon da ćemo mi nekoga uvjerit kako smo mi u pravu. Nemoguće je bit u pravu što se toga tiče isto ko što je nemoguće potpuno ne bit u pravu. Kakvo god da mišljenje o tome imaš uvik više nisi u pravu nego što jesi. Jedino šta mi moremo je na osnovu naše logike i naših pretpostavki formirat određeno vjerovanje koje djeluje dovoljno smisleno da bi fakat ga uzeli za ozbiljno, mogućnost da je to vjerovanje stvarno točno. I u raspravi moremo jedni drugima iznosit našu logiku kojon smo to vjerovanje formirali, i eventualno naučit nešto jedni o drugima. Također nije isključeno ni da neko, čuvši nečija uvjerenja o tome i logiku kojon se vodi, bude privučen ton logikon i zaključi da je bolja od njegove i promine svoje uvjerenje. I to je super, jer znači da je ta osoba pronašla nešto di sebe bolje pronalazi. Ali to i dalje ne znači da je ona išta više objektivno u pravu nego je prije bila, naprosto znači da je više dosljedna sebi.

Smrt je jedna velika praznina, crnilo u našoj percepciji koje nas neminovno čeka. Naši roditelji su jednon bili mladi ko mi sad, a sad su stari, nečiji su i umrli. I mi ćemo tako jednon sidit na samrtnoj postelji znajuć da se naš život okončava u roku od nekoliko minuta. Nekima će on završit naglo i bez te spoznaje. Možda je to tek zastrašujuće, umrit u nekoj nesrići il od neke tjelesne mane naglo a da o tome ni ne znaš ništa. Il je to možda bolje, poštediš se muke? Ja ipak ne bi želija tako. Ja bi želija da znan da mi smrt dolazi, da je čekan. Da osjećan taj proces, da osjećan kako minute i sekunde neminovno teku u bezdan…. Kako kao kapi padaju u beskrajnu provaliju. A moje tijelo polako posustaje, postaje slabije, moj nekad bahati naboj i samopouzdanje nestaje i postajen tanji, nježniji, ljepši kao biće. Koraci postaju bolni i dugi, nekada sasvim neprimjećene šetnje priko pješačkog npr postaju iskustvo, odlazak u prodavnicu postaje malo putovanje… Vrime tada uspori ja mislin, mi se smirimo. Kako starimo sve manje marimo za vrime, sve manje i marimo za ostatak svita. Zato smrt i dolazi u starosti po prirodi, ili zato nas starost uvodi u smrt. A šta je smrt? Logički gledano, mi razmišljamo toliko o smrti jer nas je strah. Isto tako bi se mogli pitat postoji li život prije života, prije začeća? Di smo tada bili, ni to niko ne zna. Osim naravno u ćaćinim mudima, al to nismo još bili mi nego samo naš genetski materijal. 😀 A mi smo poslje kao paljačom (kutlačom) zahvatili iz mora genetskog materijala i formirali si tijelo. Ili je pak to tijelo formiralo nas.

Što se ne preokupiramo time, di smo bili prije? Ali to pitanje nas ne zanima jer je prošlo. Mi smo ode i sad, di smo god bili sigurno smo odatle došli. Ali ne znamo da ćemo doć kad dođemo u smrt. Šta nas tada čeka? To tek moramo iskusit. I ko svega nepoznatog, toga nas je strah. A di strah zavlada caruju razne ludosti i patologije. Ono šta moremo radit da bi pobijedili smrt je, živit. To je jedina pobjeda nad smrti, živit svoj život hrabro i sa strašću, živit i volit svaki trenutak i svaki aspekt svog života. Jer smrt nas ustvari čini boljima, čini nas da cjenimo ovo šta imamo. I zbog smrti je sam život čudo. Jer nema objašnjenja, nema načina da se išta stvarno sazna. Sve ovo što vidimo oko sebe je čisto čudo, jer o tome ništa ne znamo, a ipak to imamo oko sebe. Sam život je čudo i to je pouka smrti. A i sama smrt je također čudo, al tek ćemo vidit kakvo. 🙂

Posted in Uncategorized.

Mržnja mog života

Jebo mater, nešto kontan… Čitan vako Silentov blog i standardna situacija, i vako razmišljan kako je bitno u životu nać nekoga za mrzit. Al ne, niko uopće o tome ne razmišlja jarane. Evo, kad ste vi zadnji put osjetili mržnju? Koliko li je samo prošlo od toga? Cila vječnost! Il možda nije, možda dan, sat, eh možda ne prestajete mrzit! Al dobro, u tom slučaju vi imate zdrav mržnjavni (jedna loša izvedba na sliku riječi ljubavni al jebajiga) žvot. Da li vas roditelji uče da mrzite? Jel pričate s njima o tome, razgovarate li ikad o temi: Mržnja mog života, ili pak kad ste prvi put ono pošteno zamrzili, al ono iskreno djetinje, da se odvalite od mržnje prema nekome, da poludite za njin? Neki roditelji ruku na srce uredno obavljaju svoju dužnost, od malena vas uče da mrzite! Tu su standardni krivci, Srbi, Hrvati, Bošnjaci… Neki budu malo kreativniji pa mrze Ruse, Njemce, Turke… Neki Amerikance. A ima ih pravo kreativnih pa mrze vako random ljude, to je tek reć individualizam mržnje. Ja nešto razmišljan, već idu dvadesete, brzo ću faks završit, vakat posa tražit… A još nikoga ne mrzin. Nije to dobro nikako. Da ništa rodbina će počet smarat pa sine de i ti bolan nađi nekoga, vakat ti je, eno vidiš amidža Joze mrzi komšiju sritno već 30 godina, eno vidiš Ana Marija našla sebi jednog Nizozemca, nisu se ni vinčali a već ga mrzi… I tako, nije mi stvarno lako. Kako god okreneš pođe u krivo. Evo npr ima par vako dobrih kandidata za mržnju, recimo ovi par klinaca koji su me ubacivali u rijeku i smarali me na kupanju. Al sad kad ih vidin, jedan pun nekakvih vrka (bubuljica), osušija se, faca mu nekakva kisela djeluje da mu nije dobro nikako, a Dalibor zna, kako je on više u tin đirevin nego ja, da je diler da je bija u belaju i da je ima i problema s policijon. Pa ne mereš ga mrzit nikako. Čak mi se i fino javi kad se vidimo. Ovaj jedan koji me je u prvom osnovne ubaciva u drače i baca mi torbu u busenja, a i udara me je bija, sad isto nako normala, čak mi je i fin, a usput je onako da usput spomenen, proletija pijan sto i nešto kroz crveno i ubija ženu iza koje je ostalo dvoje dice. Nakon toga je odleža nešto u zatvoru, znan da se je u jednin svatovin skroz napija i plaka i priča o tome, a i vako kad ga vidin nešto mi nije načisto, da pravo kažen vidin ja da se u njemu toga nakupilo i da on baš ne zna kako da se s tin svime nosi. Opet da ga ja sad mrzin, ne iđe nikako. Još mu i to triba. 🙂 I tako, razmišljan dalje…

Eeee, padaju mi na pamet vako svi profesori koji su me živcirali kroz školovanje uglavnon jer su nacionalisti. Ovaj fratar vjeroučitelj što mi je rođaku pametova da se malo manje druži sa ovon jednon muslimankon jer bi mu se mogla svidit, pa onda belaj. Jest da me je pravo živcira jer mu nisan dovoljno dobro odgovorija u jednoj raspravi, a poslje se baš dobro sitija šta mu triban reć. Ima je i par tekstova na našem portalu vamo, koje san mu komentira a on nije zna da ih ja komentiran, jedan je bija o gej paradi u splitu di san ja napisa kako su katolici odvratni jer in smetaju pederi, pa se on pravo zapalija i napisa kako ga pravo naživcira kako svi govore da homoseksualce napadaju vjernici, da ih ne napadaju oni nego huligani… U pravu je tu al eto opet uglavnon vjernici iz mog iskustva dižu hajku protiv toga i pravdaju to vjerskin argumentima, a eto i on brate fratar piše ta sranja, al ajde, uglavnon sad kad se sitin njega i kad skontan da je lik mlad, ovako pametan, i sitin mu se energije ono… I vidin koliko bi njemu brate bilo bolje da naprosto živi normalno, izađe na svirku (po mogućnosti neki dobar rok a ne thompson), da se dobro ispleše, ismije, popije fino, da zapali džoint s nekon pravo raja ekipon i da se ismiju i pričaju budalaštine. Da mu se neka ženska na svirci ono pravo svidi, da mu baš zapne za oko i da mu ona poslje priđe, ono ona njemu još, i da se pravo zaludi za njon. Da onako, pričaju fino, i u po zanosa razgovora o nekoj predobroj temi di se potpuno slože ona ga poljubi, a on bez razmišljanja nastavi, i tako nastavi, odvuče je u auto i tu strasno vode ljubav, a on pošto je fratar naravno nema kondoma, i kako ima pravo puno iskustva s tin stvarima baš ono se pravo zanese i upssssss, zajeb. Poslje skonta di će šta će, ona mu opere priču ajme šta će joj njeni reć kad saznaju da je fratrovo dite, a ona muslimanka, a on to čuje pa tek tada poludi, pa se konta ubit, pa tako sve bude lud jedva mise govori ruke mu se tresu dok ne prođe misec dana i ispadne da ona nije trudna, al tada još gori belaj jer on skonta da je voli, i skonta ko ga jebe i ovo i ove mise i hostije, kakvo tijelo Kristovo kad ja iman tijelo Amelino, i izađe iz fratara i vinča se sa njon. Eto, bolila bi ga briga tad za Herceg Bosnu i sve.

Pa onda ima ovaj jedan na fakultetu koji nije moga održat predavanje a da ne priča o Srbima i njiovin zločinima, pa ajde ima ih još par vako, al ima jedna koja mi je zapela sad na zadnjoj godini faksa. Nije stvar u tome šta ona priča nego u njoj nekako, u njenoj emociji, aroganciji, uvjerenju kako je ona svu pamet svita popila i kako je ona najpametnija na fakultetu. Žena predaje predmet koji se zove medijska kultura a nađe način da na svakom predavanju priča o islamu, doduše i pokrivena je al opet i jedna prijateljica mi je bila pokrivena, i bila je pokrivena kad smo se počeli družit, pa nikad nije pričala o vjeri non stop, a da ne govorin da mi je ona prijateljica a ne profesorica na fakultetu. Također znan da je jednoj našoj kolegici iz Žepča koja se zove Danica na ispitu dala neku temu o Hrvatskom ugnjetavanju Bošnjaka dok je bukvalno cilom ostatku odsjeka dala drugu temu. I tako ajde, mori ona i glupa je realno, al nije glupa samo radi ovoga nego žena fakat je napisala knjigu za svoj predmet koja nikakva smisla nema, mi nismo mogli virovat šta mi učimo kad smo to čitali, ajde što je sami nacionalizam al što to ništa smisla nema al nikakva, naprosto učiš nebitne stvari koje nemaju veze ni su čin i nikad ti ni zašta neće tribat. Al eto, sad kad skontan, jest da me ona živcira al radije mi je to da je malo spustin nekin odgovoron na predavanju il nešto, opet je ne mogu mrzit. A i šta ću je mrzit, dosta joj je što je taka isfrustrirana kakva je, znan realno da joj je gore nego meni. Onda kontan a da mrzin ovu svjetsku elitu što stoji iza ovih pijuna u Bijeloj, žutoj i zelenoj kući, te psihopate željne moći, iz MMF-a, Svjetske Banke, itd… Možda bi njih moga mrzit? Znaš šta, i bi, možda bi njih fakat i moga, jer ima jedan veliki plus tu, ne znan ih lično pa mogu zamislit sebi šta god oću, mogu zamislit u njima najgore nešto što bi ja tija zamislit da su oni taki pa da ih mrzin. Vidiš to je dobro, samo ako to uradin šta ću onda sa svojon mržnjon, kako ću je ispoljavat? Da oden bacat bombe ko ISIL ne valja jer znan da tako u biti radin za nje jer oni to žele a uostalon priko Saudijske Arabije i financiraju fundamentaliste. A da oden vamo bacat bombu na strane banke vala ne valja ni to, to je tek belaj, te zatvor, pa kad izađen još će me sačekat neka gomila koju će oni nafurat da san vaki naki, pa će me pljuvat, možda i silovat, možda će me čak zavezat i dovest Lisu Ann, Chanel Preston i Sandru Romain da me zadovoljavaju do besvjesti, a to tek u kurac jer ku ću bolan sa sve tri odjednon, to je bogohuljenje, to svaku pojedinačno pa uživat u njoj po misec dana bez prestanka, a vako da svršin ko debil za pet minuta ne bi si to nikad oprostija griza bi se za to cili život.

I tako, naprosto ne znan šta ću dalje od ovog. Šta bi mi vi preporučili? Pada mi na pamet jedna jako, jako dobra ideja… Ideja o kojoj ću morat razmislit. Da mrzin curu mi? Realno, ako je nekoga onako, praktično mrzit onda je to svog partnera. Evo, pogledajte oko sebe, koliko samo ima muškaraca koji sasvin fino i zadovoljno mlate svoju ženu? To je reć kultura mržnje, to je postignuće. Još tako do malo zamrzi i ona njega i svi sritni i zadovoljni. A ne ko ovi seljaci što se mlate po kafanama, ne mogu nać sebi nekoga za mrzit. E, ja ću to drukčije ja neću ko oni. Nije meni džaba ćaća govorija da izbjegavan belaje po kafanama, zna je o šta govori. Ja san odlučija. Čin se vidimo idući put, prvo jedan šamar. I tako, polako, na vakat je učit. Još je mlada pa taman dobro, fino je odgojit pa onda ženit! Unda kasnije kad se vinčamo i imadnemo dicu, triba i prid dicon pokoja šamarčina, pa i njima da vide kako je to i tako. Biće veselo, mrzićemo se svi kućile. Eto, dobro da san ovo počeja pisat, sve san skonta sad.

Posted in Uncategorized.

Nacije i naši nacionalni identiteti

Nešto kontan, vazda je za nacionalizam opravdanje rat. A šta je opravdanje onima koji su počeli rat? Drugi svjetski rat možda, ustaše itd? Šta je ustašama opravdanje za drugi svjetski rat? Možda velikosrpska diktatura u Kraljevini Jugi? A Srbima za to, vječiti argument, Turci, Osmanlije, Austro-Ugari. Gledan u Srbiji dižu spomenik Gavrilu. To bi moglo bit i ok, da Gavrilo stvarno jeste junak i borac za slobodu naše zemlje, ali nije. Gavrilova sloboda je pripajanje Bosne i Hercegovine Srbiji, ko i ostalin mladobosancima. Mlada Bosna ko pokret nije bija antifašistički, svi mladobosanci su tvrdili da je Bosna i Hercegovina Srpska zemlja i da je triba ujedinit sa Srbijon. Jedini legitimni antifašisti i antinacionalisti u našoj historiji su bili komunisti. Jedino oni su tili da izgrade državu koja će bit svačija i koja će bit jednaka za sve. Bilo je i naravno tih želja prije komunista kao pojave, ali komunisti su bili jedina koliko toliko čista skupina po pitanju nacionalizma. A eto, i to je potrajalo dok je postoja veliki vođa koji je bija razuman i drža konce u rukama. Kasnije, kad je doša Milošević, ideja komunizma je opet postala ideja velike Srbije.

No, triba bit iskren i pogledat istini u oči. Niko od naših nacija nije čist i niko od nacija uopće. Ne postoji čista nacija, isto ko što ne postoji ni apsolutno prljava nacija. Kad gledamo recimo drugi svjetski rat, svi su složni kako su Njemci zli a Saveznici dobri. Na stranu Hitlerov bolestan um, to je jedna priča za sebe, al šta je bila politika Njemaca i u drugom i u prvom svjetskom ratu je uzimanje dio kolonijalnog kolača koji su držali, Britanci, Francuzi a kasnije i Amerikanci za sebe. Saveznici nisu ni po čemu moralno ispravniji od Njemaca, oni se nisu borili za slobodu nego za nastavak vlastitog robovlasništva. Borili su se samo za svoju dominaciju. Niko od tih strana nije moralno ispravan. Također ni Rusi, mislin da je suvišno pričat o Staljinu i o njegovoj politici. Čak Staljina bi mogli osudit ko glavnog krivca za nepopularnost ljevice i ideje socijalizma, jer je on bukvalno izvršava atentate na sve komuniste u zemljama koji se nisu slagali s njin i prihvaćali njegovu dominaciju. Jedini razlog što je sam Tito se uspija održat na vodstvu Jugoslavenskog komunističkog pokreta je to što je bija odan Staljinu, što je kasnije prikinija na našu sriću, kad je već posta predsjednik Jugoslavije.

Što se tiče samog našeg nacionalizma i nacija, triba se sučit s par stvari. Prvo, apsurdno je u srednjem vijeku pričat o Hrvatima, Srbima i Bošnjacima i o ikakvim nacijama uopće. To je ko da govoriš da su neki ljudi iz srednjeg vijeka bili rokeri ili metalci. U srednjem vijeku su postojala plemena koja su imala privremene saveze, te igron slučaja iz tih saveza su kasnije nastavale države. Tako da jedino moremo pričat o državi Hrvatskoj, Bosni i Srbiji, al Bošnjaka, Srba i Hrvata kao nacije nema. Ljudi u srednjem vijeku u prosjeku nisu bili dalje od 12 kilometara od mista di su se rodili. Ne triba spominjat da su bili mahon nepismeni i da praktično nisu imali nikakve informacije o mistima dalje od njiovog mista živvljenja. Govorit o nekakvoj nacionalnoj svijesti i naciji u tom vrimenu je glupost. Nacije su produkt novijeg doba, produkt koji je uvjetovan razvojen medija, povećanjen pismenosti, odabiranjen standardnog jezika i naravno, uticajen čiste političke moći. Nacije oblikuju u današnji oblik centri moći koji nastoje proširene vidike ljudi koji se više ne identificiraju samo sa svojin selon i okolicon, nego se povezuju sa širokon grupon ljudi koju praktički i ne znaju, iskoristit za svoju dominaciju. Zašto je nacija koja je danas ovakva kakva jest postala takva je produkt političkih okolnosti. Ljudi često misle da je ključan jezik, što nije točno. U italiji se govori 30 različitih jezika, Njemci su također govorili međusobno nerazumljive jezike. Postoje regije u Njemačkoj di stanovnici su pričali skoro isto ko Nizozemci, ali s obziron da su oni završili u Njemačkoj i učili Njemački standardni jezik danas su Njemci. Također ecimo Baski ko narod, zato što nemaju svoju državu se u Francuskoj npr asimiliraju i sada ih se većina smatra prvenstveno Francuzima.

Tako da, nacije nisu neka prosta datost, one su konstrukt. Proširivanje ljudske svijesti i izgradnja jednog šireg identiteta jest produkt vrimena i moremo reć da je nasta prirodno, ali zašto su se nacije oblikovale točno kako ih imamo danas je splet političkih okolnosti, da ne kažen slučajnosti. Isto ko što se s vrimenon javila proširena svijest koja je rezultirala idejom nacije, danas se javlja sveljudska, planetarna svijest. Nalazimo sve više ljudi koji se prosto osjećaju ko ljudi bez obzira na vjeru, državu, boju kože, seksualnost itd. Ja mislin da je to historijski napredak u odnosu na ideju nacije i da će nacije eventualno nestat, erozija ideje nacije je već evidentna i taj se proces već dešava. Ali ipak, neki ljudi nisu u stanju uvidit da je nacionalni identitet samo ideja u njiovoj glavi i posmatraju ga kao neku objektivnu činjenicu. No, to će s vrimenon nestat. Kad se radi o našim ljudima zbog kojih san i počeja pisat post, čiste nacije nema.

Samo da priletin kratko dešavanja u našoj historiji. U Osmanskom carstvu kršćani su bili diskriminirani, nisu smili bit vojnici, plemići il ikakav viši stalež te su morali plaćat porez na svvoju vjeru. To muslimanima nije smetalo, nije zabilježena ni jedna pobuna muslimana npr u Bosni zbog njiove braće kršćana, dok su se sami kršćani bunili i dizali pobune. Kad je Turska se povukla, također muslimani nisu se borili za jedinstvenu Bosansku državu, borili su se za ostanak Osmanlija. Istina postoja je pokret Husein Kapetana Gradaščevića koji je bija na tragu ideje Bosanske nacije, ali taj pokret i dalje nije bija pokret za neovisnost. To je bija pokret protiv ukidanja moći lokalnog plemstva i elite jer su Turci provodili reformu vojske u kojoj su tili podredit sve svoje krajeve Istambulu kao centru i ukinit lokalnu samostalnost. Moremo reć da se tu već nazire lokalna svijest koja bi mogla vodit u ideju nacje, ali ipak same te ideje nacije i Bosanske svijesti nema, nema čak ni isključivo Bošnjačke kao muslimanske svijesti. Radi se o obrani interesa, i tu leži ključ nastanka nacije inače, radi se interesu elite određenog naroda, koji skupa oblikuje granice svoje države te time udara temelj idućoj naciji. Iako, sama elita se ne mere smatrat ko glavnog uzročnika nastanka same nacije, jer postoje države koje su pokušavale nametnut određenin grupama unutar sebe nacionalni identitet koje te grupe odbijaju. To vidimo kod nas di Hrvati i Srbi su kroz povijest cilo vrime negirali Bošnjacima njiov identitet i pokušali ih konvertirat u Hrvate i Srbe, bezuspješno. Ali ipak, interes lokalne elite je jako bitan.

Sa dolaskom Austro-Ugarske je, i to triba reć jasno i triba bit iskren, nastupilo pravednije stanje nego u Osmanskom carstvu. Iako Osmanlije jesu prid sam kraj uveli ista pravila za kršćane i muslimane, s dolaskon Austro-Ugarske nije se desila nikakva očekivana diskriminacija muslimana a ni pravoslavaca koji su bili odani režimu. Austro-Ugarska jest u određenim stvarima išla na ruku katoličkoj komponenti u BiH ali nikakvo sustavno diskriminiranje se nije dešavalo. Također, austrougari su čak i podržavali ideju Bošnjaštva tri različite vjere, jer in je to išlo u prilog da smanje Hrvatski i Srpski nacionalizam i pretenzije na Bosnu. Iako sama ideja Bošnjaštva svih vira je nastala još ranije, i razvili su je, ironično, franjevci. U vrime Austro-Ugarske javlja se živ politički život u kojem moremo pratit jednu jasnu korelaciju. Svi veliki, slavni pjesnici, političari koje danas Srbi, Hrvati i Bošnjaci slave su nacionalisti. Otac Hrvatskog naroda Ante Starčević npr je tvrdija da su Slovenci i Bošnjaci ustvari Hrvati. Petar Kočić npr ko slavni srpski pjesnik je tvrdija da su svi u Bosni Srbi i da Bosnu triba pripojit Srbiji. Svi su nacionalisti, odreda. Većina Bošnjaka u AU pak žali za Turskon, ali ubrzo nastaje pragmatična struja koja nastoji formirat identitet Bosanskih muslimana unutar postojeće Austro-Ugarske. Velik broj muslimanskog stanovništva se je iselija iz Bosne i otiša u Tursku. Tako da, kad sagledamo stvari kako su bile, niko se nema šta smatrat pravednin i ispravnin. Svi su nacionalisti i to je tako, jer je to logična posljedica nacionalnog identiteta i uopće grupnog identiteta u njegovoj nezrelijoj fazi. Zrela ideja nacije more bit tolerantna i uvažavat razlike, ali ona i dalje podržava te razlike i ostavlja tenzije između njih. Te tenzije i probleme more razriješit jedino sveljudska a ne nacionalna svijest. A sad za dalju povijest ne tribamo pričat, o četnicima, ustašama i zadnjem ratu, mislin da je to bar većini jasno.

Poanta je, generalno nacionalni mitovi su potpuno netočni i nema opravdanja za nacionalizam. To je naprosto zaostalo stanje svijesti osobe koja ne mere vidit granice izvaan svoje nacije s kojon se iz ko zna koje vlastite nesigurnosti poistovjećuje. Nije opravdanje rat, nije opravdanje ništa. Rat jest otežavajuća okolnost i ja ne znan šta bi ja npr da sad zarati, kakav bi bija. Al eto, npr profesor na curinom mi fakultetu, zove se Željko, bija je u Armiji BiH u kojoj mu sigurno nije moglo bit do kraja ugodno, proša je rat i danas nije nacionalista. Zato što neko ko nije nacionalista nije nacionalista, ko ima široke vidike ima široke vidike, a ko nema nema. I to je tako. Postoje otegotne okolnosti za nečiji nacionalizam ali ne postoji opravdanje za nacionalizam.

Posted in Uncategorized.

More

Ljubav, ili zaljubljenost probijaju granice čovika. Čine da se zaljubljenik i objekat ljubavi stapaju u jedno, utičući jedno na drugo. Paradoks istovjetnosti posmatrača i posmatranog, koji su jedno u objektu pažnje a da opet odvojeno postoje. Nego, ideja je bila da pišen post o jednoj stvari. Moremo reći da se ljudi na neki način miješaju. Posmatrajmo recimo fenomen telepatije. Nečije misli iz nečije druge psihe su postale dio tvoje. One praktički nisu tvoje ne mereš reć da si ti njiov vlasnik. Ali one su opet u tebi, a i u drugom. A šta je intimnije tvoje od misli? Ako tvoje misli nisu ti, šta si ti? Inače, neki možda ne viruju u telepatiju. Ne sudin, jer telepatija je fenomen kao takav jako teško mjerljiv, ali rađena su istraživanja verifikovana statističkon metodon, rezultati su bili da je vjerovatnost da se pri eksperimentu ne radi o telepatiji bila 1 naspram 1 000 000 i više. A postoje i doživljaji koje je nemoguće drugčije objasnit nego telepatski, ali uvik se more reć da osoba koja tvrdi da ima takav doživljaj laže. Ja san doživija telepatiju par puta i znan da je istina, al nebitno sad.

Razmišljan nedavno o jednoj stvari. Naime, pročitan na tumblr jedan genijalan post, piše lik kako je u biti osjetilo sluha samo naše jako rafinirano osjetilo opipa. I ja skontan, pa vidi, to je fakat istina. I neki dan razmišljan, i skontan… Nije samo osjetilo sluha visoko rafinirano osjetilo opipa, nego ustvari svako drugo osjetilo je isto to! Recimo okus je naša reakcija kad dođemo u kontakt našin jezikon sa određenon materijon. Okus zapravo ne postoji ni u čemu osim u našem jeziku i u nama. Miris je kontakt našeg dišnog sustava sa materijon, dakle iako miris djeluje apstraktan zapravo i nije, jer i miris reagira na kemikalije u zraku koje su materija. Zapravo ustvari, sve što postoji je materija, mi ustvari sve, sve što naš mozak uspiva dić na nivo apstrakcije radimo na principu imitacije određenih materijalnih pojava koje smo iskusili. Čak i misao je neuron u mozgu, kemikalija. No, nevermind. Da se vratin na čula. Ko što reko, okus i miris su ustvari opip, a šta je sa vidon i sluhon? Sluh je reakcija koju naš bubnjić u uhu ima na vibriranje zraka. Dakle opet kontakt sa materijon i opet, ustvari zvuk postoji samo u našem uhu, on ustvari tu nastaje. Zvuk, izvana izvan nas je možda nešto sasvim, al sasvim drugo od ovoga šta mi čujemo u sebi. Vid je kontakt svjetlosti sa našon rožnicon oka. Nastaje u našem oku, ne postoji izvan njega. Kad gledamo životinje, vidimo da neke od njih imaju sasvim različita osjetila od nas i detektiraju stvarnost sasvin drugačije. Prilagođene su različito na stvarnost, različito su tuned into it. Žive u praktično drugoj dimenziji. Neke mogu vidit veći raspon od nas, neke čut, i tako dalje. Možda neke imaju i osjetila koja mi nemamo.

Praktično kad zaključimo, ustvari sva naša stvarnost, sve što mi tumačimo ko objektivno postojanje nastaje zapravo na našem samom tijelu. Nigdi drugo nego na našem tijelu. Mi ustvari nikad i ne vidimo, mi nikad i ne čujemo. Mi nemamo pojma šta je vani. Mi smo ustvari slipi a da to i ne znamo. Zamislimo recimo slipog čovika. On živi nesumnjivo u istoj stvarnosti ko i mi, samo što njegove oči nemaju tu sposobnost da provedu intput koji dobiju iz kontakta sa okolinon. Ali sllip čovik more bit tu, u ovoj kući s nama, a ipak kuća je njemu sasvim stran pojam, ako je slip od rođenja on ustvari nikad neće znat šta je kuća. On će moć stvarit neke koncepte na osnovu onoga što mu njegovo iskustvo i sjećanja dozvojavaju, možda će on rekonstruirat na osnovu svog opipa kako bi to bilo, ali pazite, on nikad neće imat sliku kako kuća izgleda. On će imat neki koncept koji će bit izgrađen na osnovu povezanih sklopova doživljaja osjećajen opipa i možda zvuka koji nastane kad udari u zid kuće i slično. Ali on nikad ustvari neće moć znat kakva je kuća, kako ona izgleda. Ista stvar je sa nama i pokušajen dosezanja nečega što je izvan mogućnosti osjetila. Mi moremo rekonstruirat predstavu al mi zapravo nikad ne znamo kakvo je nešto. A to znači da mi ustvari, ne znamo ništa o svitu, jer sve ovo izvan nas je samo naša ograničena slika, predstava. Mi zapravo cili život živimo u predstavi u vlastitom umu. Neka životinja bi pored nas mogla vidit puno više od nas, neka druga bi čula zvukove kojih mi uopće nismo svijesni. Zamislite npr da imamo čulo više. Slip čovik i mi smo u istoj kući, ali koliko je nama samo ta kuća različita? Zamislimo tek kad bi imali neko novo čulo, koliko bi naša percepcija svoje okoline i svijest o njoj bila različita? Mi, uistinu, ne znamo di smo, al doslovno, nikad ne znamo di smo.

Sve što mi dekodiramo ko postojanje, ko različiti osjetilni podražaji su ustvari različita interpretacija jedan te istog. Ne postoji džabe sinestezija ko fenomen, dakle ljudima npr određena boja kad je vide ima miris, il zvuk in ima okus, miris boju i slično. Zato što su sva ta osjetila ustvari jedno osjetilo koje funkcionira na različite načine. Ono što mi imamo uvik je jedan direktan kontakt sa našon okolinon. Mi smo uvik u fizičkom kontaktu s njon. Mi smo ustvari uvik u moru u kojem plivamo, isto ko ribe. I ja se pitan, ko smo to ustvari mi? Postoji li mi? I pogotovo, da li mi ustvari ikad igdi iđemo? Jel se mi ikad igdi krećemo, ili se samo okrećemo oko svoje ose. Mi smo mi, jednako di god otišli. Mi smo uvik u svom tijelu i imamo kontakt sa okolinon oko nas, samo što okolina se minja. Ali jesmo li mi time drukčiji? Da li mi ikad igdi iđemo a da tu već nismo? Mi smo u sebi cili život i to je jedino misto di ćemo ikad i bit. Ovo me podsjeća na teoriju iz True Detective, u kojoj Rust govori kako se naša svijest ustvari kreće kroz vrime, kako se vrime ne kreće nego kako mi samo putujemo kroza nj. Ovo sada se odnosi na prostor, prostor ustvari ne postoji. Postojimo samo mi i izvan nas, a to izvan nas je kako do sada vidimo beskonačno, kao uostalom i ovo unutra nas. Naša svijest je beskonačna, nije mjerljiva, nije je moguće uhvatit ko fenomen. Mi smo ustvari uvik na jedan te istom mistu, promatramo a more oko nas se mijenja, valovi zapljuskuju, čas je divlje a čas mirno, podražaji se smjenjuju. Svit oko nas se vrti, a mi stojimo. Ili i svit stoji a mi se samo okrećemo u njemu, u njegovom beskraju? Ovo me podsjeća na klip iz Matrixa. Kad Neo gleda malca koji mislima savija kašiku, pita ga kako to radi, a malac mu odgovara. Gledaj pažljivo, i vidićeš da nije kašika ta koja se savija, nego ti.

Pitan se večeras i ta mi misao izaziva nervozu, koliko smo mi uopće stvarni i koliko mi zapravo postojimo? Šta smo mi? Koliko god da se trudili ni na koji način ne mereš reć šta smo mi a da nas to obuhvati. Možda se samo bojin jer ne prihvatan granice svog racija. No, da nije racija ne bi bilo ni ovog posta. Pitan se koliko smo mi ustvari ikad mi i koliko smo mi svoji? Šta ako je istina ona Budistička da smo mi svi jedna kolektivna svijest, i da je poanta svega prosvitlit se i doseć stanje nirvane koje nastane kad svatiš da ti ustvari ne postojiš? Da postoji samo jedinstvo svega. Jesmo li mi i sve i ništa ko u Taoizmu? Zaljubljivan se, jako, i gledan kako me ta ljubav minja… Gledan kako me na neki način topi, kako nestajen. Prvo, želiš na svake moguće načine se stopit sa voljenon osobon. Želiš bit u njoj, na svaki način, želiš da ona ima tebe na svaki način. Želiš da joj budeš sve i da ona tebi bude sve. I ta želja je uzajamna. No ipak, ne meremo negirat postojanje individualne svijesti kao takve. Ne mogu negirat ni očiglednost svog tijela, ali opet… Moje tijelo je samo ovo što ja vidin o njemu svojin osjetilima. A to što vidin je sasvin drugo od onoga što jest. Je li ovo tijelo samo jedna sasvin udaljena manifestacija onoga što san ja? Jedna naprosto, jako uprošćena i iskrivljena slika mene? Isto kao da npr uslikamo nekoga i za tu fotografiju reknemo da je to ta osoba. Ali nije, to je samo jedan odraz te osobe u prostoru i vremenu. I to je ustvari samo jedan komad materije na kojem stoji trag svijetlosti koja se odbila od te osobe u momentu kad je fotograf pritisnija blic. A sasvim je drugo šta je ta osoba zapravo. Puno pitanja, prigledaću ovo jednon pa ću objavit. 🙂

P.S. Jedan dodatak, sad razmišljan o curi mi… Kaže mi ona da more bit bilo koja životinja koju ja uću da bude, a zna koja je to. Mislila je na mačke. 😀 I vratin joj ja poruku kako ona nije moja mačka nego su mačke moja ona. I skontan, hm… Da li su na neki način i sve osobe koje postoje jedan te isto? Sve što ti imaš je ustvari tvoj osjećaj sa njima. Ako voliš mačku imaš osjećaj ljubavi i užitka s mačkon, a ako voliš curu imaš isto osjećaj ljubavi s njon. Naravno, osjećaj ljubavi s curon je ajmo reć obuhvatniji, bolji, intenzivniji… Ali to je isti osjećaj, to je opet osjećaj u tebi i na kraju krajeva kemikalija u tvom tijelu. I sad kontan kako ima smisla ona Nju Ejdžerska kako smo mi svi ljubav, kako je sve što postoji Jedna ljubav. Jer možda svi to fakat i jesmo, svi smo zasebne manifestacije ljubavi. Ljubav je bez sumnje naše najplemenitije stanje, tako da, ako bi mogli ustvrdit da je na neki način najprirodnije i najrazvijenije stanje nas upravo ljubav, mogli bi i reć da smo svi ljubav. 🙂 Eh tako, sa ovin ću završit. Evo pjesma. 🙂

 

Posted in Uncategorized.

Taoizam

Već san van u par navrata spominja Lao Cea i Taoizam. Lao Ceova knjiga Tao Te Ching su ono šta je meni suština duhovnosti i filozofije. Također, knjiga je temelj za Taoističku religiju koja se kasnije razvila na osnovu učenja Lao Cea. U njoj nećete naći poziv na sveti rat, nećete naći nikakav strah od svemoćnog Boga, plašenje paklon, utjerivanje straha i netrpeljivosti prema nevjernicima. Al ćete nać jako puno mudrosti i za one koji mogu prodrit u dubinu ovih riči, knjiga more bit jedno samo po sebi duhovno iskustvo. Ono šta je osnovna razlika između nauka Lao Cea, kao i nauka Bude i naših monoteističkih religija je to što Lao Ce i Buda daju smjernice i upute za samospoznaju, dok praktički sve monoteističke religije čovika uče da se drži fiksnih pravila koja su zadata. Monoteističke religije drže da je čovik grešan te ga uče da drži svoje osobine pod kontrolon, dok Taoizam i Budizam uče čovika da spozna sebe i oslobodi se od sebe, od svojih negativnih osobina, da se transformiše i prosvitli. Prve prave čovika kojemu triba Bog, Bog izvan njega da ga drži pod kontrolon jer se on boji sam sebe, jer nije u stanju bit sam sa sobon. Druge prave čovika koji je spozna sebe i oslobodija se sebe i more mirno živit. Prve uče vjerovanju, druge teže postizanju mudrosti. Evo meni najdražih citata iz Nauka o apsolutnom putu ili Tao Te Chinga.

1. TAO, APSOLUTNO I RELATIVNO I JEDINSTVO

Tao o kojem se može govoriti nije apsolutni Tao.
Imena kojima se može imenovati nisu apsolutna imena.

Bezimeno je izvor neba i zemlje.
Imenovano je majka svih stvari.
Stoga:
Umirenog duha sagledajmo njegovu nemanifestiranu tajnu.
Probuđenog duha promatrajmo njegove manifestirane forme.

To dvoje je isto u izvoru a drugačije u izrazu.
To što su isti je tajna.
Tajna nad tajnama.
Vrata od svih tajni.

2. RELATIVNO POLJE SUPROTNOSTI

Time što ljudi određuju lijepo određeno je i ružno.
Time što ljudi određuju dobro određeno je i zlo.

Tako: Imati i nemati dolaze skupa.
Teško i lako se upotpunjavaju.
Iz dugog se izvodi kratko.
Visoko i nisko počivaju jedno na drugome.
Zvuk i glas se harmoniziraju.
Lice i naličje se slijede.

Stoga mudrac: Upravlja svojim akcijama iz polja nedjelovanja.
Stvari dolaze, a on ih ne odbija.
oživljava, ali ih ne uzima.
pomaže, ali ne traži.
prima, ali ne zadržava.
Upravo zbog toga što ne zadržava
Niko mu ne može uzeti punoću.

5. PRIRODA APSOLUTNOG I RELATIVNOG

Priroda nije blaga
Njoj su sve stvari poput slamnate lutke.
Mudrac nije blag
On postupa sa ljudima kao sa slamnatim lutkama.

Prostor između neba i zemlje je poput mijeha
Izgledom prazan ali ništa mu ne manjka.
Ispunjava se pražnjenjem.

Tako i Tao: ni mnogo riječi ga ne može spoznati.
Potraži ga radije u sebi!

9. O SUPROTNOSTIMA

Ne pretjeruj, zaustavi se na vrijeme!
Velika oštrina –
oštrica neće biti trajna.
Veliko bogatstvo –
Neće biti dugo sigurno.
Nezadrživa žudnja za posjedovanjem i slavom
ukazuje na sjeme nesreće.

Kada je zadatak ostvaren, povući se –
To je Tao stvaranja.

13. O SUPROTNOSTIMA
Naklonost i nemilost je urokuju tjeskobu.
Ono što cjenimo i ono čega se bojimo je u nama.

Što znači:
“Naklonost i nemilost urokuju tjeskobu”
Oni koji stiču naklonost od viših
Potišteni su u primanju
Potišteni su u gubljenju.

Što znači: “Ono što cjenima i čega se bojimo je u nama?”
Bojimo se jer imamo “ja”
Kad napustimo “ja” nema više straha.

Stoga: Onaj koji sebe nađe stiče razmak od svijeta.
Onaj koji sebe živi stoji izvan svijeta.

22. O MUDRACU

Biti skroman znači biti uzvišen.
biti savitljiv znači biti ojačan.
Biti prazan znači biti pun.
Biti star znači biti obnovljen.
Imaj malo i steći ćeš.
Imaj puno i bićeš uznemiren.
Stoga mudrac prihvaća jedno
i postaje uzor svijetu.
On se ne otkriva
i stoga svijetli.
On se ne hvali
i stoga je slavan.
On se ne umišlja
i stoga je zaslužan.
On se ne uzdiže
i stoga je prvi.
I stoga jer se ne natječe
niko u svijetu ga ne može nadmašiti.

Hm, sad kad sagledan, kad bi napisa sve citate koji mi se sviđaju zauzelo bi previše prostora. Zato ću van dat link di morete pročitat knjigu. Uživajte. 🙂

http://www.duhovnaizgradnja.com/download/knjige/Tao_Te_Ching.pdf

Posted in Uncategorized.

Pitanja

Ima jedna stvar koja me odavno pravo fascinira a odnedavno i plaši. Naime, pitanje, kako uopće išta postoji? Ono baš išta, ne sad išta da pod tin mislin na neki konkretan skup stvari, nego na sve, sve šta postoji, kako to uopće postoji? I onda, logičan slijed upita, kako samo ne postoji ništa? Mislin kad uđeš u taj osjećaj, realno djeluje ti logično da ne bi tribalo ništa postojat, ili to jest da bi baš samo to ništa tribalo postojat, jedno ništa, potpuno neimanje išta. To ništa, kad kažen, znači naprosto da nema ničega, uopće, da ono baš baš jebeno nema ništa, kontaš? Znači, ništa da nema ni samog tog ništa, pojma ništa, da samo nema. Samo nema, ništa. Il ustvari ne bi to tribalo postojat, jer nema šta postojat, ili bolje rečeno, nema šta uopće išta.

Nekad dođe mi taj osjećaj, ko blic blicne na sekund kako uopće išta postoji, il kad ono primjetiš sam sebe sasvim slučajno, kad radiš neku najbezvezniju stvar al stvar pri kojoj si opušten, kad ti mozak lagano ispadne iz fazona, i kad samo skontaš da ti postojiš. Ono vidiš da postojiš, primjetiš se, posstaneš se svjestan. Ti, sam sebe, postaneš svjestan. Ono jarane ko da smo dvojica ja koji jesan i ja koji san svjestan da jesan, a b* te jebo ja san sam to.

I onda tako, neman pojma zašto al mi trenutno kroz glavu prolaze mačke, valjda jer često uspoređujen sebe i ljude sa mačkama i pokušavan skontat kako to mačke funkcioniraju a kako mi funkcioniramo, valjda jer pravo volin mačke a i nekako fakat, ako bi nešto moga onda bi stvorija neku povezanost da se fakat ja na istom nivou povezat s nekon mačkon. Zamisli mačku, mačku ko stvorenje kad se razvije dovoljno da postane ravnopravna čoviku po nivou svijesti, kako će tada dobro bit družit se s njon. Ja virujen inače da smo mi ljudi i životinje isti, da smo svi bića samo nas razlikuje nivo naše svijesti, to ajmo reć dokle smo došli. I svi se razvijamo, konstantno. Ludo je ovo sve skroz. 😀 Ja, ugl virujen da će se životinje eto recimo mačke nekad eventualno razvit da budu ravnopravne našem razvoju sad. Naranvo, ne mora značit da će njiov razvoj ić u ustom pravcu ko naš, al ćemo bit ravnopravni.

A za ovo ništa, na momenat kad postanen svjestan toga, pripanen se da možda ovo sve što postoji more propast, možda fakat na neki način i postoji to ništa? Onda se pripanen za svoju egzistenciju, mislin sebe ko bića ne samo u ovom životu, da me možda more nestat. Il da svega more nestat. A možda me i nema? Možda me na nekin način i nema i nikad nije ni bilo? Ko će znat, ako ništa u glavi mi u biti djeluje sasvim moguće da me fakat nema iako znan da me ono, ima jel. To je taj budistički fazon, da je odvojenost i ego iluzija a da smo mi ustvari jedna kozmička svijest koja je svjesna sebe, promatra se, igra se, kupa sama u sebi i uživa u svom postojanju. Zanimljivo to zvuči, al svakako to opet ne odgovara na ovo moje pitanje svega i ništa. I Lao Ce u Taou priča o toj dvojnosti punoće i praznine, o postojanju i nepostojanju. Isto ko ta naoko banalna razmišljanja starih Grčkih filozofa koji bi rekli: Čovik jest, pa neko drugi kaže: Čovik nije. To mi je cura pričala bila. Uglavnon meni je to pravo genijalno, jebena dilema svega, svega apsolutno najdublja dilema izražena u tako banalnoj rečenici.

Oćemo li ikad bit svjesni, potpuno svjesni svega? Oćemo li ikad imat odgovore na sva pitanja? Pod ikad ne mislin nužno u ovom životu. I samo da kažen, ne virujen u raj i paka i to da postoji biće koje nas je stvorilo i koje to sve zna. Virujen da ćemo mi definitivno postojat nakon ovog života, al postojat ćemo neovisno isto ko i sad, postojat ćemo sebi i za sebe u nekin ko zna kakvin dimenzijan. I oćemo li se ikad razvit toliko da saznamo te odgovore? Virujen da oćemo, ako se mi moremo razvit toliko da smo svjesni mačke, mačke kao ideje, kao bića općenito a ona nas nije, onda isto tako možda sad neka druga bića su možda svjesna nas i svjesna na neki način našeg neznanja i naših granica kojih mi nismo svjesni. Možda ta bića znaju odgovore, ali bilo kako bilo, moramo ih i mi moć znat. A možda ih i znamo? 🙂

P.S. Ja, i pade mi na pamet, ljudi ovo često zovu velikin pitanjima, al kad skontaš, ta su pitanja jako mala. Npr, koliko je samo banalno pitanje: Kako išta postoji? Naspram recimo pitanja: Kako se razvijaju moždane ćelije kod beba, ili koliko različitih vrsta životinja postoji, ili tako bilo šta? A eto, ispade da ustvari što više smanjivaš, smanjivaš i dolaziš na jednostavnije i općenitije, postaje teže. Obrnuta virtualna igrica. Ko što ima ta neka filozofija matematike, mislin da je indijska, koja tvrdi da je najveći broj jedan. Jedan zato što se u broju jedan sastoje svi drugi brojevi, npr dva nastaje tako što se jedan razdvoji po pola. Eto, zanimljiva logika za razmišljat, možda ta priča kako je sve jedno ipak i nije toliko besmislena. Ma, kakva god bila, neka je, ja odo slušat muziku iako je već pet ujtru, al kad je dobro, onda nek se nastavi. 🙂

Evo jedan pravo dobar češki bend

Posted in Uncategorized.

Nacionalisti na blogu

Eeeeh. Nisan do sad nikad pisa nešto posebno u odnosu na neke druge blogere, ili blogere uopće, ali jedna rasprava od ima par dana me inspirisala, pa ću baš sad uzet nešto napisat. Vi koji pratite moj blog mislin da ste kroz moje pisanje jasno upratili moje stavove. Neki se s njima možda slažu neki ne, al uglavnon o našin slaganjima il neslaganjima sasvim normalno i ugodno pričamo i diskutujemo, uglavnom. A ima i momenata koji ne spadaju u ovo uglavnom, i baš njima je posvećen ovaj post. To koliko neko ima dobre argumente za svoje stavove se uglavnon jasno vidi po načinu na koji ta osoba komunicira. I desilo mi se par puta da raspravljan sa ljudima s kojima se elementarno ne slažen i da ti ljudi, čim primjete na šta ja ciljan i šta u biti mislin, postanu agresivni, krenu da omalovažavaju moje stavove, ili pak mene lično. Nije česta pojava, ali par puta se desilo. Također, primjetna je pojava kako ljudi o nekin stvarima ne znaju praktično ništa, a imaju neku sliku stvorenu na osnovu svojih predrasuda, pa kad in kažeš kakve su te stvari zapravo instant postanu agresivni i napadaju a ne daju nikakve argumente. Uglavnom i to bude u redu, al zadnja rasprava koju san na blogu ima me je baš ostavila pod dojmon da slatko zabiberin jedan post kojim ću začepit usta svakome ko mi na to ima šta da kaže.

Raspravljam se naime s likom, normalno, vidin da stvari koje govori imaju smisla, ali se ne slažen i mislin da ih krivo posmatra i tumači. I bude to sve ok, dok ne spomenen u jednon dijelu da san ja Bosanac i Hercegovac i da su većina mojih prijatelja u Sarajevu, uključujuć i neke muslimane vjernike isto Bosanci i Hercegovci. Na šta je usljedila automatska reakcija, ni više ni manje nego odma jedan poprilično jadan pokušaj omalovažavanja, osoba me je praktički nazvala licimjeron, rekavši mi da je ta moja logika fina, kući san Hrvat a u Sarajevu Bosanac i Hercegovac. A ja nigdi u dotadašnjoj raspravi nisan reka da san Hrvat. 🙂 Nastavili smo dalje raspravu, i lik je uglavnon postaja sve netrpeljiviji i netrpeljiviji i sve je manje dava ikakve argumente a sve više prosto omalovažava. No, došli smo do jedne jako zanimljive teze na kraju, a to je da bi ja, ako san jel Bosanac i Hercegovac triba pričat Bosanski, te ustvari, da ja s obziron da pričan ikavicu a na fakultetu Hrvatsku normu da san ja ustvari Hrvat. To je bija jedan krajnji pokušaj da mi lik podvali hrvatstvo što se je svojski trudija, jer naravno, zar je moguće prihvatit da neki “hrvat” koji priča ikavicon se izjasni ko Bosanac i Hercegovac i ustvari voli ovu državu i u njoj je svoj na svom? Također me je lik bez ikakva razloga napa da omalovažavan islam i muslimane, iako ja o islamu ništa nisan reka.

No, da se vratimo na pričanje Bosanskog. Da razjasnimo sasvim jasno tu tezu, tu se radi u de fakto čistom nacionalizmu. Prva stvar u ovoj državi su i Hrvatski i Srpski legitimne norme, i bosanci jednako pričaju Hrvatski i Srpski jezik kao i Bosanski, a tek na stranu to što su sve tri norme ustvari jedan jezik. Bosanski se istina, zove Bosanski, al da li zbog svog imena taj jezik je nešto više Bosanski od Hrvatskog i Srpskog? Da li zato što se Hrvatski i Srpski govore i u Srbiji i Hrvatskoj su oni manje Bosanski? Jesan li ja jer iman ime koje ima i dosta Hrvata manje građanin ove države? Bosanski jezik se zove bosanski, al njime realno pričaju Bošnjaci, ili ljudi koji su Bošnjaci porijeklon. Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini uglavnon pričaju Hrvatske i Srpske norme, to je do sad već standard. Ima naravno iznimaka, ko što npr ima i Bošnjaka iz Ljubuškom koji pričaju ko većina Hrvata iz Ljubuškog, ali više manje Bosanska norma kolerira sa Bošnjacima. A Bošnjaci su sasvim jednako nacionalisti ko i Srbi i Hrvati, tako da, praktično, ono što bi ja značii triba uradit da bi ja bija Bosanac i Hercegovac je da pričan ko Bošnjaci. Znači da ne bi bija nacionalista moran pričat ko jedni nacionalisti u ovoj državi, a ne ko druge dvi grupe nacionalista. 🙂 I tako ću ja tek navodno bit legitiman antinacionalista.

Iza sve ove priče leže jako jednostavni razlozi, osoba je jednostavno puna predrasuda i naravno nacionalista je, te ko i svi nacionalisti vidi bile miševe, kako bi mi to kod nas rekli, to jest vidi stvari koje ne postoje. Jer je izvan njegovog vidokruga da neki ljudi mogu jednako ne volit sve nacionaliste iz naše države, bez obzira kako ti nacionalisti sebe nazivali, a i također jer ta osoba vjerovatno misli da su Bosanci i Hercegovci još jedna podvala za Bošnjake, što ironično isto misle i Srbi i Hrvati, ali nema veze, nećemo sad širit perspektivu, da bi ostali nacionaliste i držali se svojih stavova gledamo samo u svoj tor i živimo samo u svojoj kutiji. Da se razumimo, meni je sasvim nepotrebno trubit o religiji u svakom postu i nešto ljude razuvjeravat od vjerovanja, nisan takav tip ireligiozne osobe, ali mi je također jasno kojin to ljudima najviše smetaju ateisti ili eto, bosanci i hercegovci ili pak u mom slučaju osobe koje pričaju ikavicon. Smetaju nacionalistima, nikome drugom. Smetaju njima, jer in te osobe jasno ukazuju na ono šta su oni, a oni naravno ne vole puno da misle o sebi, više vole da misle o zločinima koje su nad njiovon nacijon počinili drugi i generalno o svin mogućin vrstama zala koje su njima nanili “drugi”. Na kraju je razgovor kulminira tako da mi je osoba rekla da ne smin na njegovom blogu koristit ikavicu, jer je ikavica navodno izraz mog nacionalizma, te opet ponovila da ja na njegovom blogu vrijeđan islam i Bošnjake, a ja o islamu ništa nisan ni govorija a ni o Bošnjacima svakako ništa uvredljivo. 🙂 Komentar nakon toga mi je pobrisa. 🙂

I sad, zanimljivo je posmatrat ovu situaciju. Koliko su neki ljudi spremni past ispod nivoa poštovanja i dostojanstva samo da bi obranili svoje predrasude? Svakoj razumnoj osobi je jasno kako se ponaša neko ko nema argumenata za svoje stavove ili ko pak, što je također slučaj, je toliko zadrt da nema uopće živaca čut druge stavove. Nije mi se jednon desilo da ovom blogu ljudi bez pardona npr omalovažavaju homoseksualce a da nemaju ni jednog argumenta zašto je homoseksualnos bolest il slično. Al kome tribaju argumenti kad imamo predrasude? Predrasude su zahvalnije od zdravog razuma, one ne zahtjevaju od vas ni analizu, čak zahtjevaju da što manje razmišljate i analizirate, ne zahtjevaj ni previše informiranja ili čitanja, ne tribate ustvari ništa ni čitat iako i morete, al naravno samo onu literaturu koju su pisali ljudi koji djele vaše predrasude, igra je vrlo jednostavna. I tako, ako se uspješno obranite od zdravog razuma moćete ostat sretno zadrti do kraja života. 🙂

Također, ono što je prisuto kod nacionalista kod nas je taj kult po kojem smo ugroženi, i mi smo naravno pravedniji i bolji od ostalih. Sad konretno, neću ulazit u rat, u ovom su ratu Bošnjaci bili napadnuti i bili su ugroženi, to ne sporin, ali ono što ja pričan je sama priroda nacionalnog identiteta pa i time Bošnjaštva dotičnih osoba. Stavovi ovog lika s kojin san se raspravlja jasno ukazuju na tobožnju Bošnjačku toleranciju, more se bit antinacionalisti samo ako se koristi norma kojon pričaju Bošnjaci jer evidentno, Bošnjaci nisu nacionalisti, a Hrvati i Srbi jesu. Bošnjaci su, kako je to moj sugovornik reka, ode domaćini, a ja valjda, ko “hrvat” jer kad pričan ikavicu i koristin Hrvatsku normu moran bit hrvat, ode nisan domaćin, ja san u ovoj državi gost. To je taj tipični stav Bošnjačkih nacionalista, koji su za tobožnju građansku državu sa jednin predsjednikon pod uvjeton da se svi drugi u državi prilagode njima. I naravno, zna se i da bi i taj predsjednik bija njihov. Tako, ljudi glasaju za SDA a čude se kako Hrvati i Srbi nacionalisti oće da se odcjepljuju i glasaju za HDZ i SNSD. Ne govorin ja da su Bošnjaci krivi za hrvatski i srpski nacionalizam, to svakako nisu, ali isto tako ni Hrvati i Srbi nisu krivi za Bošnjački. Za nacionalizam su svi krivi sami sebi, individualno. Govorin naprosto da su Bošnjaci u našoj državi jednako nacionalisti ko i Srbi i Hrvati, što oni neće da prihvate.

Bošnjaci žele BiH jedino jer za razliku od Srba i Hrvata oni nemaju pored državu koja je čisto njiova, da je imaju i oni bi se tili odcjepit i prisvajali bi čitavu BiH kao svoju vjekovima, tvrdili, što uostalom nacionalistii na mom faksu već i tvrde, da smo mi u BiH historijski svi Bošnjaci (napominjen ne bosanci nego Bošnjaci) itd. Dosta Bošnjaka bi rado vratilo i BiH Turskoj kad bi to bilo izvedivo. To je zato što je priroda svih nacija ista, radi se o psihologiji krda, svi žele da iđu među “svoje” jer su tamo sigurniji i jer in je lipše da su oni većina. Nacije koje kroz povijest nisu bili agresori, a Bošnjaci za razliku od Srba i Hrvata nisu bili, su u poziciji žrtve zato što nisu nikad uopće imali priliku da nađu nekog slabijeg od sebe da mu pokušavaju uzet teritorij, prisvajat ga sebi i slično. Odkad nacije postoje postoje i ratovi između njjih, i redovito jača nacija napada slabiju, a slabija naravno ne napada nikoga jer se mora branit. To je zato što su nacije u suštini jedan egoističan koncept, produžetak plemenskog identiteta i kao takve će vjerovatno u budućnosti i izumrit. Ja san se izjasnija ko Bosanac i Hercegovac u znak protesta protiv nacionalizma, protesta protiv ideje nacije, a ne zato što san ja nešto ponosno građanin ove zemlje te je veličan ko neku svetinju. Ja volin ovu zemlju, jasno, al volija bi i drugu da u njoj živin. Zemlja mi, ko ni grad, ni nikakav prostor i teritorij, ne predstavlja neku emocionalnu vrijednost, predstavljaju mi je ljudi, a oni su moji jednako odakle god dolazili, kako god izgledali i pričali.

I da kažen jasno jednu stvar, jedino ljudi koji se nisu izjasnili ko Bošnjaci, Srbi il Hrvati do kraja nisu nacionalisti. Svi koji su se izjasnili ko nešto od ovoga troje jesu, pa sad more taj njiov nacionalizam bit blag i fin, tolerantan i sve ostalo, ali ga ima, i dok ga ima, nacionalisti su. Al srića, ja znan sasvim dovoljno ovih drugih, i kako mi se čini, s vrimenon ih je sve više. 🙂 Jednog dana ćemo bit većina, duboko to virujen. 🙂

Posted in Uncategorized.

Turska

 

Slušanje ovog benda me mami da posjetin Istambul… Ima neke strasti u toj urbanoj metropoli osjećan. Razmišljan, možda bi bilo fino živit u nekom takom gradu, možda baš u Istambulu? Iako, sumnjan. Turska politika je veoma loša, zemlja podržava američki kolonijalizam na bliskom istoku, podržavaju Izrael i Saudijsku Arabiju nacionalizam je izuzetno jak, kult Ataturka je malte ne na nivou jednog sekularnog božanstva, negira se genocid nad armencima, kurdi se sustavno maltretiraju i negira in se čak i njiova nacionalnost… Prava u zemlji se jako krše, upozna san curu iz Turske koja mi je pričala kako ima prijatelja koji je na protestima protiv Erdogana nosija Kurdski nacionalni simbol na lančiću, i uhićen je i nakon toga je već pet godina u pritvoru bez da je ikakva optužnica dignuta protiv njega. Također, procjenjuje se da je u Turskoj sloboda govora na najnižem nivu u Europi. Sumnjan da bi moga živit u takom društvu, a šutit… A posljedice iznošenja svog mišljenja očito mogu bit itekako ozbiljne. A ja ipak nisan spreman da buden mučenik, da žrtvujen svoj život za veće ideale. Ne u ovin okolnostima, možda, možda kad bi nasta rat i masovni pokolji, možda bi tada usta protiv take nepravde pa makar me koštalo života, al vako, ne mogu. Ne znan jel to na sreću il na žalost, nije mi drago i volija bi da san hrabriji. Često razmišljan o tome, razmišljan o svojoj želji da buden novinar… I o tome kako želin razotkrivat opasne prljave stvari u društvu. Al nisan siguran da san spreman prihvatit posljedice. Eno nedavno, Saša Marković, crnogorski političar i profesor na fakultetu koji je bija politički aktivist i kritizira je podaničku crnogorsku vlast, te je javno govorija o američkom imperijalizmu, ubijen. Nisan siguran dal mogu riskirat da se tako nešto desi i meni. Jer pravda je skupa, i košta. Ali, vidićemo, mlad san, iman vrimena prid sebon da odlučin te stvari. Uživajte u pjesmi, evo i jedan članak o novoj stranci koja reste u Turskoj, ljevičarska je stranka koja se bori za prava Kurda, žena, homoseksualaca… Kao i svakoj pravoj ljevičarskoj stranci, želin joj svu sriću. Doduše, moguće je da se razočaran ako ta stranka dođe na vlast, jer se možda i pokvari, ali nema veze, jednog dana će doć stranke poput ove koje se neće pokvarit i koje će izdržat sabotažu i podvale koje in se rade. I ja se nadan da ću ja tada bit tu. 🙂
Evo članak: http://www.bbc.com/news/world-europe-32950750

Posted in Uncategorized.
Skip to toolbar