Monthly Archives: September 2015

Nikomu (I ništa)

Sam san i nema nikoga da popuni prazninu. Duboko, unutra. Je bol.

I ljudi s kojima san sutra u prolazu, i ljudi s kojima san danas u ljubavi. Sjaje ko zvizde padalice, ko suze, dok padaju niz moje lice. Šta ostaje nakon svega? Ko ostajen, nakon svih lomova, i svih srcoloma, kostoloma, svih porazbijanih zubi, dok i ko dite u plaču, dok kao u snovima kad sanjan da mi zubi ispadaju, ko ostajen?

Kome išta i ko, koga boli kurac, ko postoji da zaviri u moju utrobu i da u njoj vidi više od criva, za koga san to dovoljno dobar, da me gleda u mojoj postojanosti, ko jezero kad miruje, a da u mene i skače, i budi valove…

Za koga san to dobar, da ga spletu kraci moje sudbine, da obljubi hladne pipke moje samoće, kome san dobar da me ljubi dok mu povraćan u usta, koga uopće mogu, kad… Kao otrgnut, kao buntovnik protiv samog sebe, probadan strijelama koje bacan na sebe kao svog neprijatelja, i onog ko je sa mnon, ko to ima, autodestruktivan, da me gleda kako padan, da me grli dok tonen.

Kad stvari odlete i odlepršaju, ti, licem stoješ iznad moje vode, ja, gledan ti kosu kako lebdi iznad pepela mojih zgarišta, ja, pod planetima svog straha i pod svim svodovima potencijala, kao jarac popeću se na planinu, i sve u svemu, gulit se u ledu svoje propasti. Od sveg postignuća što ga izgradin, od svih ljubavi, i suza, koje prosipan nadajući se da će iz njih rest cviće (prosto nadajući se), od svega, dal da sam, sam, na svome tronu

Na svome tronu od sklopljenih očiju i zategnutog srca, u sebi duboko zatrpajući želju da me neko dodirne, gledan svu predivnu ljepotu. Gledan. Svu blagodat života, dok naježen, dok u suzama, ganut, gledan svoju djecu, svoje plodove kako hodaju; okrećući leđa života. Okrećući suze svojoj unutrašnjosti, da okrenen leđa, i lagano krenen u zaborav, sam. Koliko tuga mora da boli, kad je čovik prosipa u cilu vječnost, znajuć da joj je jedini svjedok, on sam?

Posted in Uncategorized.

Izbjeglice i ubjeglice

Nisan u toku situacije sa izbjeglican, neman televizije, ne čitan novine, slabo i portale. Tek jučer zapravo, bili sa ovin strancima vani, cimer im govori kako je prije bija ovisan o televiziji a sad nemamo televizije u stanu, i ja skontan: Fakat vidi, mi nemamo televizije. Totalno zaboravija na koncept da ti uopće triba telelvizija. Nije televizija neko zlo da se razumimo, ima dosta dobrih stvari na njoj, al mi ne fali uopće.

Puno se priča oko izbjeglica, a vrlo jednostavno bi se mogla rješit situacija, da je ljude ovoliko koliko ih sad briga za izbjeglice, brigalo za nje dok su bili normalni građani svojih zemalja. Sve države zapadne europe su članice NATO-a, a NATO, uz Ameriku ko glavnog dobavljača je sla oružje pobunjenicima, oružje su neovisno slale i druge europske zemlje, ponajviše Francuska, a slala ga je i Hrvatska. Pa sad kad su ‘terroristi’, kako ih mediji nazivaju, preuzeli kontrolu i kad se desila ovakva katastrofa svi se žale i svi imaju neke probleme oko izbjeglica. Govori se da dosta tih izbjeglica uopće nije iz Sirije il Iraka, da ima čak i crnaca, ne znan, nisan vidija pa ne znan. Ako i ima, neka ima, zapad ionako i dalje eksploatiše Afriku, zapadne zemlje su upropastile Libiju, isto ko sad Siriju, tako da, odgovorne su za to i najmanje što mogu je primit izbjeglice, najmanje što mogu, a i aktivisti oko izbjeglica, bilo oni koji hoće da ih prime i oni koji hoće da ih protjeraju, bi mogli malo razmislit o politici svojih država, mogli bi malo razmislit o tome, kako bi bilo da svi pristanu petljat svoje prste u bliski istok pa da se vake katastrofe ne događaju. No ni zapad tu nije sam, uz SAD najbitniji potpomagači ISIS-a su Saudijska Arabija, Izrael i Turska. I te zemlje su jedine zemlje sa strane koje su vojno uključene u rat u Siriji.

No, daleko je bliski istok od mirnog stanja, bliskoistočne države su kolonijalne države, napravljene u granicama bivših carstava i kolonija i ne odgovaraju identitetima ljudi koji u njima žive. Tako su Paštuni u Afganistanu, koji su kasnije pokrenili političku ideologiju Talibana, podiljeni između Afganistana i Pakistana od strane Britanaca, što je uvelike uticalo na njiovu radikalizaciju. Niz je naroda koji trpe istu sudbinu, Kurdi, Uzbeci, Balochi, npr. Kurdi kao najeksponiraniji od tih naroda možda i najviše trpe u datoj situaciji jer se s jedne strane suočavaju sa agresorskon Turskon politikon koja odbija prihvatit da više nije Osmansko carstvo i da nema pravo jedan narod na silu trpat u svoje granice, a onda im još i ne dat da govore svoj jezik i daju svoja imena dici, s druge strane imaju problem sa državnim aparatom Sirije i Iraka, koja se oba protive odcjepljenju Kurdskog dijela svog teritorija, također, imaju isti problem sa Iranom, u kojem se još uvik osuđuju na smrt ukoliko se protive režimu. Kurdi vode rat protiv Sunitskih militanata, većinom su lijevo orjentirani, i tradicionalno su socijalistički orjentiran narod na bliskom istoku, vjerovatno najprogresivnijih političkih tendencija. Arapi, koji danas poprilično pate zbog ISIS-a i ostalih frakcija, također stoljećima diskriminiraju Kurde, koloniziraju im gradove, uzimaju zemlju, Šijitske fracije koje su izabrale Sadama na vlast su Kurde bombardovali biokemijskim oružjem uzrokujući smrt više stotina tisuća ljudi. Tako da, daleko od toga da su bliskoistočni narodi nešto nevini. A i sami Kurdi ne bi vjerovatno bili nešto bolji prema drugima, da je obrnuta situacija.

Isto ko sa Palestinicima koji su žrtve konflikta sa Izraelcima i to je svakome jasno, ali ipak dosta ljudi ne zna da su Arapske zemlje skupa sa Palestinom proglasile rat Izraelu kad je proglašen državon, praktično time, uvalivši sebe u ovo u čemu se nalaze danas. Što svakako ne opravdava postupke Izraelaca sva ova desetljeća poslje. Također, saznaš i to pričajući sa Palestincima, kako imaju običaj da jednom godišnje muž mora pretuć ženu da ne bi povampirila, tako nešto. Tako da, skontaš, da zapravo i niko nije nevin. I stvarno, malo ko je na ovom planetu nevin, vjerovatno i niko nije, ali to i dalje ne opravdava da se drugima nanosi nepravda. U vezi izbjeglica i stava Europe prema njima, kojem se svi čudimo, evo, pogledajte u ovom video šta Kuvajt misli o izbjeglicama i izbjegličkoj krizi:

Tako da, kad se sabere i oduzme, svi smo mi isti na svim djelovima zemaljske kugle, što opet naravno ne znači da se ugroženim ljudima ne triba pomoć i da se protiv nepravde ne triba borit. Samo, za razliku od onoga kako to neki pojedinci vole vidit, ne postoje pravedne i nepravedne nacije, postoje samo pravedni i nepravedni ljudi, bez obzira na naciju. Sasvim je isto kome se priklanjaš, Turskoj, Rusiji, Kini, Americi, jer je to sve ista stoka, sve te države vode psihopati više manje istog kalibra, i nema tu nikakvih pozitivaca. Pozitivci u svitu su manjina ljudi koju moreš pronać u svakoj državi, i manjina su u svakoj državi.

Moran se spremat za nastup, izvodiću stari materijal, mrsko mi je sad sklapat išta novo, i sve nešto kontan da mi se ne da, ne znan, ne znan koliko mi se da sad dubiozno zadavat u stand up. Vidićemo. Tribaju mi pare, ima nekih ideja, zapravo i poprilično dobrih ideja, ima nekih ljudi koje san upozna s kojima bi moglo nešto bit, pa vidićemo, iako iman poprilično debelu svoju blokadu u vezi dosta stvari, sav se grčin koji god korak triban napravit i šta god triban krenit. Vraćan se kući par dana jeeej. Zapravo i nije jej, jebe mi se, vidiću prijatelja mi kojeg nisan vidija evo, dugo već, to je super. Vidiću svoje, sad kad o tome mislin svejedno mi je, al znan da će mi bit drago kad ih vidin. Nadan se da ću se moć okupat, možda oden na kravicu ako mi ne bude mrsko plaćat ulaz, a ako ne iman di drugo. Fakat mi se kupa. Volin ovo što ima još lita u Sarajevu, baš mi godi ova vrućina, kad izađen iz stana i bacin đir tu blizu u trgovinu il na pitu, il picu. Dobro mi je ovo, dobro mi je lito u većem gradu, dobra mi je večernja litnja atmosfera, jedino što me nervira i priko čega vjerovatno nikad neću prić, je da se nemaš di kupat priko lita u Sarajevu. Nekako, ono najbolje od lita nemaš vamo, jer sva ova vrućina koja ti je loša nekad, postane ekstra kad moreš otić i plivat negdi. Tako. Evo, malu povratničku jednu, nakon izbjegličke. 😀

Posted in Uncategorized.

Eh

Tako, izazva mi dosta bure post na fb, pa ću ga objavit i na blogeru. Moglo bi se dosta ova tema proširit, moglo bi se dodat primjera iz estetike različitih kultura da se post objasni, al neću to sad radit. Navešću samo primjer jednog afričkog plemena koje je imalo problem sa gladi, u kojem je danas ideal ženske ljepote da žena bude debela. I to ne ono punija, nego debela. Estetika je odraz vrijednosti društva i nije pala s marsa. Posto je o fenomenu nošenja štikli kod žena, i evo kopi pejstat ću ga.

Štikle, kao jedan najprisutniji modni detalj kod žena danas, su najbolji pokazatelj društvenog stava o ženama i ženstvenosti. Mnogi će reć kako su štikle ‘ženstvene’ i slično, i kad se stvar izanalizira, zapravo savršeno pokaziva, kakvu to ženu društvo, u većini slučajeva želi vidit, kakvu to ženu društvo smatra lijepom. I čisti primjer estetike, kao društvenog konstrukta a ne prirodne datosti. Pod prvo, većina vjerovatno ne zna da su pete, isto kao i duga kosa, prije bile znak muškosti. Rimski vojnici su imali sandale sa petama, napoleonovi su imali čizme sa potpeticama. No, kako je estetika promijenjiva, i kako društvo ima tendenciju da vrši segregaciju muškaraca i žena (plava i roza boja npr, ko savršeni primjer), visoke pete, kao i duga kosa, su danas postale simbol ženstvenosti. I tako, zapravo kad sagledamo, kakva je to ‘ženstvenost’ koja se postiže nošenjem visokih peta? Pod prvo, nepraktična. Visoke pete su nezdrave za nogu, nekad mogu i iskrivit stopala, tako da zapravo po tom pitanju, visoke pete su jedan ublaženi oblik istezanja vratova u Afričkim plemenima i spriječavanje rasta stopala kod gejši u Japanu. No ta nepraktičnost ima jednu itekako bitnu praktičnu implikaciju. Žena sa visokom petom je praktično nesposobna, ženska ‘senzualnost’, kakva je često vidljiva na filmovima i slično, je redovno slika jedne krhke, elegantne žene, koja budimo realni, ne mere ni potrčat, a kamoli da imaš osjećaj da se ta žena more branit ili uopće, poduzet ikakav rad u vezi bilo čega. To je zapravo, jedna krajnje patrijarhalna slika žene, koja, sa svojim visokim petama šalje poruku da je krhka i nesposobna i da joj triba alfa mužjak da je štiti, opskrbljuje i brine se za nju. Ne kažen da to sve cure koje nose visoke pete svjesno rade, ali moj dojam te ‘ženstvenosti’ štikli je ovakav. To da je danas takva slika žene dominantan estetski ideal društva, koji vole i prihvaćaju jednako žene same kao i muškarci, savršeno jasno pokazuje kakvo smo društvo još uvik u suštini. Ista stvar bi se također mogla pisat i o kupovini skupih auta i nošenju odijela i kravata kod muškaraca, ali neću pisat post dug da ga niko na kraju ne pročita. 🙂

Ko se ne slaže, nek mi objasni, zašto su štikle baš dominantan estetski ideal kod žena danas a ne npr martinke il starke? Zašto su štikle baš danas popularne iako visoke pete postoje još od starog rima?

P.S. Post je inspirisan poston od Sfumato i njegovin pisanjen o kravati, tako da, fala Sfumato. 🙂

Posted in Uncategorized.

Post novi

Gledan oko sebe, koliko su ljudi neosviješteni. Niko ništa ne zna. Ni o sebi, ni o životu, ništa. Znači, ljudi sami, hrle, ko sritni trču u probleme, lupaju glavon u zid, ništa ne znaju živo. Odkad znan za se bija san anksiozan i to poprilično i nikad, nikad nisan krivija nekog drugog za moje probleme. Nikad. Kad san bija loš, zna san da je do mene, kad bi se desilo neko sranje pita bi se šta je to u meni uzrokovalo da se uvučen u tako nešto. Jeste istina da san očekiva od drugih da se ponašaju prema meni onako kako se ni ja sam ne ponašan prema sebi, da san očekiva da me razume iako nisan dava do znanja kakav san, i da san očekiva da se ponašaju normalno, iako zapravo, jako malo ljudi je dovoljno zrelo i odgovorno da se ponaša normalno. Ja san do sad u životu, da san se intenzivnije družija, upozna dvi osobe koje su fakat korektne potpuno, stopostotno. To znači da su odgovorne – moreš se na nje oslonit, da se normalno ponašaju – znači neće ti dat neke kretenske izjave iz vedra neba il uradit nešto tako i dić ti živce, da su samosvjesne – da paze kako se ponašaju prema tebi i generalno da imaju osjećaj za druge ljude, da imaju taj čip u glavi koji in kaže da se prema drugima ne mere ponašat isključivo po trenutnom refleksu nego da se za neke stvari triba imat osjećaj i da općenito nisu kreteni, da nemaju kretenske momente u svom ponašanju. S jednon od te dvi osobe se ne viđan više a s drugon bi se viđa al nažalost nije u Sarajevu. A praktično, svi prijatelji mi koje iman, mi podosta iđu na živce, varira odnos, malo mi iđu na živce pa malo je sve super, iako smo jako dobri prijatelji sve u svemu, i volin ih i zapravo mi je s njima i super. I za to znan da je do mene, jer san preosjetljiv i nisan asertivan, niko mi nije kriv za to. Mogu i ja se ponašat tako da ću nekome zbrusit il da će me bolit kurac za nečije izjave i za njegovu reakciju na neke moje izjave. Iman problem sa stvaranjen neke nelagodne situacije, neke atmosfere konflikta ili općenito bilo čega što bi narušilo odnos s nekin, a to ‘narušilo’ zapravo znači što bi pokazalo neko moje nezadovoljstvo ton drugon osobon i rizikovalo osudu od strane te osobe. Tako da, pizda san i do mene je, nije mi niko kriv.

I tako, gledan, moga bi dugo nabrajat slučajeve kako ljudi srljaju, u šta ulaze, kako se vrte u krug sa imaginarnin problemima a zapravo problem su oni. Ako san nešto svatija kroz faze kroz koje san proša, prvenstveno zbog moje anskiozne tendencije, koja je sad poprilično unormaljena, onda je to da u situacijama poput ove o kojoj ja pričan, problemi ne postoje. Postojimo samo mi i naša notorno kriva percepcija svita i nas samih, naš strah od suočavanja sa samin sobon. Postoji samo to. ‘Problem’ kao nešto izdvojeno od nas, ne postoji, i to je najveća iluzija kad neko za neku svoju karakternu crtu kaže da je to ‘problem koji mora rješit’, da ima tu tendenciju koja ga nervira i ‘joj da ga oće to pristat morit’. Moriš sam sebe. Problem si ti. Dakle, ti koji percepiraš problem, ti koji si ga svjestan, ti koji o njemu sad pričaš – ti si problem. Kroz proces kaljenja ličnosti koji je bija turbolentan i intenzivan, proša san dovoljno faza da san sad, fala Bogu, fleksibilan dovoljno da iman širinu, taj osjećaj prostranosti i taj osjećaj mira. Nekako ko da mi je postalo dovoljno komforno u samom sebi da nema razloga za paniku. A ima san smiješno krive ideje o sebi, smišno krive ideje o tome šta ja moran, šta triban, kakav moran bit, kakav jedino mogu bit, kakav san jedino ‘pravi ja’, a sve ostalo je ‘krivo’, i slično. I to je bija problem. Ja i moja vizija sebe i svita, i moje nesređene unutarnje emocije i neosviješten čitav živi svit unutarnjih snaga od kojih san biža. Ko u Matrixu onaj ‘spoon quote’, izguglajte. I tako san doša od toga da san recimo prije se nafurava na New age i te priče o jednoj ljubavi, kozmičkoj, pa nafurava se na priče o astrologiji, nekom bućkurišu monoteizma, šamanizma i budizma, eksperimentisa sa telepatijon (uspješno), i općenito tražija zapravo, neki spas, nešto izvan mene, doša san to toga da me za sve to zaboli kurac. Doša san do toga zapravo, da mi se dešava da završin na derneku i na kavi i da vidin dosta starije ljude od mene, koji mi krenu te New Age duhovne spike koje su mi sad toliko…. Privaziđene, toliko su, toliko su površne i glupe. Čista kompenzacija, smijurija.

I iz svog iskustva, iz svog iskustva mogu potvrdit sve ono što govore, kako je ono što tražimo u nama, i tako to, neke stvari koje piše Lao Ce u Tao Te Chingu, iz svog iskustva mogu reć da kad si dobar sa sobon da ti ništa ne triba. I nije stvar da ne triba, ne tražin. Ne zanima me. Nije stvar ni da nema, vjerovatno ima, ali nema potrebe. O tome se radi, nema potrebe da me iko i išta spašava. Nema spasioca, ionako ga nema. Nema nikoga. Koliko god da ikoga ima, i ičega ima, opet ovisiš o ljudima. In the bottom line dođemo do toga, da te neće Bog, niti Svemir spasit, nego prijatelji, psiholog, psihijatar, obitelj, ti. I ovo zadnje debelo podvuć: Ti. Možda Boga ima, možda neka logika svemira koja te dovodi do svega toga postoji, također, ukoliko ta logika postoji to je opet moja zasluga, jer ona funkcionira po onom principu da privlačiš ono čemu težiš (ili pak ono čega se bojiš). A u oba slučaja, i kad se bojiš tome težiš, jer je strah konflikt koji čovik teži da razrješi, jer čovik, ukoliko nije izaša na kraj sa svojin traumama i strahon, uporno će mu se ponavljat iste situacije kojih se boji, kao kod cure s kojon san bija u kontaktu, koja je ko mala bila žrtva pedofilije od strane svog ujke, i sad ko tinejdžerku su je već drugi ljudi u par navrata silovali. To nije slučajno. I nažalost, nažalost nekad je teško, al je jedini način da se to rješi da se preuzme odgovornost za svoj život. Ne ulazin u njeno djetinjstvo, nije kriva, zapravo, ni za ovo novo nije kriva. Ali ni ne spominjen krivicu, nego odgovornost. Mora preuzet odgovornost za ličnost koja ona trenutno jest, i mora poduzet šta triba da joj se više ne dešava šta joj se dešava. Iako nažalost kod ove cure zapravo, s obziron da već ima dijagnozu traume u ranom djetinjstvu, i s obziron na to kako meni stvari izgledaju, prvenstveno sa njenin roditeljima koje triba poslat u zatvor i oduzet in dite, i sa tin kad uzmemo u obzir di mi živimo zapravo, u kakvom društvu, to bi moglo vodit u jedan jako nefunkcionalan život, i gotovo sigurno u PTSP.

Druga je stvar, i što je jako i ekstremno teško prihvatit, to da si sam. Uvik si sam i nikad nećeš prestat bit sam. Činjenica. Također je činjenica da smo svi užasno ranjivi, i puno puta i ranjeni i da se to more ponavljat. Realno, svima nan se mogu desit najgori scenariji iz horor filmova, svima, ne meremo ih spriječit. To je istina, i šta čovik da uradi tu? Ne znan. Nema se puno šta tu radit, moraš prihvatit da je to tako. Nemoćan si, nemaš uticaja. Moreš tražit neki smisao u tome, Bog, karma, ovo ono, smisla nekakvog i ja virujen da ima, a i ako ima, to nešto zapravo ni nije smisao nego se radi o nečemu drugom, smisao je riječ koja je skovana samo da utaži našu anksioznost zbog nesvaćanja svita oko nas, isto ko što je ‘Bog’ termin koji je skovan da odgovori na neka bitna pitanja (na koja nema odgovora), da smiri naše strahove i da se na neki način mapira taj domen nepoznatog i onoga što još ne razumimo. Ali ono što postoji, stvarnost, reality as it is, je izvan kategorija, izvan riječi. Izvan pojma smisao i Bog, izvan prosto odgovora na pitanje života poslje smrti. Radi se o proširenju percepcije, radi se zapravo o onome kako to Uspenski opisiva, prelasku iz 3D posmatranja svita u 4D svjesnost. Kako to uspenski opisiva, 2D biće bi nas, recimo, kad potopimo nogu u more, vidilo samo kao plošni krug, kao crtež na površini. Tako isto mi fenomene koji su iznad našeg svaćanja percepiramo, i nazivamo ih raznoraznim imenima, poput Bog, nirvana, Svemir (sa velikim S) i slično. 🙂 Mnogi to i svaćaju, ali se paradoksalno i dalje drže te krive slike i obožavaju je. Jer mi i ne tražimo zapravo odgovore koliko tražimo utjehu i nadu, a i ako tražimo odgovore fakat iz prave, naučne i avanturističke znatiželje, onda je naše razmišljanje, da ništa, oblikovano tin željama i strahovima. Ono šta postoji nije ono šta mi tražimo. Ko u Vodiču za autostopere, da bi našli odgovor, moramo prvo znat pitanje. A mi se cilo vrime pitamo kriva pitanja. Zapravo, problem je možda i što tražimo odgovor, a ne nova pitanja.

U stvarnosti, radi se zapravo o tome da postajemo neko drugi. Nije bitno šta postoji nakon smrti i koji je smisao, bitni smo samo mi. Ta pitanja su samo stepenice za dosezanje novih spoznaja i razvijanja nas samih. A odgovori ko odgovori su nebitni, bitna je naša znatiželja i naš vlastit razvoj. Bitno je ono šta mi jesmo, a ne ono šta mi mislimo ili u šta virujemo. U tome je razlika između zapadnjačkog, monoteističkog (mislin na sve monoteističke religije) i istočnjačkog holističkog pristupa duhovnosti. U tome što je u istočnjačkom pristupu naglasak na bivanju. U budizmu nema nikakve nagrade niti kazne, čovik mora postat prosvijetljen i tada se sam oslobađa. Čovik se sam oslobađa ili ukopava, nema nikakvog autoriteta iznad. Monoteističke religije su usmjerene na kontrolu svojih poriva, zato postavljaju stroga, često sasvim suvišna pravila, koja nas ‘štite od nas samih’. U monoteističkoj duhovnosti ovaj život služi samo ko prolazna faza da se zasluži vječni. Iako i Budizam ima sličnih momenata, ipak postoji ključna razlika u tom naglasku na bivanje. Dakle, kad dođemo do srži istočnjačkog principa duhovnosti, naglasak je na meditaciji i na ostvarivanju prosvijetljenja, dakle, na oslobađanju od okova uma. Naglasak je na transformaciji, umisto na kontroli. Na mijenjanju i sazrijevanju, postajanju mudrim, umisto na suzdržavanju i držanju krutih pravila. Naglasak je na fleksibilnosti a ne na strogoći i čvrstom determinizmu. Ta filozofija do kraja se najjasnije i najsavršenije izražava u Taoizmu. Ko što Bruce Lee kaže u svom govoru: “Be like water my friend”. Taj govor je zapravo citat Lao Cea, kojem ta metafora vode savršeno prikaziva njegovo svaćanje života. Poanta jeste da mi ko ljudi se tribamo transformirat, i umisto da čekamo odgovore na postavljena pitanja, svatit, da su ta pitanja zapravo sam problem. Pitanja su zapravo jako često smišna, sami svi vjerovatno imamo faze kad skontamo koliko su smišne neke stvari koje smo se pitali ko mlađi. Zašto bi to bilo drukčije sa svim najvećim i neodgovorenim pitanjima?

Kako stvari stoje, vjerovatno, čovik da bi svatija mora razbit svoje okove uma. Lako moguće da čovik mora potpuno razbit i ličnost koju ima formiranu, i zapravo čovik je cili život i razbija, iznova i iznova je formira, čovik je zapravo, kroz život, milijun različitih ličnosti. Zapravo naše ja i ne postoji, naše ja je samo naš osjećaj postojanja i to je to. Ono nema nikakav apsolutan i nepromjenjiv sadržaj. Kada čovik sastavi stabilnu ličnost, prirodno teži tome da je razbija. Kakva god iskustva bila u pitanju, koncerti, nove ideje, nove spoznaje, uzimanje droga, alkohola, seksualne ekstaze i užitak, religozne ekstaze i stanja transa, stabilan čovik u potrazi za spoznajon, ima konstantnu tendenciju da zapravo, metaforički Ničeovski rečeno, uništava sam sebe da bi ponovo izgradija sebe. To jasno upućuje na situaciju, i vraćamo se opet na ‘spoon quote’, Matrix, i Tao te Ching (i nije slučajno da Matrix iđe ruku pod ruku s istočnjačkon filozofijon jer je čitav njome potpuno inspirisan), da zapravo, ono što moramo spoznat, smo sami mi. Gnose Seuton – spoznaj samog sebe. Pisalo je na ulazu u hram Grčke proročice Pitije. “Ono što cjenimo i ono čega se bojimo je u nama.” Lao Ce. Zapravo, čovik i nije u stanju vidit ni percipirat nešto što sam ne osjeća. Nije u stanju razumit ako nije doživija. I ono što nismo doživili a razumimo, razumimo korištenjen intelekta i poređenjem sa našin sličnin iskustvima. Tako da, u konačnici, odgovore ne triba očekivat, triba očekivat postizanje stanja kad neće više bit pitanja. Al to se neće desit tako da ćemo dobit odgovore, nego da ćemo se potpuno izmjenit, potpuno transformirat i rasformirat ličnost kakvu imamo i uć u sasvim novu fazu sebe, novo stanje postojanja. A za takvo nešto je najvjerovatnije potrebna smrt. A do one velike konačne, imamo milijun malih smrti. U obliku prekida veze, napuštanja roditelja, napuštanja gradova, posla, napuštanja uvjerenja, napuštanja…….. Napuštanje je možda i najbolje šta čovik more uradit. Konačno napuštanje će možda dovest do potpune pripadnosti. Kad ne budemo ništa, postaćemo sve.

Spoon boy: Do not try and bend the spoon. That’s impossible. Instead… only try to realize the truth.
Neo: What truth?
Spoon boy: There is no spoon.
Neo: There is no spoon?
Spoon boy: Then you’ll see, that it is not the spoon that bends, it is only yourself.

Posted in Uncategorized.

Bog

Ne bojin se nikoga, niti se ikome divin
Ne uzdižen nikoga iznad sebe, ne posmatran nikoga ko sebi nižeg
Ne dugujen ništa nikome, niti i od koga išta tražin
Neman se čije kazne bojat, niti i od koga iman zašto tražit milost
Nikoga ništa ne molin niti iman zašto molit
Ne kajen se i neman se zašto kajat
Neman od koga tražit oprost, a ako i iman, tražiću ga lično od stvarnih ljudi
Neman potribu da mi iko išta poklanja niti išta oprašta
Ako postoji Bog, Tvorac, ovakav kakvog ga religije opisuju, apsolutno me ne zanima, niti mi je bitan
Neman potrebe i za kakvin odnoson s njin
A ako će se neko tu nekome izvinjavat, more se samo on izvinit meni.

Posted in Uncategorized.

Samogadost

Naši ljudi su dobri u tome da budu nečije kučke
naučno dokazano
dobro pušimo kurac i jeftino, pročulo se i traže nas
traže nas da peremo govna koja poseru
po njemačkoj irskoj i skandinaviji
vole i da nas posjete i gledaju egzotiku
balkanske verzije homo erektusa
nekima se svide i domorodačke melodije i običaji
pa se i prilagode
dok većina od našeg homoerektusa uzme ono šta valja
erektus, a homo ostave da prebiva u svom naturalnom habitatu
osim ako su oni homo i zato traže naš erektus
ali budimo realni, takvi nas ne traže
takvi biže od nas

Uplašeni velike najezde pedera nakon otvaranja granica s europskon unijon
većina se dvoumi dal da se zatvori u kuće
neki grade i podzemne bunkere
s druge strane jako smo dobri u pušenju Turskog kurca
valjda dobar, pročulo se u narodu pa in se svidija
neki pak radije puše Njemački il Ruski
valjda stvar mentaliteta
ili prosto kakav okus sperme kome paše.
Al realno i nije baš da se oni za nas nešto otimaju,
budmo realni, nismo nešto dobri
realno ružni smo i vjerovatno se i loše jebemo
mi in više manje dođemo ko sigurica,
kad nema šta bolje slože nan ga na facu jer znaju da nas uvik mogu jebat
dok se narod hvasta i zija, ko će prvi da ga guta, otimaju se
žene trču i skidaju robu, ili je pak navlače
da in je nasamo skinu kad ga izvade
muškarci čekaju svoju porciju
i mažu anuse
svi uvjereni u svoju neprikosnovenost, snagu i veličinu
obične kurve na svjetskoj skali i šake jada
koje za hiljadu i po godina nisu napravile ništa vridnije od pokojeg pokolja
pa u nedostatku kreacije
kipove dižu koljačima
naučno dokazano.

Pitanje ostaje ko će nas i do kad jebat kad nas svi izjebu
šta ćemo radit da namamo kineze?
na koliko mal kurac ćemo spast samo za gutljaj sperme,
šta će bit kad nas i oni izjebu, prijebu i odjebu
šta će bit kad od tolikog jebanja sa svima na svim stranama
i očajavanja za tim da budemo kurve velikim siledžijama
dobijemo kakvu spolno prenosivu bolest
pa nas svi budu izbjegavali jer smo zaraza
šta će onda, ko će nas onda jebat?
ostaće samo da jebemo sami sebe
i to u zdrav mozak
ustvari kad se stvari sagledaju
to se već i desilo.
Drušvo obolilo od aidsa, ali taji sebi dijagnozu jer neće da si prizna da mu nije ostalo ništa od života
Gleda svoje vlastito tijelo kako vene, kako gnjije
kako se smrad širi u svim prostorijama da se disat ne mere
od gadosti, od gadosti u koju nan se pritvorilo vlastito tijelo
od kilometara kurca kojeg smo se nagutali
i vlastitog gnjoja koji nas izjeda
gnjoja će nas na kraju priplavit
i koji će bit i jedino što će od nas ostat.

Posted in Uncategorized.

Studenti na prelazu u radni narod

Studentske potrepštine za jedan dan. Kruv, paštete, piva i kondomi. Sve skupa 8,80 km, od čega na prvo dvoje odpadaju 2,80, a na drugo 6. 😀

U izboru ist ili partijat, izlazit, jebat, očigledno prioritet ima ovo drugo. To jest drugo, treće i četvrto. 😀 Svi imaju svoje prioritete, pa tako i ja svoje. Neki ljudi poste iz ovih ill onih razloga, ja postin iz ovih i meni su sasvim dobri i dovoljni. 🙂 Zvala me novinarka jednog lista, da radi interviju sa mnon o korupciji. Traži ljude sa ličnin iskostvon korupcije, nije znala koga da zove i naletila je na jedan moj članak koji san davno napisa za jedan konkurs, na temu korupcije, za koji san btw bija dobija 500 maraka (priko veze naravno :D) i zovnila me. Našla me je priko mog stand up pagea. I rekla je da će vidit sa direktoron da me ubaci da radin za njih, jer svakako traže nove novinare. Tako, neko bi reka srića, ali ja mislin da baš i nije. Ja mislin da je trud, jer da nisan napisa taj članak i da nisan radija stand up, nikakva me srića ne bi našla. 🙂

Evo van još jedna, budite ljubomorni. 😛

https://i.imgflip.com/qkils.jpg

I tako, naizgled nepovezano, sidin sam u stanu. Oni su na kavi, meni se i ne da, neispavan san, partija san sinoć i utapan se u melankoliji i zapravo, puno više nego melankoliji, u strahu i depresiji. Uz ovu pjesmu:

Izaša san sinoć sam, obično to uradin kad neće niko da izađe sa mnon, i bude mi dobro, i naletija san na dvi strankinje u gradu. Plesali smo, jedna je odma prišla na akciju nabijajuć mi se na kurac i plešuć otprilike ko da ću je odma tu jebat na licu mista. Zapravo me zatekla i čini mi se da se nije tila kupit ni s kin nego da joj se samo pleše i malo navlači likove okolo. Plesa san s njon naravno, ali onako, nisan nešto krenija ko agresivni alfa mejl u akciju da je zbarin, par puta mi je došlo da je poljubin, bija je osjećaj baš za to, al nisan, iako moran reć da smo se dobro seksualno naplesali u par tura. Kasnije san je vidija da se žvali sa nekin drugin random likon, al ubrzo je i od njega otišla. Tako, mislin da ni neman još samopouzdanja dovoljno s tin stvarima, uvik san djelon nervozan kad se s nekin tako barin ko je prodorniji od mene, al to je normalno, naučiću se i u tome uživat. Ima vrimena za sve, pa i za pijanku večeras i nastavak današnjeg očajavanja, živili.

P.S. Tekst je pisan jučer. Bili smo vani sinoć, i osim pašteta i pive ništa nije otvoreno haha. Mah… Mah. Nisan neki nedojeban pubertetlija da se razumimo, al neke stvari uvik moraš imat uza se. Nisan osoba koja se more jebat bez kondoma samo tako a sa nekon curon koju ni ne znan da mi se to desi pa da me poslje paranoja pere, fakat si to neću dozvolit. Iako znan da, kad bi bila taka situacija, da bi se moglo desit. Pa ću se zato pobrinit da ne bude takva situacija. Sanja san neka sranja sinoć, jutros to jest, ustvari danas popodne… Neman više pojma šta, snovi su mi ledeni, nekako su neljudski, čudni su, al navika san da su vazda čudni. Neprijateljski su iako je to prejaka riječ jer ne osjećan nikakav napad u njima, ustvari i nije za tu riječ, više je za reć nervozni, izgubljeni i odbojni. Ko ga jebe. Dvi njemice su sinoć noćile kod nas, moj cimer koji prima kaučsurferice da se bari i seksa ih je ugostija. Sad su otišle negdi i bolje, jer neman pribijene a ne znan šta bi in slaga zašto neću s njima hodat po gradu. Krivo mi je, dobre su cure al jebat ga. Ostaću sam i kupat se u svojoj neprijateljskoj samoći, vakumu i melankoličnim bolnim igricama koje nadražuju nepce. Kao poljubac.

My memory metamorphosized
standing in thorns and fire
porcelain dream suicide
single solid sleep tonight
i wanted somebody
but i bit to soft
it’s starting to rain now baby
in my heart

Posted in Uncategorized.

Slika govori tisuću riječi

Palestinske demonstracije na Zapadnoj obali (pod kontrolom Izraela) Palestnci na protestima u Izraelu

Kurdi u Turskoj Kurdi na protestima u Turskoj

BiH gaze zastavu BiH navijači gaze zastavu Izraela

BiH i Turske zastave Dica iz BiH na proslavi Turskog nacionalnog praznika : Dan diteta, u Zenici

 

Posted in Uncategorized.

Nezavisna država Turska

Turska bi se po uzoru na Hrvatsku u četrdesetin, mogla zvat ‘Nezavisna država Turska’ jer je jednako fašistička ko i tadašnja NDH. A također su jednako licemjerni ko današnji Srpski političari, time što srčano podržavaju to da je ubojstvo 8 000 Bošnjaka u Srebrenici genocid, a ubojstvo više od milijuna Armenaca je ‘težak zločin’. Zanimljiva logika za Turke, i za prijatelja mi na fejsbuku iz Turske koji je podilija sliku Srebrenice ko podršku ali smatra da Kurdi nemaju pravo na svoju državu, i također mi negira da im je zabranjeno pravo na jezik u Turskoj iako mu sami zakoni njegove države kontriraju. Zanimljiva logika licemjera, i naših dobrih Bošnjaka koji vole svoju bratsku Tursku. Sve je to jako zanimljivo. Planiran ubrzo možda, nekad, dogovorit da se organiziraju neke demonstracije podrške Kurdima u Turskoj i Siriji i Iraku. Inače, za one koji ne znaju i koje boli kurac za politiku, Turska vojska trenutno bombardira Kurdska sela u Iraku i Siriji i uhićiva Kurde po Turskoj, samo zato što žele da žive na zemlji na kojoj žive već stoljećima. Ali većini Turaka je to problem. Većini stoke na ovom planetu je sve problem, osim što su oni stoka, to in je potpuno ok.

Posted in Uncategorized.

Karma police

Na svitu oko nas je toliko sranja i toliko govana da se jedva more disat. Sve zaudara, sve se dimi. Nebo se crveni od njihove krvi i krvavih očiju. Ako bi ikad bija super heroj, a rado bi bija, moj super znak bi bilo slovo K. K kao Karma. I kad bi doša ljudima koji su mi na piku, kad bi in doša, kad bi me pogleda i pitali: Ko si? Reka bi in: Ja san vaša Karma. Nakon čega bi usljedija udarac koji bi ih onesvistija.

Iduće što bi bilo je buđenje zavezani u mraku, u prostoriji za koji nemaju pojma di je. Bija bi to podrum, da ne znaju ni koliko je sati ni koji je dan. Bili bi goli. Stolica za koju bi bili zavezani bi bila tvrda, jako, bila bi nezgodna. Ali bi bila puno manje nezgodna od naravi mog alter ega i od onoga što će in usljedit.

Meta ima svugdi naokolo, sve vrvi od njih. Sve vrvi od zločinaca, najvećeg mogućeg ljudskog otpada i stoke, koja triba bit kažnjena, koju pravda triba stić. Milioni ljudi širon svita sanjaju svog super heroja, sanjaju pravdu, sanjaju osvetu. Milioni ljudi. Od kojih su mnogi u našoj državi i državama. Silovatelji svojih kćeri, nećakinja, nećaka. Mučitelji, mučitelji novinara koji rade svoj posa i razotkrivaju šljam onakav kakav jest, mučitelji koji upadnu u tvoj stan u pola noći, odvedu te u prostoriju iz koje izađeš sa ptsp-on, jer diraš di nisi smija. Policajci koji te uvate na ulici i iživljavaju se na tebi. Psihijatri i vještaci koji zdrave osobe strpaju u psihijatriju i šopaju ih tabletama jer su govorili šta nisu smili. Ubojice, plaćene ubojice koje uklanjaju one najveće prijetnje šljamu, prijetnje koje se ne mogu više uklonit ni na jedan drugi način.

I naravno… Naručitelji do kojih bi bilo najteže doć. The šljam itself. Mislite da se ovo sve ne dešava kod nas? Ako mislite da ovih slučajeva koje navodin nema kod nas i to baš u našoj državi, onda vi živite u zemlji cvića i snova, u koju ste uljuljani ili vašon naivnosti ili manjkon interesa za ovakve teme, zbog čega niste saznali za sve ove informacije. Čak i poznatiji ljudi i javne ličnosti proživljavaju ovu sudbinu. Marko Francišković, hrvatski novinar i javna ličnost je prisilno hospitaliziran, vezan i šopan tabletama bez njegovog pristanka. Prije toga je kritizira ministra Ostojića u hrvatskoj vladi. Bija je savršenog zdravlja i po izlasku reka je da nikad nije ima nikakav problem. I prije nego što su ga poslali je govorija kako oće da mu smiste, da je to sve zbog Ranka Ostojića, ministra o čijim aferama je pisa. Nakon izlaska je tvrdija jedan te isto, samo vidno drugačijih emocija i izgleda. U Rijeci je djevojka od 16 godina odvedena u ludnicu jer je gej.

Saša Marković, crnogorski političar, profesor na fakultetu i autor više knjiga u kojima kritizira crnogorske političare i američki imperijalizam, je prostrijeljen isprid svoje kuće tri puta i ubijen prije par miseci. Ovo je jedna emisija u kojoj je priča, da vidite o kakvoj se osobi radi:

 Ivo Pukanić, hrvatski novinar koji je pisa o Sanaderu, Momiru Bulatoviću i vezama hrvatske i crnogorske mafije je ubijen s bombon u autu, nakon već jednom pokušanog atentata. Jedna blogerka sa ovog servisa, koju malo ko čita, u detalje opisiva torturu i posljedice prijavljivanja kriminala u Srbiji. Jedan bloger na ovom servisu već godinama traži pravdu za svoju ćer koju je kamion pokupija na cesti i kasnije je sve zataškano i lažirano, a dokazi uklonjeni zbog, kako on sumnja, činjenice da je u kamionu biila droga i da se radi o mafiji koja je povezana sa Bobar bankom i institucijama u BiH. Cura koju san upozna, je silovana godinama od strane svog ujke dok je bila dite, roditelji kad su to saznali su nju okrivili za to i izrugivali je. Par godina nakon što je to s ujkon joj prestalo, ponovo ju je silova lik kojem su njeni roditelji bili dužni pare. So on, so on…

Svi su povezani, svi su upleteni, svi su krivi. Cila hobotnica, od glave do repa, repa koji ‘samo izvršava naredbe’, svi su krivi, svi. I svi zaslužuju kaznu. Kaznu koju nikad neće dobit u našem sistemu, i zato je potribno da neko uzme stvar u svoje ruke, i da neko bude njiova karma. Iman želju koju ću da ništa ostvarit možda u priči nekoj, da se oformi skupina zadužena za osvetu. Skupina koja će zaprimit prijavu na neku osobu, recimo, policajca koji je nekoga bez razloga mlatija i iživljava se na njemu, i ako utvrdi da je izjava točna, po metodologiji koja će bit stroga, zahtjevaće se nekakav dokaz, neki način da se utvrdi istinitost, istražit policajca, pripremit akciju, i u kasnin noćnin satima, kad se bude vraća s posla, navratit sa mini buson do njega i ubacit ga unutra. Dalje bi ostavija težini slučaja, svojoj mašti, i naravno, karmi. Karma stiže i karma je neumoljiva, karma nije u suštini osveta, ali na svitu bez pravde, ovakva osveta bi itekako bila nečija karma. Nadan se da će zaživit, pa makar na papiru.

Well my goodness gracious let me tell you the news
My head’s been wet with the midnight dew
I’ve been down on bended knee talkin’ to the man from Galilee
He spoke to me in the voice so sweet
I thought I heard the shuffle of the angel’s feet
He called my name and my heart stood still
When he said, “John go do My will!”

Google: The girl with the dragon tattoo trilogy

Posted in Uncategorized.
Skip to toolbar