Monthly Archives: October 2015

Ljudi

Ljudi su glupi. A viruju si da nisu. Viruju si i lažu se i uradiće sve da viruju u svoje laži. Naće momka/curu koja će im potvrđivat njiove najbolje laži, one najvještije, one najdublje laži joj/mu neće ni reć al naće momka/curu pažljivo, čak i nesvjesno, jer ni sebi ne priznaju te laži, baš da in te laži potvrđuje. Tako će ljudi dobrovoljno bit potpuno retardirani. Tako i piše čak u svetoj knjizi “I reče mu Bog: Ljudi su budale i ljudi će bit budale, ljudi će dobrovljno pristat i odlučit da budu budale”.

Dakle, naće nekoga ko je očito slabić i ko očito ima probleme, da njih vadi iz problema. Naće psihičkog bolesnika da im rješava emocionalne probleme, alkoholičara da se brine za njih i njiovu obitelj, naće slabića koji se pali na njiovu mladost, na njiovu naivnost, naće glupaču koju zanimaju samo njiove pare, s nadon da će od njih dobit onu emocionalnu zadovoljštinu koju traže. A sasvim je očito da ti ljudi s njima nisu radi emocija koje traže. Jer, da bi od nekoga dobija ljubav, on bi s tobon prvo triba bit radi tvoje ljubavi. Ako si slip i ako ne gledaš, ako si budala, sam si sebi kriv.

Druga poprilično bitna stvar je sujevjerje (praznovjerje). Ili ti ga salivanje strave, demoni šejtani ograjisanje egzorcizmi đavli sotone i pičke materine. Dakle, jednu stvar koju svi tribate znat. Ukoliko imate neke teške i naizgled možda nerješive probleme, a koji nisu konkretni životni tipa da vas je neko zatvorija u podrum i ne pušća vas vani, da ste invalidi i nepokretni ste u krevetu i tako, dakle neke velike probleme a nisu takvi, to ste, barem 60 posto vi sami sebi krivi. Dakle vi ste krivi. Virujte vi u demone, u ograjisanja, u bajanja, uroke i pičke materine, činjenica jeste ljudi su retardi i ljudi su toliki slabići da će prije svalit neki problem na imaginarna bića nego se zapitat jel do njih nešto.

A do vas je, i svaljivajte, nadajte se do mile volje al ništa van se neće prominit dok ne krenete nešto drukčije radit. Na stranu šta postoji il ne postoji. Ja ne virujen u uroke, ne virujen u demone, ne virujen ni u šta što more imat psihološku moć nad menon. A znaš šta, možda demoni šejtani uroci i postoje. Al znaš šta je stvar, ako i postoje, zašto da imaju moć nad tebon? Da bi išta imalo moć nad tobon, moraš mu prvo ti dozvolit. A ako mu dozvoljavaš, do tebe je. Zato, minjaj se dok nisi otiša skroz u kurac. Neće ti se prominit ništa vani samo od sebe, džaba se nadaš, nadaj se godinama al neće.

E da, i zaboravija san dodat, nevezano al neka nek se nađe, evo i jedan članak malo o genetici: http://articles.latimes.com/1995-02-20/news/mn-34098_1_biological-basis
Jedna dakle studija o rasama, to jeste o konceptu genetske rase, nacije il etnije i o njenom značaju u biologiji.

Posted in Uncategorized.

Laž ili lažovi

Evo, rekoše neki da ne piše tako:

Uglavnom se za stvari koje nekome ne pašu poteže često da su izmišljenje, podvaljene itd itd. Ovo je još fino, dokle te ‘laži’ dođu, pa tako nakon dovoljno vrimena i milijuni pobijenih ljudi mogu bit laž i tako. I da budemo iskreni i mogu, al za neke stvari postoje dokazi, pa onda se mogu i dokazat. 🙂

Inače, u riječniku Senahidina Halilovića piše ovako:

I tako, postavlja se pitanje, di mi živimo i kakve pojave kod nas sve predaju? Ni u jednom fakultetu u bilo kojoj razvijenijoj zemlji profesor poput Jahića ne bi moga pridavat na fakultetu niti bi bija ozbiljno svaćen naučnik. Kod nas on to jeste, i ljudi ga podržavaju, brane itd. Ljudi su stoka i istina je, glupi smo, zatucani, žalosni i bijedni i tako nan je kako nan i triba bit. To jeste nama nekima i nije, ali većini jeste.

Posted in Uncategorized.

Mišljenje, to jeste mišljenja nauke povodom Jahićeva riječnika bosanskog jezika

Evo, da vidimo različite reakcije, različitih naučnika i naučnih krugova na Jahićev riječnik Bosanskog jezika.

Reakcija profesora engleskog jezika i lingvistike, Midhata Riđanovića povodom izdavanja Jahićevog Rječnika Bosanskog jezika, u razgovoru za TV 1:

“Jahićeve definicije (su) pune emocija i vrijednosnih sudova” “Prema tome, sa gledišta nauke to je smeće, zaista. Čak mislim da je to previše bure izazvalo. Jahić je poznati nesuvisao čovjek. On pokazuje simptome umne poremećenosti, to je sasvim jasno. Ja ću mu slobodno reći, nimalo se ne bojim da to kažem, jer sam se uvjerio. Inače, cijeli njegov opus ne vrijedi ništa“
“Nema živog čovjeka na svijetu koji ne mrzi naciste, jer nema većeg zločina možda u cijeloj ljudskoj istoriji. U francuskom rječniku, to se opisuje kao član nacional-socijalističke partije koja je došla na vlast, recimo, 1928. i preuzela kompletnu vlast. Nema ništa, jer to je činjenica. Mrzite li, volite li naciste, to je vaša privatna stvar. To ne ide u rječnik, rječnik je nauka. U engleskom rječniku naci znači koji označava ili koji je karakterističan za njemačku fašističku političku partiju koja se zvanično zove Nacional – socijalistička njemačka radnička partija, osnovana 1919. i ukinuta 1945. To je sve. A šta bi ovdje napisao neko kome su nacisti ubili sve. To on može da osjeća, ali to ne ide u nauku“
“Da sam ja taj nastavnik, rekao bih izbjegavajte ovaj rječnik. Garantujem vam da to neće imati nikakvog efekta na školstvo. Ipak ima dovoljno razumnih ljudi u ovoj zemlji, koji će to odbaciti kao smeće, jer to jeste smeće i jednostavno završiti sa tim Jahićem.”

Reakcija psihologinje Amire Čerkić:

“Implicira se da se fašistička ideologija prenosi genima, i to specifično kod jedne skupine bh. građana. Niti roditelji, niti socijalno okruženje, obrazovanje, vršnjaci nemaju utjecaja na forimiranje stavova i usvajanje ideologija. Umjesto toga imamo bebe četnike, što samo po sebi nosi mnogo gora tumačenja. I treba reagirati”

Reakcija Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti:

“Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU), kao najviša naučna institucija bošnjačkog naroda u cjelini, stoji iza rada bošnjačkih filologa, podržava taj rad i branit će njihov naučni i moralni integritet od ovakvih napada i pokušaja diskreditacije otkuda god oni dolazili.”

– http://www.magazinplus.eu/wp-content/uploads/2015/10/SAOPCENJE-BANU-PODR%C5%BDAVA-RAD-BO%C5%A0NJA%C4%8CKIH-FILOLOGA-I-BRANIT-%C4%86E-NJIHOV-NAU%C4%8CNI-I-MORALNI-INTEGRITET.pdf

Reakcija predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa reisu-l-uleme emeritus dr. Mustafe Cerića na medijski napad na akademika Dževada Jahića:

“Akademik Dževad Jahić je vrijedan i pošten naučnik, koji zna argumentima braniti svoj naučni rad. Bosanski rječnik (Simiću, nije r(i)ječnik, već Rječnik, nauči to, molim te) nije ništa novo. To je stari Bosanski rječnik koji je akademik Jahić samo aktualizirao na novi način. I ovom harangom na ovo izdanje Bosanskog rječnika pobudio zasluženo interesovanje. Posebno Bošnjaka. Stoga u svakom zlu ima i trun dobra. Srbi imaju pravu da sami sebe nazivaju kakvim god hoće imenima. Ali, nemaju pravo da bošnjačkog akademika Dževada Jahića nazivaju ludim. Akademik Dževad Jahić je simbol Bošnjačke akademske pameti i zato uvreda njemu je uvreda cijelom bošnjačkom narodu.”
“I za kraj, akademik Dževad Jahić je vrijedan poštovanja i naše zahvalnosti. Bosanski rječnik treba nastaviti pisati i usavršavati. Mnogo je veća uvreda negirati bosanski jezik nego napisati nekoliko riječi, koje se nekome ne sviđaju.”

http://www.magazinplus.eu/wp-content/uploads/2015/10/SAOPCENJE-SBK-SIMI_U-NIJE-R-I-JECNIK-VEC-BOSANSKI-RJECNIK-NAUCI-TO.pdf

Posted in Uncategorized.

Bošnjačka tolerancija

Licemjerje nije novost kod nacionalizma i nacionalista, pa tako ni bošnjačkog i bošnjaka. Al evo, novi primjer tog licemjerja podsiti čovika na to di živi. http://mondo.ba/a606737/Info/BiH/Rjecnik-FBiH-Srbi-su-djikani-i-genetski-cetnici.html

Dakle, ovo stoji u riječniku ‘Bosanskog’ jezika koji se preporučuje kao literatura u školama i na fakultetima. “U školskom rječniku autora Dževada Jahića riječ „đikan“ tumači se kao „seljačina, neotesani mladić, obično pravoslavac brđanin, stočar, čobanin, bosanski pravoslavac četničkog porijekla koji je genetski četnik“. Kao primjer se navodi rečenica: “Poklaše nas đikani”.

Tumačenje riječi „balvangrad“ pežorativno je predstavljeno za naselja poput Sokoca, Han Pijeska, Pala i Rogatice, a pridjev „balvangradski“ koristi se za mentalitet. Tako se opisuje kao „sirov, dinarski, uglavnom onaj pravoslavni ruralni u Bosni“, a kao primjer podrugljivog korišćenja navode se primjeri „balvangradski intelektualci“ ili „balvangradska revolucija“, uz dodatak u zagradi – Karadžići, Ostojići, Mladići i slično.

U rječniku nema riječi „ustaša“, a „četnik“ nije predstavljen kao pripadnik pokreta već „srpske vojske koja je kroz historiju počinila velike zločine nad bošnjačkim stanovništvom“, a „četnikuša“ je „pripadnica srpske vojske“, ali i „Srpkinja u Bosni sklona nacionalnoj mržnji i netrpeljivosti“, dok je u Rječniku srpskog jezika riječ „džihad“ predstavljena kao islamski vjerski rat protiv muslimana, u Školskom rječniku bosanskog jezika to je „rat za odbranu vjere“

Za riječ „granatirati“ primjer je rečenica: „Četnici su granatirali čitavu Bosnu, mučki, zločinački, da tome zločinu nema premca u novijoj istoriji“, a primjer za riječ klati je „četnici kolju“.

Evo dakle, to je znači Bosanski jezik. I onda se Bošnjaci ljute kad im Srbi il Hrvati kažu da ‘Bosanski jezik’ nije bosanski već bošnjački. Bilo kako bilo, ja san stava da se u Bosni govori Bosanski jezik, koji se sastoji od tri norme, Bošnjačke, Hrvatske i Srpske. Jer ovaj jezik iz ovog riječnika sasvim sigurno nije jezik koji je svim stanovnicima naše države prihvatljiv. Meni nije, kao i raznoraznim drugim Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Bosancima i Hercegovcima.

Iako evidentno većina Bošnjaka protiv njega nema ništa, ali bi rado da ovo bude Bosansko il ‘svebosansko’ i tako, slične nacionalističke i šovinističke konstrukcije u koje se danas pakuje Bošnjački nacionalizam. Pa tako ko i svi drugi Bošnjaci vole prodavat priču kako je sve jednako, kako oni ne diskriminiraju druge itd, nema u toj priči zapravo niša posebno bošnjačko jer kako reko, i Srbi i Hrvati su je puni i u njiovon slučaju je sranje, al je u slučaju Srba i Hrvata lakše dokazat da je sranje, što dobro znan iz priča prijatelja iz Banja Luke ili iz svog iskustva u Hrvatskim gradovima koje poznajen.

A raja, posebno u Sarajevu jer Sarajevo još uvik ima taj mitski status grada koji je jednak za sve i u kojem nema nacionalizma, voli furat tu hipi bošnjačku priču. Dok u stvarnosti od te priča ima to da, upravo dotični Dževad Jahić, po iskusvima studenata kojima je pridava a znan ih, obara i muči studente rutinski, a ako imaš nebošnjačko ime moreš računat da ćeš ga polagat jedno par godina; također na Univerzitetu u Sarajevu je sve regularno, ima se po dan slobodan za svaki važan vjerski praznik, svih konfesija, dok u praksi za Bajram imaš tri dana da fakultet ne radi a za Božić ako si kršćanin ne moraš doć al se nastava održava, pa ti npr ako studiraš arhitekturu il elektrotehniku vidi kako ćeš nadoknađivat taj dan.

Također, na fakultetu političkih nauka kad polažeš jezik, kao žargone i ostale vrste riječi imaš primjere turcizama koje ne mereš znat ako nisi iz neke strogo bosanske mahale, muslimanske kako meni izgleda. Kako god od mene se je očekivalo da znan i objašnjavan riječi koje nisan nikad čuja u životu; također, profesor historije Smail Čekić praktično predavanja dovodi do nivoa nesnošljivosti bilo kome ko nije Bošnjački nacionalista, osobno znan Srbe koji su napuštali njegova predavanja, lik priča bukvalno da su Hrvati i Srbi genetski nasilni a Bošnjaci genetski miroljubivi, u najnormalnijem predavanju skrene s teme na neke četničke zločine i o tome priča naredna tri sata i tako. I znan osobno za slučaj diskriminacije jedne Hrvatice iz Žepča, kojoj je ugledna naučnica, Fahira Fejzić-Čengić, nakon što joj je čula ime, dala potpuno drugačiji ispit nego ostatku studenata, i to na temu Hrvatskog ugnjetavanja Bošnjaka.

A inače predmet kod profesorice koji se zove ‘Medijska kultura’, bi se prije triba zvat ‘Historija hrvatskog i srpskog ugnjetavanja Bošnjaka’, jer se isključivo o tome radi. Zgodić ko profesor je već zasebna priča, sa umanjivanjen zločina Osmanskog carsva do mjere da je to smišno, i teze da su u Bosni i Hercegovini svi Bošnjaci tri vire, što je, da se to sasvim jasno kaže, sasvim isto kao teza da su u Bosni i Hercegovini svi Srbi il Hrvati tri vire, itd. To je samo sitna skica situacije, nisu drugi fakuleti evidentno bolji, al šta jest jest ima super profesora, fakat odličnih, al sve ovo postoji i dešava se u eto ‘multietničkom Sarajevu’. Tako da, moremo se složit da ljudi vole srat i da seru kvake, pa kad neko idući put pomisli na nacionalizam u RS-u i Zapadnoj Hercegovini nek prvo pomisli na ove stvari. Jer ja san već godinama daleko od zapadne Hercegovine a vala ovo viđan svakodnevno.

Posted in Uncategorized.

– – –

I’m so far away from you
Pacing up and down my room
Does Jesus only love a man who loses?
I turn on the radio
There’s some cat on the saxophone
Laying down a litany of excuses
There’s madhouse longing in my baby’s eyes
She rubs the lamp between her thighs
And hopes the genie comes out singing
She lives in some forgotten song
And moves like she is zombie-strong
Breathes steady as the pendulum keeps swinging

You better hold on to yourself

Well, cities rust and fall to ruin
Factories close and cars go cruising
In around the borders of her vision
She says ooh
As Jesus makes the flowers grow
All around the scene of her collision

You know I would, yes, I would
I would hold on to yourself

In the middle of the night
I try my best to chase outside
The phantoms and the ghosts and fairy-girls
On 1001 nights like these
She mutters open sesame and Ali Baba and his forty thieves
Launch her off the face of the world

You know one day I’ll come back and I’d hold on to yourself
To yourself, I’d hold on to yourself

Ooh baby, I’m a 1000 miles away
And I just don’t know what to say
Cause Jesus only loves a man who bruises
But darling, we can clearly see
It’s all life and fire and lunacy
And excuses and excuses and excuses

Well, you know if I could, I would
I’d lie right down and I’d hold on to yourself
Yeah, I would lie right down and I would hold on to yourself
One day I’ll come back to you and I’d hold on to yourself
Yeah, I’m gonna come back, gonna lie down
And I would hold on to yourself
Yeah, to yourself

Posted in Uncategorized.

Sam, sami, samo

Činjenica je da će mi sve bit na pauzi dok se ne sredin. Volija bi sad napisat neki post u kojem ću se pravit pametan oko puno stvari koje san ja skonta a mnogi od vas nisu, oko iluzija koje su mi se razbile a ljudi ih se drže ko kamena… Al ne da mi se. Neman snage. Ni zašta nego za se, prosto sebično na se fokusiran a i ne mogu drukčiji bit kad san u stanju ko u ratnoj zoni. Činjenica je da su stvari podosta jednostavne… Projiciraš ono šta jesi, tražiš ono šta ti fali. Postoji ljubav u svitu, virujen da postoji… Postoji nešto, al ne postojin ja. Nema mene, nema mene pravog, mene koji s pravon more nosit ime i prezime i godine jedne zrele osobe, iako po godinan iman još lufta, mlađahan san ja momčić al bez obzira. Sve će mi bit na pauzi vidin. Ne znan ima li ikakvog načina da se stvar riješi osim onog direktnog, onog koji mi je najmrži.

U neku ruku mi je drago, fakat ne mogu više bižat. Vidin ja sve, krenen ja bižat al ne mogu. Naprosto san previše svjestan trenutno, jebiga, ja san svoje iluzije potrošija maksimalno. Fura san ih, furale su me, držale i održavale na životu dovoljno dok se sve nisu potrošile potpuno i ja vidin da ne mere tako. Krenen ja malo onako pričat sam sa sobon, zamišljat neke scene osvete, scene di nešto moćno tako nekome reknen prid nekin drugin osobama… Krenen ja malo se sitin, smišno fakat, tih nekih profesora iz srednje koje san intenzivno zamišlja u srednjoj kako tipa, mi pričamo ja reknen nešto skroz pametno i oni budu impresionirani, pa pustin super muziku i tako to, čak i sad nekad na blic mi neki od njih prođu, šega je to. Al ne mere jebiga. I super je da ne mere. Problem je što me to ostavlja negdi između, onda krene jak osjećaj bijesa, ljutnje zbog konkretnog problema od kojeg bižin i zbog zida koji iman isprid toga da nekome nekad zbrusin il da nekome generalno reknen ako iman s njin neki problem. Ogroman zid. A sve se to poprilično vodi na taj strah stari, strah da neman moći, strah da ne mogu, da san slab, da je druga osoba jača i da ja generalno nad životon neman kontrolu, da san žrtva.

Imalo il neimalo s tin posebne veze, veze ima al eto možda nije samo do toga, sitin se počesto tog osjećaja, istraživan ga zadnje vrime i zanimljivo ne sjećan ga se toliko dobro a možda bi triba bolje, kad me je maltretira taj lik iz sela mi. Bija san ja mislin čak baš prvi osnovne, on mi je ubaciva torbu u drače, ubaciva i mene s njon i tako. Nekad bi to radili i ostali s njin, uglavnon ne bi. I samo san o tome šutija, nikome nisan ništa govorija. Iz ovog il onog razloga, ja nikad nisan virova da moji roditelji za me mogu rješit nešto. I to je zato što oboje generalno su od sebe nezaštićeni, jebiga… Tužna je to priča. Neman ja na koga bit ljut, mogu in eventualno reć kako mi je pa da oboje skupa plačemo zbog toga. Ćaća je generalno jebiga, slab na svoj način, iako s druge strane bi se moglo reć bogami i da je jak, da ima sudbinu kakvu je ima i izgura se je. S ćaćine strane svi imaju tu crtu siročadi jer su ostali bez ćaće ko mladi a mater bila boležljia i izgubljena, ostala sama s četvero dice. Generalno imaju taj problem i osjeti se to da su nad njima imali moć i radili in kako je ko šta tija. Mislin moj ćaća živi u svom svitu, poluizgubljen u životu, neurotičan, ne mere ljude u oči pogledat, bukvalno to kažen. Mater je ostavljena ko dite da čuva konjeve i krave, jebiga bilo je tako vrime, ona je bila najstarija, dok joj je jedna sestra išla i na fakultet, ili dvi čak, a ona je stala sa 4 razreda osnovne jer je baba tako odlučila. Neću ništa reć, neman šta govorit.

Da san ima osjećaj da me mogu zaštit, nisan. Tanak je taj osjećaj moje veze s njima. Ja ga ne želin i ne mogu razvijat jer osjećan užasnu preizloženost da in išta kažen, jer sve krivo tumače. Sve drugačije gledaju. Ne komuniciramo, nema nas. Nemamo osnove za odnos. Volimo se mi, al daleko je to… Ima tu emocija, možda s druge strane kad ja bolje sazrijen ću i ja moć bolje. Al te stvari stoje, ne mogu reć, nisan ima situaciju da mogu se obitelji požalit kad iman neki problem, nisu me razumili nikad, ne razume ni danas, nisu me ni znali ni mogli zaštitit. Iako eto poslje je bilo nekih situacija da moji reagiraju mislin zapravo i da reagiraju ispravno. Al kako god, ja nisan ima nikako taj osjećaj da in ja mogu išta reć. Bilo me je strah, bilo mi je i loše i osjeća san se slab. Kasnije je taj drug što je bija godinu stariji to reka mojoj sestri i bija pravo ljut u čudu što ja ne reknen da me taj lik maltretira. Baš se je iznenadija jer ja to svojin nisan reka. Bilo mi je loše o tome pričat. Sićan se kako san oda oko štale i bija zadubljen u to. U taj osjećaj. Bija san totalno izgubljen, u grču i afektu, teško je to objasnit, ditinjast je osjećaj dosta. Kasnije su moji otišli kod njegovih da im kažu da mu narede da s tin prestane, al više je rješilo stvar što je taj stariji drug njega par puta tako ubacija u drače i rješija to. Iako je i on jednon s njin se dobaciva mojon torbon, sićan se da mi je to bilo loše.

S druge strane ja iman rođaka kojeg su tako, ne znan koji je razred bija njih nekoliko dice iz sela kad su se vraćali se dogovorili da će ga pribit, uzeli neka drvlječa, nešto. I on in reka da to bace pa in neće ništa, jedan bacija ostali nisu, i on ostalu trojicu četvoricu sam nalema. Ima i toga, jebiga, ja to nisan moga. Nisan zapravo nikad moga uopće reagirat, samo to je bilo preteško. I sad ostanen na tome, na reakciji. Prevelik je strah da se konfrontiran, valjda kontan da je bolje poget glavu i izbić veće belaje, degeneke. Al jebiga, kad dođe do točke da ti odnosi ne funkcioniraju, da sam ne funckioniraš, onda skontaš da to moraš minjat. Psihičke bolesti i psihički problemi su srića. Dobro je da ih ima, inače bi ljudi mogli bit najveći retardi na svitu. Istina je da ništa nećemo minjat ako nan nije loše. Zato neke ljude triba suočit i dat in nazad kad rade nešto, da skontaju da tako ne mere. Iako ne mora se to radit nasilno. Ako je neko kreten, triba mu to reć, i ne družit se s njin uopće dok god inzistira na tome da ostaje kreten. Tužno je al sebični smo, minjamo se kad je nama loše, ritko kad se minjamo kad je drugima loše. Nasilni muž će plakat poslje kad nalema ženu, al neće se minjat dok žena ne ode od njega. Neće se, u 90 posto slučajeva minjat dok ne skonta da ga njegovo ponašanje košta.

A na stranu to što sokovi života teku mimo mog srca, osjećan ih, osjećan, komunikaciju sebe i okoline, univerzuma, sebe i sebe, kako se izobliči, kako se zamuti, kako postane tamna i napunjena masnim crnim i bordo na granici crnog, tekućinama i kako uništava i zamaziva svaku sreću i svaki normalan odnos. Nema druge, ne iđe, naprosto džaba mi je, biću kivan i grišću se al neću apsolutno ništa u životu uspit dok ne rješin te stvari. Dogovaran nastup, prenosi me, kontan kako bi se najrađe vratija kući, loš san, ne nastupa mi se a zapravo mi se nastupa, ne nastupa mi se od lošine, nervoze i odgovornosti koju ne mogu trpit kad san vaki. Ne mogu se ni zbarit nit komunicirat normalno i su kin, ni su kin apsolutno ni misao normalnu ne mogu skoro imat. Funkcioniranje apsolutno zakazuje i funkcioniran kritično al sam san sebi kriv, sam san sebi kriv. Sam san odgovoran, jedino ja mogu. A ne znan kako, ne znan di. Znan oklen triban krenit, a teško mi je. Odatle mi je najmrže poć. A zapravo, mislin da bi ljudi jako često mogli dosta toga skontat o sebi kad bi samo odlučili da krenu upravo od onoga šta in je najmrže.

Ne slušan inače monkeyse nešto, al ova mi se sad sluša. Od ovog domaćeg roka koji svira u kafani di san, pušenja, prljavog kazališta, dugmeta, mi se osipa. Inače volin rok, al dobar rok a ne ovo. Tom liku iz sela ne zamirin. To san zaboravija dodat. Ima je kritične roditelje, ja bi ko zna kakav bija da san na njegovom mistu bija. Nesritan je, ima problema, proletija je ima nekoliko godina kroz crveno pijan i ubija ženu iza koje je ostalo troje dice. Bija je u zatvoru, vidin generalno da nije dobar i da ga to pere. Nije loš momak, zapravo je i fin momak. Nije mu lako. Nije lako bogami ni kad si glup, varaju se ljudi da je glupim ljudima lakše. Kad si glup mogu te morit retardirano glupe stvari i neš ih rješit. A kad ti se desi tako neki kompleksniji problem, nemaš apsolutno nikakva intelektualnog alata da to rješiš. Nije ljudima lako. Tako.

Posted in Uncategorized.

Dnevnik jada, žalosti i svake moguće patetike

Nema rješenja za probleme. Kako stvari stoje samo se gomilaju. Ne znan, ne boli me toliko to šta se dešava koliko san frustriran što propuštan savršeno normalan život i uživanje u životu zbog svojih boljki koje se ne mijenjaju godinama. Nije da se ništa ne minja, al definitivno se ne minja ni blizu dovoljno. Dosta mi je i gadin se sam sebi. I dalje san nervozan, frustriran i sposoban san zauzet se za se prosto u onom najelementarnijem smislu. Teško se baš zauziman za obranu svojih granica, mislin na onaj nivo poštovanja kad ga neko prikorači, kad dobijen komentar koji me nervira, kad me nečije ponašanje nervira. Neću reć, frustrira mene i plaši me generalno ideja da mi neko pređe granicu, i to na one ružne načine, tipa da me neko pribije da me profesor na fakultetu neki jebe i tako. Jebe me i to ne kažen, mislin u tome je ključ valjda. Iako trenutno me najviše jebe taj prelazak granice od strane ljudi s kojima se družin. Nije mi jasno, i ne kontan, al eto pitaću: Koji je kurac ljudima? Šta je ljudima, kako su ljudi vako retardirani i nesvjesni? Neću reć da ni ja neman nekih momenata, ima san ih i više prije, al iman ih jako malo, naspram toga koliko ih ja doživin od drugih ljudi. Teško se nosin s tin i obara me, naprosto kad dođe do toga da moran nekome reć neki problem il onako nekoga vratit na misto, blokan, ne funkcioniran. I onda se vrati to stanje, to poznato stanje.

I sad je sve jasno, eto bar to da ništa. Sasvim mi je jasno to stanje u kojen san bija godinama. Zapravo ni ne znan za drugačije stanje, od kad mi se identitet u priliku formira, moj identitet je takav. Podanički, anksiozan, lažan, zamagljen i zamuljen. To uveliko formira ono što ja jesan i ono ko ja jesan. Zanimljivo je to stanje na neki način za proučavat, jer poprilično zbog moje unutrašnje borbe, moje nemogućnosti da zauzmen svoj stav naspram nekoga i buden ‘neovistan’ što bi jedan drug mi reka, se zapalin za slučajeve političke nepravde u svitu… Istina je da vidimo vani ono što je u nama, ali također je istina da je globalna situacija odraz naših individualnih psihičkih situacija, tako da nije neopravdano eksternaliziranje naših psihičkih problema. Iako, ako imamo vlastite psihičke probleme borba za rješavanje političkih problema neće rješit naše unutarnje. Zapravo ni ne znamo kakvi smo dok se ne sredimo, ne meremo reć šta nas zapravo najviše interesuje. Propuštan puno, propuštan i to je užasavajuće i očajno. Zadnjih dana san opet zapet ko puška i iman snažnu gorku emociju u plućima, količina bijesa se opet nakuplja strašno. Al blokada je jaka. Količina bijesa se nakuplja u plućima al grlo šuti. Vratna čakra je zatvorena neko bi reka, al to se ne rješava u vratu, nego u glavi. I nema tu rješenja, ne znan ja kako to rješit. Eto, ne znan. Sa prijateljen o kojem san pisa post ima nekoliko san neku večer priča i reka mu sve šta mislin o njemu i sve šta mu smeta. To je dobro. Nažalost to me i nije puno nešto poguralo sa samopouzdanjen jer mi je sadašnja cimerica isti dan imala jednu reakciju na moju priču na fazon: Bože šta mu pada na pamet, što me je izbacilo iz takta i pokrenilo opet isti mehanizam ohorčenosti, ljutnje, šutnje, lažnog odnosa, to jest odnosa koji nije dobar a ona misli da je dobar i slično. Neman snage da joj pokrećen priču o tome, ne znan što. Tu dolazimo valjda i do točke da se bojin odbačenosti. Da mi je samo moć se zauzet za se normalno i zbrusit nekome ako triba, kad mi dođe da nekome reknen nešto šta mi smeta reć to odma u istom momentu i gotovo. A ne mogu, ne znan. Grčevito je to, i što uspijen grčevito je to i nema tu puno napretka.

Ne virujen puno ljudima da su u stanju bit normalni iako mi se ne da zatvarat u ideju da su svi ljudi šupci i ne jebat nikoga dva posto. Nisan moždo za tu ideju ni dovoljno jak, s druge strane izgleda mi da to nije ni zaključak koji bi ja prirodno izvuka. Ne mogu izvlačit taj zaključak ako ni ne pokušan sredit odnose s ljudima i reć im šta mi smeta. Ne znan. Neman baš para da iđen psihologu opet, iako mi se iđe i mislin da ću na kraju i skontat novog psihologa. Al tanak san s paran a i iman planova za koji mi tribaju pare. S druge strane kontan, jebo psihologa, to mi je samo zamjena za stvari koje ja vidin da triban uradit, tipa eto toj cimerici reć šta mi je zasmetalo. Najviše me riže ta nemogućnost da buden normalan, naprosto, konstantno iman pritisak u plućima i bis, nikako nisan normala ni miran. Nit iman samopouzdanja i za šta nit si išta virujen. I na faksu na studentskoj se pogubin, naravno, ne skonta se to jer dobro se ja znan skulirat, i tako, slične stvari. Ne da mi se zapravo ni s kin ko me zna ništa ni pričat jer mi je samo jedna stvar opsesivno na pameti i samo mi se o tome priča ako ikakve dublje teme krenu. Ne funkcioniran normalno uopće. Pomalo se gadin sam sebi, opet dok san čeka pregled na ljekarskom me je malo kucala nervoza oko toga da ću kad uđen bit nervozan i kad mi budu prigledavali otkucaje srca će to skontat, što se i desilo i mislin da je ova što mi je prigledavala i skontala da san nervozan. A unervozin se samo jer je to situacija kad postoji mogućnost da buden slab i da oni to primjete. Ne mogu uopće formirat normalan razgovor s nekin koga upoznajen, neku večer na derneku pijemo i s likon kojeg i ne znan nešto krenen u neku dobru priču i odma mi se pomute emocije, pomalo bi da od njega dobivan potvrdu, da se divi nečemu mome, a s druge strane ne mogu to više nikako, a ne mogu uspostavit normalan, zreo, odrastao i konkretan odnos u razgovoru s njin jer nisan to u stanju. Bukvalno san u stanju da san pognute glave i ležin pod drugin osobama i svaka situacija da se postavin ko normalna osoba me samo lansira na konflikt zbog kojeg san takav, pognut i podređen, i onda samo skontan da ne mogu rješit taj konflikt i onda ostanen tu u stupici, paraliziran i ne mogu mrdat.

Radi se zapravo prosto o tome da se osjećan da se ne mogu zauzet za se, osjećan se da ne mogu pobjedit, da ne mogu imat kontrolu nad svojin životon, da se ne mogu obranit od drugih. Ne vidin se ko osobu koja je to sposobna. Ko mali san ima slučajeva maltretiranja, ništa posebno al bilo ih je. Druga dica kad kroz to prođu se postave drukčije, na neke ne utiče to posebno, neki ojačaju i postanu pravo zajebani, ja san vazda bija nježan, izgubljen i nesposoban da se obranin. Iako nisan baš bija pizda, ima san puno situacija kad je se tribalo postavit hrabro kad su drugi ko dica bili pizde a ja nisan. Al jebiga, ne mogu da izvojevan to, da skontan šta ću, ne mogu i gotovo. Ostanen u blokadi i to je to. Ima to veze s tin što mi je ćaća takav, strašno emocionalno poput ostavljena diteta, što i jest bija jer mu je ćaća poginija kad je bija 5. razred i od tada je sam. Ima moj ćaća debelo tu crtu, on je sav nezaštićen i slab, od njega san ja to povuka. Al opet… Nisan ja ništa povuka nego uobličija ono što san već ima u njegove obrasce prema svitu. Moja je odgovornost za to, samo ja ne znan kako to da rješin, ne znan šta ću, ne znan dalje. Nije to toliko strašo… Život je dobar, neke stvari san fakat rješija da me ne more, tipa grijanje u stanu, cimerice mi oće inače da bude dosta toplije nego što je meni ok i skonta san to s njima i sad je baš normala. Mislin ta cimerica mi je i najbolja prijateljica sad, super je ona lik, al jebiga, ne znan…. Malo je tu i do mene, mislin dobro san ja preosjetljiv, al ne znan šta da radin? I ako kontan na fazon da je do mene i da moran postat jači, jači jedino mogu postat kroz zauzimanje za sebe na stvarima koje su mi problem, pa makar to bile i sitnice. Ne znan. Nerviran se užasno oko ovih stvari a ne znan šta da radin. Žurin sad sa krajon posta jer me je druga cimerica upravo zvala da iđemo do grada što mi se radi, pa ću brzo poć.

Pare na psihologa mi se ne troše jer i kontan ić u Prag sad na zimu, eto, to je fina vijest, da se nađen sa ovon curon iz Novog Zelanda. Kako stvari stoje zanimljiva mi je, iako neman nikakvog posebnog plana, al me zanima. A i njoj je tako. Ona je i inicirala priču da je ja zaniman i da bi nešto tila sa mnon, pa je možda i više zaniman nego ona mene, neman pojma. I onda se nađen vaki kakav jesan, nesposoban i za kakav normalan odnos s ljudima. A da ne govorimo da me handri to da bi me mogli spucat napadaji panike ako oden sam negdi tako, u inostranstvo, a ima san već iskustva sa napadajima panike kad putujen buson i nisu baš nikako fini. Ne znan. Eto, onda se vratin na to da bi opet počeja ić psihologu, a onda iman problem s parama, al vidiću. Ma rješiće se to već nekako, po nekoj inerciji se mora rješit, sve ću skontat već sa vrimenon. Danas je subota, mislin da ćemo vani. Moga bi se napit i bilo bi se dobro i zbarit s nekin. Tako, samo da ne dođemo do toga da se jebemo pa da opet iman situaciju da mi se ne mere dić kurac jer se ne osjećan ko osoba koja je imalo sposobna imat kontrolu nad sobon. Pa eto, još nek udari plakat ko što je uradila ova cura iz Izraela i biće divno, savršena ideja seksa, kreneš se jebat i to završi tako što cura plače jer ti se ne mere dić kurac, što je podsjeća na neke njene komplekse itd. Tako, lipota.

Posted in Uncategorized.

Ispravno i neispravno silovanje

Zanimala bi me jedna stvar, zašto nikad ne čujemo ispovijesti silovanih muškaraca? Jer ih nema? To bi moga zaključit samo neko ko nema interneta da provjeri statistike i stvarne informacije, to jeste slučajeve silovanih muškaraca. Malo se priča i o silovanim ženama, naravno da se premalo priča, ali ipak se priča. Procenat silovanih žena je zasigurni veći nego muškaraca, ali ipak, da ni jedna priča sa balkana o silovanom muškarcu ne postoji, nešto ozbiljno sumnjan da je samo stvar tog omjera. Rat, ne postoji ni jedna javo objavljena priča o nekom muškarcu silovanom u ratu? A da ih nije bilo, to more mislit samo budala. Siguran san da bi puno tih priča se moglo čut, što silovanih od strane suboraca, što silovanih zarobljenika, što kojekakvih dječaka i staraca po selima. Ali ipak nešto nan nije ugodno o tome čut, pričat. Zašto? Moguće da je stvar patrijarhalnog društva u kojem bi muškarac ima deset puta veću sramotu i teret u društvu ako bi se znalo da je silovan, pa i ne govore to. A i sami se sigurno osjećaju jadno na n-tu pa ne govore ni zbog sebe. A nešto kontan, da bi moglo bit i malo do toga da bi brojke silovanih muškaraca i njiove ispovijesti mogle malo stavit naglasak i na to da se neki muškarci više pale na druge muškarce, pa da zato radije njih siluju. Mislin da bi bilo malo i toga. Kako god, kako mi reče jedan prijatelj, u gradu u Hrvatskoj, koji je nedaleko od mog, ima jedan beskućnik, klošar, luđak, sve il nešto od toga troje, koji vazda visi u parku i koji je, navodno, silovan na brodu na kojem je radije od strane trojice Rusa. I to se dešava. Kako stvari stoje, postoje parametri za ispravno i neispravno silovanje, o kojem se more a o kojem ne mere javno govorit, imat suosjećanje i kaznu za počinitelja.

Posted in Uncategorized.

Mala (ne)zgoda

Samo kratka skica našeg ‘muškarca’ i života u Bosni. I hercegovini. 🙂 Ev me u kafiću i naleti na jednu curu s kojon san se vozija u vlaku sad kad san iša od kuće za Sarajevo. Bila je s nekin Kanađaninon, reka bi da joj je momak, i imali su sa sobom bicikla na sklapanje. Dakle, bicikla na sklapanje, koja su stavili iznad na misto za prtljag u kupeu i koja zauzimaju mista možda malo više od moje putne torbe. A da ne govorin da san ja nekad zna uć sa po dvi putne torbe, jednon san ima i ogromnu plavu kesu (onu od smeća) i slično, dakle, njiov prtljag nije ništa posebno velik u odnosu na druge stvari koje se nose u vlaku. Da bi mi, kad san sija, rekli da kondukter inzistira da in naplati cjenu za becikla, dakle inzistira da in naplati cjenu od 7 km, koja bi se naplatila za beciklo koje inače uvedeš u vlak. I tako, kondukter je doša, prepirka je trajala dugo i bila je malo mučna. Cura je inzistirala na tome da neće platit, on je reka da će izać u Mostaru ako ne plati. Svađali su se i niko nije popušća. On je otiša dalje naplatit karte pa će se vratit. I tako, s njima pričan, pod prvo, rekoše mi: nikad u životu nisu platili cjenu za beciklo do sad, za ta becikla na sklapanje. Vozili su se buson, vlakon, avionon svugdi u svitu, vozili su se i vlakon kod nas već pet godina s tin biciklima i niko in nije tražija da plate kartu. I što bi i tražija? Zna se šta je beciklo a šta je prtljag, prtljag dakle, određuje veličina. Ako je beciklo sklopivo i staje u prtljag, a ovo staje, sasvim normalno, ono je prtljag. Ono bi isto tako moglo bit beciklo rastavljeno na djelove u nekoj velikoj vrići i onda niko ne bi tražija da plate jel, iako je to i dalje beciklo. Al kako god, frajer se je uvatija toga da to, činjenično jest beciklo i odlučija in naplatit cjenu.

Nego, iza cile stvari se je krilo nešto drugo. Rekoše mi oni, da zapravo, misle da iza te njegove revnosti stoje malo drugačiji motivi. Naime, on je iz nekog razloga kad su ulazili u vlak zatvorija jedna vrata od vlaka za ulaz u kupee. Oni su krenili na ta vrata da uđu normalno, otvorili ih i on je doša onako, nabrusito i reka da ne mogu tu uć, jer su zatvorena. Cura ga je pitala zašto, na šta je on reka samo da ne mogu i doda – moraćete mi platit za ta becikla. I nakon toga in reka da mogu uć na ta vrata, ista vrata na koja nisu mogli uć. I nakon toga je krenila trzavica. Dakle, naš ballkanski muškarac je evidentno ‘the boss in the train’ i pošto ste ga, dakle, pitali zašto ne merete uć na vrata koja stoje na vlaku, dakle vrata postoje, doveli ste u pitanje njegov apsolutni autoritet u tom vlaku i zato ćete bit kažnjeni. U međuvremenu, oni su skontali inače da kad se beciklo plaća, postoji u vlaku prostor di se to beciklo ostavi, kojeg u ovom vlaku nema. Kondukter je inače reka argument da drugi ljudi koji dođu neće moć stavit svoje stvari od njiovih bicikala, što je glupost jer zauzimaju možda nešto malo više mista od moje prtljage npr, al bez obzira. S obziron da nema prostora da se ta becikla maknu, taj problem će ostat i kad se cjena za ta bicikla plati. Kad je doša, oni su mu to rekli, na šta je on reka – bravo, u ovom vlaku ni ne merete unit becikla. Cura ga je pitala kako onda ima cjenovnik i navedena cjena za becikla u njemu, na šta je on reka da neki vlakovi imaju taj prostor, a ovaj nema, te da on njima zapravo time izlazi u susret jer ih je pustija u vlak. Ona mu je rekla da je to glupost jer onda on krši zakon time što in naplaćuje tu kartu, on se nije obazira nego je inzistira na tome da se plati cjena. Natezali su se još, ona je na kraju platila, rekla mu da će se žalit na njega kad izađe u sarajevu i da će tražit da joj vrate pare za to što je platila. Pitala ga je kako se zove da se more na nj požalit na šta nije tija odgovorit.

I tako, šta bi vi ode uradili? Bi li rekli: ‘ma jebat ga, nisu neke pare, ne mogu se natezat’ i platili kartu? Mislin da većina nas bosanaca bi tako uradila? Dok kod stranaca nije tako, mentalitet je po tom pitanju drugačiji. Stranci su navikli da stvari imaju logike i da se s ljudima razgovara razumno. Kod nas toga nema, mi smo navikli da je sve korumpirano, da su svi ‘na svoju ruku’ (čitaj: kreteni i seljaci) i da svi zloupotrebljavaju svoj položaj. Ta stvar bi mogla imat veze sa komunizmon, tako je zaključija ovaj kanađanin. Taj radnik je vjerovatno radija na željeznici u Jugi i navika je da je apsolutan autoritet. Generalno, Juga je po tom pitanju bila užasna, ko i svaki socijalistički il komunistički sistem. Znan vrlo dobro npr, kako mi je ćaća dobiva degenek jer piše livon rukon, od strane svog učitelja. A znan i po oivm kafanskim, komunističkim profesorima sa svog fakulteta također dovoljno kakvi su. Dalje o Titi i partiji neću ni govorit. To da su ljudi za tin vrimenon nostalgični također govori dosta. S druge strane mi smo ko narod dobro napaćeni pa žudimo za kakvon takvon sigurnosti, pa makar bila uz željeznu ruku. Ja ću van reć iskreno, da mi je draži ovaj divlji kapitalizam al uz moju slobodu, nego najzlatnije Titine godine u Jugi. S druge strane, mi smo ko narod uglavnom bili podanici. Bili smo sluge drugima, i navikli smo da budemo sluge. Što je kaže u onoj izreci za nas, čuja san je: Dobre sluge, loši gospodari. Tako nešto je mislija moj prijatelj North koji je iz Seatla, družili smo se u Sarajevu dok je živija vamo. S druge strane, patrijarhalni smo strašno, i taj autoritet muškarca, bilo oca, bilo eto, konduktera, bilo policajca il profesora na fakultetu se ne dovodi u pitanje. Bilo kako bilo, ova situacija je jako dobar pokazatelj ‘logike’ našeg naroda i našeg mentaliteta. Dobar je pokazatelj i stanja u sistemu također.

Posted in Uncategorized.

.

Hladnoća koja vibrira, dotiče i godi.

Bol. Put. Suze.

Miris, sklopljene oči, uzdah.

Uzde, koljena, kočija, cigare

brodovi i palikuće, razaranje i noć

Svojatanje tuđih emocija i rastapanje

dno. mir.

Posted in Uncategorized.
Skip to toolbar