Monthly Archives: November 2016

Multikulturalnost

I zašto je neminovna. Iman ideju oko ovog posta već neko vrime… Iako je pišen na blog servisu jedne države kojoj je ova tema poprilično out, doduše možda ne toliko u Sarajevu, il da buden precizniji na Ilidži :D, al većinom je out. Al svejedno. Dosta se priča o multikulturalnosti, i dosta polemika postoji. Dosta je ljudi koji su protiv multikulturalnosti i smatraju je opasnom, s druge strane, dosta je ljudi kojima je multikulturalnost ideal društva. Međutim, kako tu stvar posmatrat? Pa, samo ću reć jedno: sasvim sigurno ne jednostrano ni jednostavno. Istina je da je multikulturalnost konfliktna, to je točno. Al opet, s druge strane, zajednice koje nisu multikulturalne su u procentu više nacionalističke ili rasističke. Multikulturalnost je lijek, ali ujedno predstavlja i problem, jer je izazov. Procentualno, zasigurno je manje ljudi netolerantno u multikulturalnim sredinama, prosto jer imaju šansu bliže upoznat tog ‘drugog’. Tako je to u nekim, koliko toliko normalnim državama, ali s druge strane, postoje situacije koje su obrnute, di baš zbog prisutnosti tog drugog se izražava mržnja prema njemu, jer ga se doživljava ko neprijatelja. O ovome na našim prostorima ne moramo detaljno pričat, a moremo pogledat i primjere Izraela i Palestine, Kurda u Turskoj i slično. Zaključak je ukratko, da multikulturalnost mora podrazumjevat ideale slobode, inače, to je nasilje jednih na drugima. Međutim, današnja Europa se mijenja, dolaze izbjeglice, doseljavaju se Arapi, Afrikanci, ljudi iz istočne Europe na zapad i slično. Taj trend će se u budućnosti vjerovatno nastavit. Postoji nekoliko razloga koji se mogu pouzdano navest kao argument koji multikulturalnosti ide u prilog.

Prvo: čovječanstvo je zapravo, oduvik multikulturalno. Današnje nacije su produkat plemena koja su međusobno ratovala, mrzila se, ubijala se i radila sve ono loše što danas neke nacije rade jedne drugima. Međutim, sve te regionalne podjele u današnjim nacijama su privaziđene, jednom stanovniku Krajine il Zenice more postojat neki animozitet prema recimo, Sarajlijama, ali neće iz tog razloga ni jedan ni drugi se smatrat manje Bošnjacima. Kao ni Dalmatinac i Slavonac zbog međusobnih stereotipa nisu ni jedni ni drugi manje Hrvati, niti stanovnici Južne Srbije i Beograda manje Srbi. Te tenzije postoje, međutim, izgubile su snagu, ali su zato neke nove dobile na snazi, a koih prije nije bilo. Od kad čovječanstvo postoji, zajednice se usložnjavaju i postaju sve veće i veće, i samim time kulturološki šarolikije. Međutim, mi smo danas na pola puta, ili pak malo priko pola puta. Koliko toliko smo ujedinjeni u veće grupe koje funkcioniraju ok, ali i dalje postoji animozitet između tih većih grupa. Ali ipak, ko more reć da se isto kao što se plemena od prije stotina godina danas savršeno slažu, isto tako današnje nacije neće u budućnosti savršeno slagat kao stanovnici Ujedinjene Planete Zemlje. Drugim rječima, prosto kao ljudi? Zanimljivo je zapravo, kako se tribamo potpuno ujedinit i upoznat da bi prihvatili taj identitet: ljudi, do tada smo članovi ovog il onog plemena, ove ili one nacije itd. Činjenica jeste, kulture su se mišale uvik, i da se nisu mišale, ne bi bilo ničega od napretka koji danas imamo. Danas se smatra, barem postoji teorija, da i je i sama ljudska vrsta, mi, homo sapiensi, produkat miješanja raznih predljudi, i da je upravo ta šarolikost gena i uvjetno rečeno ‘kultura’ (možda protokultura recimo), a moremo reć i vrsta ili podvrsta, uglavnom, smatra se da je ta šarolikost odgovorna za ljudsku kreativnost i velik raspon mogućnosti koje imamo.

Od ranih dana kulture su u kontaktu i postignuća jedne grupe ljudi, kroz komunikaciju sa drugima, se šire i znanje se tako širi. Danas je to jasnije nego ikad, jer živimo u eri informacija, i moremo vidit da zapravo, i ako se potpuno zatvorimo u svoje nacije, ne meremo zaustavit protok informacija koji sam već utiče na našu kultura. Moremo se zapitat, kao građani praktično cilog svita, koliko zapravo gledanjem Holivudskih filmova postajemo Amerikanci? Također, koliko čitanjem Orhana Pamuka postajemo Turci, Murakamija Japanci, gledanjem Anime-a Japanci i Koreanci, itd. Koliko današnjih zapadjaka prosto zbog čitanja stvari na internetu, recimo, viruje u reinkarnaciju? Ja prvi spadan u tu grupu. Čak i da se potpuno zatvorimo, ne meremo zaustavit informacije, i zapravo, miješanje kultura je neminovno, prvenstveno jer: Mi to želimo. Sviđa nam se to. I ima itekako puno razloga da nam se to sviđa, jer nas to razvija, obogaćuje, daje nam veći raspon izbora, postajemo šarolikija i bolja osoba svakom novom informacijom koju imamo. Također bi se zapravo moglo reć da time imamo šanse da budemo evolucijski uspješniji, jer razvijamo inteligenciju i snalažljivost. Al jebo evoluciju, barem Darvinovu brutalno sebičnu verziju te teorije. Druga je stvar to što, u današnjim zemljama na zapadu, barem u većini slučajeva, postoji dosta jaka grupa ljevice koja se ne želi kulturološki zatvarat i želi primat nove imigrante. Ta grupa ljudi stvara unutarnju tenziju koja bilo kakvo zatvaranje čini manje izglednim, i samim time, kulture se fizički lakše mišaju. Ali ono što je bitno svatit je da je to prirodan proces, kulture su se mišale i mišaju se oduvik, i suludo je zapravo mislit da se to neće dešavat u budućnosti. Zato su desničari i konzervativci nazadni, jer su zapravo, protivprirodni.

No, to što se kulture mišaju i što će se mišt ne znači da je to sve jedna fina Hipi priča. Kad desničari kažu da je to problematično i da uzrokuje konflikte, u pravu su, to jest problematično i to uzrokuje konflikte. Radi se prosto o tome, da mi nemamo izbora, i da, konflikti zbog drugog i drugačijih su stari koliko smo stari mi kao vrsta, samo se minja oblik intenzitet. Desničari žive u iluziji da se svit more zamrznit, i da se nacija more pritvorit u neku konzervativnu utopiju mira i sigurnosti od ‘drugih’, koje oni doživljavaju kao prijetnju, većinom ni zbog čega drugog nego zbog svoje zadrtosti. Međutim, takav svit nikad nije postoja i nikad ne mere postojat. On more neko vrime postojat na nekom terenu, ali dugoročno je nemoguć. Između ostlog, današnja Europa gubi stanovništvo zbog pada nataliteta i mora primat imigrante. A Amerika je kompletna izgrađena na imigrantskom radu i stanovništvu, i od njega i danas ovisi. Tako da, kulture će se mišat, nemojte živit u iluziji da neće, i također, konflikti će se dešavat, također, nemojte živit u iluziji da neće. Tim konfliktima triba zapravo, naučit upravljat i nać miran način da se oni rješe. Također, jedan dio ljevice je naivan, jer misle da ssu multikulturalisti, dok međutim, ja mogu postavit pitanje, kako bi se ponašali kad bi npr, Arapi koji se sad doseljavaju, u njiovoj zemlji zatražili pravo na škole na svom jeziku, i kad bi njiova nacija sad tribala postat dvojezična? Ili recimo kad bi zatražili promjene državnog zakona da npr, im se dozvoli poligamija, i slično? Većina bi bila protiv. Tako da, koliko god da se kutlure mišaju i da ljevica to smatra pozitivnim, i većini ljevice također je to pozitivno pod određenim, njihovim uvjetima.

Međutim, to ne mijenja činjenicu da su ljevičari po tom pitanju u pravu, samo prosto, je pokazatelj da su i oni često naivni. Ali u pravu jesu, jer se miješanje kultura ne mere, a ni ne triba zaustavit. Zajednice se uvećavaju i usložnjavaju od kad postoje, i kulture se mišaju, sasvim je logično da će se taj proces nastavit. Jedino što tome more stat u kraj je možda neki golemi rat koji bi napravija apokalipsu i bacija nas unazad tisuće godina, u svit mad maxa recimo, tako nešto. Inače, u bilo kojem drugom scenariju, mi ćemo najvjerovatnije, prije ili poslje, živjeet u Ujedinjenom Čovječanstvu. Pitanje je oće li se to javno tako nazivat, i kad će se nazivat, i kada će ta zajednica dobit politički oblik. Ujedinjeni narodi danas postoje, mada, oni su i dalje ‘narodi’ ne čovječanstvo, ali zato kapital pokazuje nevjerovatnu mogućnost da bude internacionalan. Svit je međuzavisan, danas ovisimo jedni o drugima više nego ikad prije. Tako da, tribamo prihvatit to šta se dešava, i nosit se sa izazovima, i gledat da svit koji se prid nama stvara bude bolje misto na način da promjene koje će se neminovno desit, dovedu i do veće slobode i pravde, a ne još veće nepravde. A ako se opiremo promjenama, onda ne meremo ništa ni prominit na bolje, nego smo zaprvo, slipci koji već danas žive u prošlosti.

Posted in Uncategorized.

Mi

S kim si takav si je više od samo fraze. Upijaš emocije, ponašanje, perspektivu. Moj najveći problem trenutno je možda što oko sebe neman dovoljno ljudi s kojima mi se stvarno druži. I što me cila situacija minja na gore. Mene. Ja se minjan. Ali dobro, nisan planira u ovom postu kukat. 😀 Prosto ko zanimljiva primjedba, pričan sa prijateljen mi o jednoj trebi koju on oće barit… I reče on, nije mlada, 4. srednje. I kako to reče meni se učini ono, ma ja, 4 srednje, dobro je to, nije mlada. I samo primjetin kako san zapravo upija njegovu perspektivu. Jer meni je premlada. Bukvalno u komunikaciji, ne samo što intelektualno razminjivamo informacije, nego podsvjesno upijamo komplet perspektivu, sve iz ličnosti od druge osobe. Već san jednon sličnu stvar primjetija kad san tek se vratija kući iz Sa sad ima 8 miseci. Ticalo se Trumpa o kojem su brujali mediji. Prema Trumpu san ima izrazito kritički stav, jedna neofašistička pojava koja je nizašta nego za osudu. I kad san doša kući, samo san par puta primjetija kad gledan tv sa svojima i kad se pojavi nešto o Trumpu, kako doživin ga totalno drukčije, na fazon kao: vidi njega, baš je on zabavan, jest lud. I par puta doživin i nešto kao: svaka mu čast. Prosto mi prođe kroz glavu. I skontan da je to zapravo ono što moji misle o njemu. Tako san još par puta kad bi gleda vijesti bukvalno pomislija misao i naknadno skonta da je to misao mog ćaće, da nema šanse da je moja. Kad čovik osvjesti ovo u jednu ruku to more bit malo, disturbing… Jer se zapitaš, šta san ja? Šta je JA? Koliko god da smo fizički odvojeno biće, psihički smo prosto jedan komad u moru valova, sa mogućnosti da sebe percepiramo kao odvojene, i budemo odvojeni. Ova perspektiva nas ne ostavlja bez kontrole, naprotiv, time što san ja svjestan ovih emocija tek i dobivan stvarnu kontrolu, jer mogu skontat šta je zapravo moje autentično a šta je tuđi uticaj koji mi se ne sviđa, i mogu probirat uticaje od drugih ljudi koje ću u sebi podržavat i hranit i one koje neću. Zapravo bez ove perspektive živimo u iluziji kontrole, iluziji apsolutnog individualizma, i iluziji odvojenosti.

Također, puno san pisa do sad na blogovima o iskustvima direktne telepatije. Napomeniću sad samo neke. Prijatelj mi ima nekoliko je proba Ayahuascu, i reče da su se prilikom ceremonije svi potpuno telepatski povezali u energetski krug, da su svi osjećali jedno drugo potpuno. Npr lik do njega je ima problem sa sinusima, i on je, kad bi se osjetija povezan sa njin, osjeća kako mu je nos pun slina i kako jedva diše. Ja san, prilikon svojih iskustava sa telepatijon ima dosta uzbudljive doživljaje. Prvi put je bilo spontano, napušija san se sa par prijatelja i radili smo vizualizacije povezivanja… Na neki način je imalo sličan efekat, jer npr, cilo vrime san ima osjećaj moran skrenit livo i pišat. A nije mi se pišalo. I ovaj jedan prijatelj mi reče, piša mi se cilo vrime, i skrene livo i popiša se. Nakon toga uopće više nisan ima taj osjećaj. Također smo se potpuno osjećali, povezali baš u krug energije, kad smo došli u mene kući takvi, zatekli sestru budnu u kući, nismo s njon uopće mogli normalno komunicirat. Mene uvatila paranoja oko toga da će nas provalit da smo napušeni, i samo odjednon u svima proradilo neko usijanje… Jedan prijatelj mi reče: Šta je ovo, nekoga od nas ko da jama neko ludilo. Također, telepatiju san iskusija i ciljano, s jednin baš blogeron sa ovog servisa koji više ne piše. Dogovorili smo se telepatski povezat taj dan u ponoć, i ima san vizualizacije, sa ciljen da se otvorin i maksimalno osjetin njegovu energiju. Vizualizacije su bile jake, i poslje kad smo si prepričavali poklapale su se moje i njegove… Stvarno smo telepatski komunicirali. To je bilo u obliku da vizualiziran, to jeste, vidin nas dvojicu di trčimo po livadi, plivamo na jezeru, da smo šamani u šumi i slično, sve sa jako intenzivnin nabojen, osjećajon, sve je bilo potpuno stvarno. Poslje tog iskustva san tri dana bija totalno high, a taj dan san se opipa i bija san sav vruć od usijanja. Vjerovatno jer je puno energije prošlo kroza me. Također, osjećaj je na neki način bija sličan sexu.

Znan još puno iskustava sinkroniciteta, i sličnih situacija. Sve ovo je itekako zanimljivo za proučavat i za zapitat se, šta smo mi zapravo. U principu, šta smo nije ni bitno ako nam je dobro, je li tako? Tako da je ovo itekako zanimljivo. Još šta mi je zanimljivo, je to da je kvantna fizika dokazala da je sve zapravo sačinjeno od praznog prostora… A budizam tvrdi da su sve stvari sačinjene od praznine, i da je pojavni svijet iluzoran. Zanimljive poveznice. Također, znan za situacije jedne osobe kojoj je mama bila u kliničkoj smrti. I ona je oformila grupu ljudi koja je meditirala misleć na ljubičastu boju, jer ljubačasta je boja ozdravljenja. Nakon što joj se mama probudila, ispričala je kako je imala iskustvo di je vidila crninu punu crnih ptica sa malo ljubičaste boje. I kako je vrime išlo, crna boja se povlačila, a ljubičaste je bilo sve više, dok sve nije postalo ljubičasto. Zanimljivo je, a ima vježba za telepatiju ako nekoga zanima. Izvučeš kartu al da ne vidiš koja je. I pokušavaš pogodit koja je, ali ne moraš odma točno kartu, moreš npr pogađat je li pik il tref i tako. Tako se more vježbat. Jednon san ima situacija na ispitu, kad mi je profesor dava pitnja, bija san sav u želji da bude jedno konkretno pitanje koje znan. I od tri pitanja, dva puta me je pita točno ono koje san tija. Također, jučer dok san igra karata sa nećakinjon san par puta ciljano mislima utica prema njon da odigra nešto određeno, i desilo se da odigra. To je već manipulacija, al tu je zajebano, jer tu kako god more bit ono što želiš jer to privlačiš, ako ti privagne i ako si sav u strahu u mislima: joj nemoj da bude to i to, privlačiš baš to da bude. Zanimljivo, za zapitat se ko smo i šta smo, i kako oblikujemo svoju stvarnost svojin mislima, a i kako naše okruženje oblikuje nas.

Posted in Uncategorized.

Jednog dana, kad je bilo, što je tek sad se polazalo da će bit

Bijaše to jednom, jednog litnjeg dana, sunce je pržilo i otapalo, a mi smo se vozili, jurili biciklima, ili su to bili auti… Nešto je bilo u zraku, Ante je govorija kako mi frizura retardirano izgleda, Alma je uvlačila dimove cigare i izdisala ih ko uzdahe i izdahe, mišići su nas pokretali i vozili, mušići su nam upravljali uzdasima i izdasima, odašilajnjem zemljinih gasova, kada san reka da je zapravo kisik možda zemljin prdac, i, ko će znat ali baš tada san se okrenija i vidija da se zapravo neman za čin ni okrećat, iza ostaje vitar koji puše, ili puva isprid… Možda mi se sve to čini, možda, možda san sve to sanja, ali ako jesan, u mojin snovima, bila je zima, kad smo u kolibi kupili dvolitarke i sastavili se ko zmajevi, Dalibor je se smija i telepatski se poveziva sa Lucijon, Miran je ima staklaste kozije oči i bradicu, i iz nekog čudnog i potpuno neobjašnjivog razloga je podsjeća na jarca sa istim takvim očima i bradom koji stoji u sridini pentagrama, i još čudnije, sa tom bradom je iz nekog neobjašnjivog razloga i potpuno paranormalnog i onostranog, podsjeća na vehabiju, a možda čak i na hipstera, na hipstera prije hipstera, na prahipstera koji je hoda bradat među dinosaurima i govorija tajne i dubokoumne mudrosti koje bi mu redovito padale na pamet dok bi brisa guzicu kakvin koprivinin liston da se dobro žari, inspiriralo ga je to.

Ali, otiđoh dalje, tog dana, tog dana, ne mogu se sitit jel to bilo jučer il danas, nas par je otišlo u šumu brat mandarine, ili su to bile jabuke, ili limenke piva, i vratili smo se sa novootkrivenon vrston duvana, motajuć je na rukama pušili smo i komentirali kakav je čiji okus, pa smo jednu koje je bilo malo vrtili u krug i sidili, komentirajuć kako je svemir vjerovatno okruga, sa ćoškastim izbočinama, koje se oble iz naših očiju i kako zapravo je sve pitanje vatre, ko je prvi zapalija sunce, i je li sunce ljuto što smo mu mi zemljani ukrali vatru, je li ljubomorno, jer više nije autentično, ili je možda ono samo poslalo vatronošu. Bilo je to davno, davno, davno prije davno, i bija je smak svita, mater je pospremala kuću a sestre su šetale do križa, pustija san Rokija i meditira, razmišljajuć o tome oće li Roki možda zadavit kokoš jer je već par puta zaganja, a jednu je već i manija. Priča san sa drvima i nagovara jedno, da ode sa mnon do u Mag na kavu, baš mi se pila kava s drveton, nikad ni s jednin nisan popija. Tada su mi rekli da san muško, al meni to nije bilo jasno jer drvetu nisan bija muško, a zašto bi bilo bitnije šta san ja njima od onoga šta san drvetu? Bilo je to davno, sićan se, sićan se, ili će tek bit, moguće da tek biva ili čeka da bude prošlost, u budućnosti, kad smo nas dvoje se volili vatreno, moje su usne prilazile priko njenog tijela kao valovi, na litnjemu suncu smo se pekli i, ko dica mirisali smo ljubav sa naših đonova, vrućih od trčanja, i od seksanja, seksali smo se neprestano i bjesomučno, svima je više bila muka od gledanja, čak i drvima, mada im je bilo zabavno, gledat vijugave plohe kako se jedna priko druge priklapaju i stapaju i

Pita li se iko, da li je ovo prošlost i sadašnjost, vi čitate moju prošlost koja vam je upravo jednu sekundu prije ove pročitane rečenice bila budućnost, ali to nije ni bitno jer, ja već dugo neman šta jebat, a sve me strah da neman ni s čin, i, ako se u međuvremenu ne ubijen, ovaj post će možda i ličit na nešto, ili je meni došla neka nova prošlost, u momentu dok ova električna tinta dodiruje vaše oči i biva vaša sadašnjost, dok postaje prošlost i prebiva u vječitoj budućnosti. Nego, jebe li se išta?

Posted in Uncategorized.

Budi moja Indija (gratis malo humora)

Na ovo oplakah sinoć:

Posted in Uncategorized.

Život

Život je torta, koja dok prođe kroz tvoj probavni sistem sačinjen od kompromisa, postane govno.

… Ali… ko ga jebe

Posted in Uncategorized.

Sveznanje = neznanje

Primjetija san da dosta ljudi ima problem s tim da misli da sve razumi i sve zna. I još zanimljivije, primjetija san jako često da takav mentalni sklop imaju vjernici, i također ateisti, i jedni i drugi na svoj način. Vjernici misle da sve znaju kad je u pitanju porijeklo svita, priroda naše realnosti itd, odgovori su dati u svetim knjigama, samo ih čitaj i drž se napisanog. Zanimljivo, a dosta religija propovida skromnost, dok paralelno, nadmeno tvrde da su sve objasnile. Skromno bi bilo prihvaćanje toga da ne znaš, da ne znaš jel ima Boga il nema, da ne znaš šta će bit nakon smrti i šta je bilo prije smrti. To ne znači da u neke stvari ne moraš virovat, ali bitno je znat da viruješ, a ne da znaš. Istu stvar san primjetija, i još češće, kod ateista. Samo što ih oni primjenjuju na druge stvari. Recimo ateisti će često mislit da je naša nauka sve objasnila, i npr virovaće u teoriju velikog praska ko vjernici u Boga. Uz to, virovaće u trenutnu materijalističku paradigmu percipiranja svita bez ikakvih problema, unatoč tome što je takvo objašnjavanje svita dogmatično i hipotetičko jednako ko religijsko. Također ateisti će recimo, bez ikakvih problema prihvatit GMO, kloniranje, raznorazno petljanje u prirodu te vrste bez ikakvih moralnih dilema. Jer misle da sve znaju. A ne znaju. Niko ne zna kakve posljedice minjanje gena neke vrste sve more imat i kakve posljedice jedenje takve hrane more imat. Ta stvar dolazi dotle da ljudi čak odobravaju kloniranje ljudi ili dizajniranje svoje dice. Jer to je ionako sve samo slučajni odabir gena, pa što i mi ne bi malo glumili tvorce, glumili da smo mi priroda? Činjenica je, mi ne znamo prirodu ni zašto je u prirodi nešto takvo kakvo jest, ali znamo da priroda savršeno funkcionira sama po sebi, i da joj jedini problem zapravo stvaramo mi, svojim uništavanjem nje. Jedno od tih uništavanja more bit i minjanje gena. Drugo je pitanje, odkud nekome ideja da on ima pravo uzet neku biljku i životinju i minjat joj gene? Odkud nekome pravo da svom ditetu uskrati izgled koji mu je priroda namjenila? Niko nema to pravo. A da ne govorimo kakve sve posljedice takvi eksperimenti mogu imat na dici npr, ako stvar malo ode u krivu. I eksperimentiranje na biljkama i životinjama uglavnom samo sakati te iste biljke i životinje. Tako da, ne samo da ateisti takvog mentalnog sklopa su arogantni jer misle da sve znaju, nego su i sebični i nemaju nikakvog osjećaja di je granica onoga šta mi imamo pravo drugima uradit.

Posted in Uncategorized.

Izrael na EP i Eurosongu

Ima jedno pitanje koje san se uvik pita (mada znan odgovor na to pitanje), a to je: Šta Izrael radi na Europskom nogometnom prvenstvu i Eurosongu? Zar Izrael nije zemlja u Aziji? Kad se već tako zemlje koje nisu u Europi uključuju, mogli smo recimo uključit i Saudijsku Arabiju, pa da na ženskom nogometnom prvenstvu igraju sa 11 muškaraca obučenih u burke i da obore sve rekorde. 😀 No, na stranu zezancija, meni je lično to sve ok, i neman ništa protiv toga da Izrael bude u Europskom prvenstvu i Eurosongu, ali bi ja doda još jedan kriterij ko obavezu uz to: To da na tim istim natjecanjima bude i Palestina. Tada bi bilo zanimljivo vidit recimo utakmicu između Izraela i Palestine. Pa da vidimo bi li i u toj utakmici Izraelci okupirali protivničku polivinu igrališta, doveli još dodatnih pričuvnih igrača uz onih jedanaest i naselili ih u Palestinski šensaesterac, tvrdeć da je to sve Izraelski teren i da Palestina ni ne postoji.

Na stranu šaljivost ovog teksta. To što Izrael učestvuje na ovim natjecanjima, je prije svega, oličenje sve pogrešnosti Izraelske politike. Zemlja odbija svoj vlastiti identitet ko bliskoistočne zemlje i suradnju sa svojim okruženjem, uz to što odbija napuštanje okupiranog Palestinskog terena. Na taj način ni ne preostaje ništa drugo nego da maksimalno izbjegava ikakav kontakt sa svojim susjedima.

P.S. Nekad mi odlične stand up ideje ili vako, ideje za neki post ol nešto padnu na pamet dok spavan. Ovo je jedna od njih. Još par puta san smislija dobru šalu za stand up potpuno spavajuć, i probudija bi se pa je zapisa! Ako ne ozdravin i ne mognen opet govorit dovoljno dobro da se mogu kvalitetno bavit nekim govorničkim zanimanjen… To će najvjerovatnije bit boljka koja će me bolit cili život. Ne vidin kako bi ikad to moga privazić.

Posted in Uncategorized.

Život (poslije smrti)

Tema o kojoj ću pisat je povezana sa smrti. To jeste, bavi se onin nakon smrti. Moje viđenje tog stanja je, ko što san već ranije opisa u postova, inspirirano Taoističkim, Budističkim i Hinduističkim koncepcijama glede toga. Ima nekoliko, ko zanimljivu digresiju, san pročita članak jednog ateiste koji je opisiva svoje iskustvo kliničke smrti. Kaže, bija je u stanju potpunog ništavila. Ništa, jedno apsolutno ništa. To mu je potvrdilo njegov ateizam, jer, kako reče, sad zna šta je bilo nakon smrti, ništa, jednostavno nestaješ. Taj zaključak je donešen toliko površno da isključuje jedan glavni faktor, a to je da je on to ništa osjeća i bija ga svjestan, on je postoja! Samo što je postoja u ničemu. Nije mi jasno kako mu to nije palo na pamet. To stanje koje je opisa točno odgovara onome šta Tibetanski Budizam smatra za prvu fazu koja uslidi nakon smrti, naime, osoba iskusi jedno stanje potpunog ničega. Svijest tada većini, takoreći, potone, jer je naša svijest naviknuta da je stalno vezana za neki vanjski podražaj, i u jednom takvom stanju, od šoka naprosto ode u jedno stanje nesvijesti. Za one veoma jake, svijest more ostat u tom stanju, i onda će se polako u tom ničemu formirat svijetlo, iskonsko svijetlo našeg intelekta, naše svijesti. Videć to i svaćajuć da to svijetlo izranja iz našeg vlastitog bića, osoba dostiže savršenu spoznaju – prosvitljenje.

Nakon tog Bardoa kako to nazivaju Tibetanci (Bardo znači međustanje), dolaze druga stanja u kojima je naša svijest aktivnija, pojavljuju se razni drugi sadržaji i mogućnosti da se pređe u razne druge sfere postojanja, mogli bi reć u razne dimenzije. Svijest većini, po inerciji, nošena lošem karmom koja je puna negativnih emocija poput straha, ljutnje, očajavanja, itd, tone dublje i dublje dok konačno ne dođe ponovo do neke maternice i inkarnira se u novo ljudsko biće. Po Hinduizmu i Budizmu moguće je da se inkarnira i u životinju il biljku, mada je u to ne virujen, nema mi logike. To je stanje, stanje fizičke smrti, stanje u kojem su nam vjerovatno sve mogućnosti otvorene, sva vrata su dostupna, a ključevi su u nama samima. Otvaramo ona koja znamo otključat. Zato je jako bitno da osoba za života nauči šta je potribno da bude spremna to stanje adekvatno iskoristit. Triba znat da je to stanje jako stresno i zahtjevno. Intelekt se u tom stanju, kako su to Tibetanci u knjizi Bardo Todol, ili Tibetanska knjiga mrtvih, jednom jako lipon metaforon nazvali, nalazi u stanju koje je poput trunčice pepela koja leti u dimu ogromne vatre. Jako slikovit i dobar opis. Svijest u tom stanju nema oslonca da se na njem odmori, nema fizičkog tijela, dimenzija u kojoj boravi je lišena krute materijalnosti i osoba ima tijelo svojih karmičkih sklonosti, koje se mijenja iz trenutka u trenutak. More se reć da osoba ima iluziju tijela, jer se ne mere drugačije percipirat, ne mere samu sebe vidit, i navika imanja tijela nam stvara jednu vizualnu halucinaciju, koja se mijenja kako se mijenja stanje naše svijesti. Isto tako se, naspram nas, minja svit izvan nas. Stanje je slično jakim halucinacijama ili snu, samo što je vjerovatno puno, puno jače i ozbiljnije.

Mogli bi se zapitat, što ja ovo pišen i što je ovo bitno? Ko, koliko toliko odrasle osobe kakva nas je većina, znamo da život sa sobon nosi jedno pofino breme patnje. Nekome više, nekome manje, ali svi smo iskusili stanje kriza i svi imamo koliku toliku patnju, svakodnevno. U tren oka svima nama se život more pritvorit u pakao, na razne načine. Ja san otkrija svoj način pakla, prije približno godinu dana, i od tada me ove teme više zanimaju. A tek kad uzmemo ratove, bolesti, glad u svitu, maltretiranja, jasno je da bi bilo poželjno da se, nakon smrti, na ovaj planet ne moramo vratit. Fino je i ako se vratimo, ali ako moremo dostić stanje u kojem ćemo bit spremni napustit ovaj planet, onako, kao što dite napušta roditelje kad je dovoljno zrilo, to bi bilo poželjno. Druga stvar je, to je i neminovno. To je naša duhovna evolucija, i isto ko što odrastanje zahtjeva zrelost, koju svi ipak ne postignu, tako isto život na ovom planetu zahtjeva razvoj i rast naše svijesti, koja jednom kad dovoljno ojača će bit spremna odvojit se od majke zemlje, a i od novih fizičkih očeva i majki. Već san u jednom postu pisa slično, kako svi mi u dubini sebe često želimo da budemo dica, i ko odrasli ljudi se često ponašamo baš ko dica koja bi najradije plakala i otišla materi. Takav mentalni sklop vodi u ponovno rođenje. Ono šta se od nas traži je potpuno, apsolutno sazrijevanje. I to je dostižno, ali je i jako teško i postiže se kroz puno patnje. Ali ta patnja je subjektivna, ona je samo lomljenje naših djetinjih iluzija, svaćanje da se cilo vrime držimo za igračke i plačemo materi, koju ko odrasli ljudi kompenziramo na mnogo različitih načina.

Tako da, da bi dobro iskoristili stanje smrti i snašli se u njemu, moramo vježbat svoj duh za vrime života. Pri tome je korisno par stvari. Jedna, jako bitna, je samopromatranje i svjesnost. To je prosto obraćanje pažnje na samog sebe, što češće da se zapitamo šta to točno radimo, ono, povirimo u sebe i vidimo šta smo mi u tom trenutku, umisto da smo potpuno zalipljeni za aktivnost koju radimo bez ikakve svijesti o sebi. Također, jedan jako koristan alat je meditacija (po meni je najbolja Svjesna meditacija, izguglajte koga zanima). Meditacija je alat kojim se mogu postizat čuda, mada je i donekle opasna ako je osoba nesređena, jer, prilikom meditacije iz nas izlazi sve, pa i sve ono što bi rado od sebe sakrili. Svi mi u sebi imamo nešto što Tibetanci nazivaju Saznavalac, to je nešto u čem bi moga bit i centar savjesti. To je jedan ‘Mi’ u nama koji je uvik svjestan svega i jasno osjeća svaki put šta se dešava. On, također, jasno osjeća svaki put kad nas se laže i kad lažemo sami sebe. Tako da, ko nije spreman bit iskren sa sobom, bolje da ne meditira ni ne vježba ništa od ovoga. Ali onda nek zna da živi u snu. Taj isti saznavalac je vjerovatno i izvor ideje o suđenju nakon smrti koju imaju monoteisti. Budisti to, po meni točnije, smatraju suđenjem koje mi radimo sami sebi, sami sebi iznosimo istinu prid vidilo i prisiljeni smo prihvatit posljedice svega šta smo u životu radili. Zato, bolje počet sa suđenjem ranije nego kasnije, jer nakon smrti je kasno da ispravljamo greške. Također, bitan je rad na sebi svake vrste i slijeđenje autentičnih želja svoga bića, življenje onog istinskog sebe. Jedino je to put u oslobođenje.

A koliko smo trenutno, ajmo reć slabi, nam pokazuje i jedna biološka činjenica. Naime, svi mi spavamo, jer naša svijest nema snage da nas drži budne konstantno, nema snage za toliku pozornost. Također, naviknuti smo na razne štetne izvore energije, bilo tipa hrane, ili kojekakvih supstanci, bez kojih ne meremo funkcionirat. Neki se pak navuku na kocku, ili na svog partnera/icu, video igrice, seks, i tako. A s druge strane, samo uzgred da spomenen, postoje i ljudi koji uopće ne jedu, zamislite tek snagu te svijesti! Izguglajte: Bretarijanci, pa vidite. Također, Tesla je spava samo dva tri sata, a i u snu je ima lucidne snove i razrađiva je svoje ideje, svijest mu je i u snu bila aktivna. Ima još dosta primjera, ljudi sviješću snize otkucaje srca na dva u minuti, kontroliraju temperaturu svog tijela, sviješću ojačaju kožu tako da rukom zaustave motornu pilu, itd, da ne duljin. Ugl da bi mogli prić u neke druge sfere postojanja, već za ovog života svoju svijest moramo dovoljno ojačat, ali nije samo stvar u prosto ‘jačanju’, moramo dovoljno sazrit, dovoljno toga spoznat. Moramo dostić i mudrost, to i snaga svijesti iđe paralelno. Za to osim ovih metoda koje san spominja, imaju i neke druge, recimo uzimanje nekih halucinogenih biljki koje nas dovode u stanje svijesti u kojem moremo dosta toga naučit i ojačat se, ali to je samo za one dovoljno stabilne. Meditacija i samopromatranje su dosta za nas većinu. I uvjet koji se podrazumjeva, al ga triba spomenit jer mnogi na nj ni ne misle, je potpuna iskrenost sa samima sobom a i drugima.

To je, prije svega, korisno za naš život sad. Jer život je život, smrti zapravo i nema, samo ide prelaz iz ove dimenzije u drugu. Život se nastavlja u kontinuitetu, i plodovi rada se vide u našim životima sad. A onda, nakon što umremo, ko zna šta? To tek tribamo vidit. Od razmišljanja o mogućnostima nakon smrti, jedna mi se stvar učinila zanimljiva. Ako je virovat Budizmu, svi smo prošli različite inkarnacije, nekad ko muškarac, a nekad ko žena. Moguće i nekad ko hemafrodit, itd. Također lako moguće da smo bili ili da ćemo bit (ako već nismo) gej ili biseksualni. Razmišlja san kako bi onda naša osobnost bila nakon smrti kad bi dosegli centar samog sebe, i postali androgino biće. Moguće da bi mogli minjat spol po želji, kako nam komunikacija s kim odgovara. I ovako smo sa svakom osobom i mi malo drukčiji, moguće da u tim eteričnim dimenzijama moremo s nekim postat žensko, a s nekim drugim muško, s nekim možda i hemafrodit, i slično. Ili bi bili biće koje je uvik i muško i žensko, samo što mu nije uvik naglasak na istom, isto ko što sad u sebi imamo milijun različitih ‘ja’, ali svaki put je naglasak na jednom od njih toliko. Ili ko što npr sad imamo dvi ruke, a nekad koristimo livu, nekad desnu, a nekad obe. Tako bi moglo bit i to sa spolom. A ionako je psihološki dokazano da svi mi imamo i mušku i žensku stranu u sebi. Eto, toliko od mene, ako iko ovo pročita.

Posted in Uncategorized.

Van Gogh (genijalnost)

Ima nekoliko san otkrija svu lipotu slika Van Gogha. I tragiku njegovog života, mentalne probleme, krize, slomove, životne probleme, i njegovo samoubojstvo. Pitan se pitan, a to pitanje je staro, da li je ludilo zapravo rekonfiguracija nečega u svojoj ličnosti, što je naprosto toliko duboko da bukvalno moraš poludit, doživit raspad cile ličnosti da bi s tin stupija u kontakt? Za neke slučajeve bi to moglo bit točno. Nije novost povezivanje ludila i genijalnosti… Moran ovon prilikon reć, da te dvi stvari ne moraju nužno bit točne, jer ima psihički stabilnih genija, ali ipak, statistički je opravdano zaključit da su ludost i genijalnost na neki način povezanosti. Sam san o tome razmišlja u par navrata i par stvari san zaključija. Prvo, genijalan čovik ima visok potencijal za razvoj svoje ličnosti. Mogućnosti su mu jako velike, no, nije sve u njemu doraslo tim mogućnostima. Tako on svoju strast koja ga pokreće, šta god to bilo, znanost, umjetnost il nešto treće, razvija do genijalnosti, ali zato neke druge stvari u njegovoj ličnosti ostaju na dosta niskom nivou, i tu se rađa velik disbalans. S druge strane, ako imaš velik potencijal za razvitak, genijalnu inteligenciju, sile u tvome biću prirodno teže tome da manifestiraju taj potencijal, a to prid osobu stavlja ogroman zadatak. Uzmimo primjer recimo, prosječnog čovika koji ima neke sitne probleme. Njegov doseg nije velik, on će kroz život prolazit boreć se s tim problemima, ali pošto ne cilja na visoko, jer nema za to potencijala, njegovi mali problemi neće ga puno ometat. Ako neka njegova karakteristika nije Bog zna kako razvijena i rafinirana (tipa ako je emocionalno nezrija recimo, ili ako ima neke slabosti, strahove, fobije npr), to ga neće puno ometat jer ta karkteristika i pri njegovom najboljem trudu ionako ne bi bila puno bolja nego jest. On je također, zadovoljan u jednoj sasvim prosječnoj životnoj sredini, i more imat ispunjen život možda i u nekom selu pored recimo, Visokog. S druge strane, ako osoba ima velik potencijal, i ima neke nerazvijene djelove ličnosti, njena patnja je veća, srazmjerno tome koliki joj je potencijal. Prvo, jer ima velik disbalans u samome sebi, drugo, jer njeno biće more puno više, pa na tom niskom nivou i puno više pati. Tenzije unutrašnjih sila koje teže tome da im se posveti pažnja i da se razvijaju su jače. Mada, triba napomenit da sile same po sebi ne teže ni razvitku ni nerazvitku, one su naprosto to šta jesu, sile, ali čovikova ličnost teži razvitku, i ne samo da mu teži, nego joj je on i neophodan. U tom slučaju čovik primjećuje di se nalazi i teško more pomirit razne djelove sebe, a pogotovo se teško more pomirit sam sa sobom u toj situaciji. Također, što je veći potencijal za razvoj osobe, teže se zadovoljava sa onim prosjekom jednog sela pored Visokog, jer joj to selo ne nudi ništa podražajno za njeno biće. Osim ukoliko njeni interesi na neki način u tom selu mogu bit zadovoljeni, ili ako je jako introvertirana osoba, i slično, iznimaka ima, ali kad pričamo o genijima, oni uglavnon lakše prolaze u velikim gradovima. Tako neka sitnica od problema koja običnom čoviku predstavlja prosto ono malo češkanje u pozadini glave, malu sitnu brigu i nezadovoljstvo, geniju predstavlja ogroman problem i stvara u njemu velik rascjep.

Druga stvar su sami potencijali, kako neko ima veći potencijal, more više razvijat svoje biće kako u konstruktivnom tako i u destruktivnom pravcu. Tako potisnuta agresija kod genijalca more stvorit kojekakve manipulatorske, ubilačke, autodestruktivne i razne druge poremećaje. Još nešto ide uz genijalnost, a uz to bi da izjavu jednog genija, Carla Gustava Junga: Drvo može narasti visoko u raj jedino ako su mu korijeni duboko u paklu. Ovo predstavlja jednu dvojakost ljudskog bića, ili stara ezoterička istina: kako gore tako i dole. To jest, rast u visinu je istovremeno i spust u dubinu. Zašto je to tako je inspirativno pitanje, ali sada neću u to ulazit. Istina jeste da sva velika dostignuća i visine proizlaze iz velikih, dubokih stanja uma. Tu opet dolazimo na još jedan problem genijalnosti, naime, genijalci su, samim time što su postigli genijalnost, zaronili jako duboko u samo svoje biće. Pronašli su u sebi strast, pokretač za rad, pronašli su u sebi inspiraciju, zašli su u razne skrivene dubine svog bića. To znači da su oni svojim svjesnim ja dotakli te dubine, da su ih osvijetlili. To znači dvi stvari, dotakli su razne blagodati i prave svete gralove života, koji obični smrtnici mogu nazirat tek djelomično i to u iskrivljenom obliku. Ali također su dotakli duboke strahove, boli, raznorazne destruktivne tendencije u svom biću. I s tim tendencijama nije lako izać na kraj. Običan čovik nema te izazove, i more se slobodno reć da čovikovi izazovi u njegovom životu su često proporcionalni njegovom razvoju, ili barem nivou do kojeg bi moga doć. Nije uvik pravilo, ima iznimaka, ali što je nivo razvoja čovika veći, stvari postaju ozbiljnije. To opet ne mora značit da bit genije mora istovremeno značit i veliku patnju. Ali znači da, ukoliko osoba ima prosječno neuredne mentalne tendencije, ako je usput i genije, te tendencije će joj stvorit velik problem, jer će ona osvjestit ono šta većina drži u sebi pod kontrolom raznim hipnozama svih vrsta. A kad ih osvjesti, te sile će počet djelovat u njenom svjesnom ja, i ona će s njima nekako morat izlazit na kraj, jer nazad nema. Kad je nešto jednom postalo svjesno, nema povratka. Istina izjave od Junga se more protumačit i jednostavnije, čovik more uživat u pravoj srići i miru, tek kad je rasčistija sa sobon sve ono destruktivno u svojoj ličnosti. To je ta dvojakost grana u raju a korijena u paklu. Ipak, nisu nam svima date iste situacije ni isti izazovi. Nalazimo se u potpuno različitim situacijama i vjerovatno ni jedno pravilo nije apsolutno važeće za sve ljude. Neki možda nemaju toliko dubok pakao… Neki možda još ni ne znaju šta imaju, i provode cili život prosto tražeć nešto da bi ih malo prodrmalo iz sna. Drugi su pak na po puta, muče se i trve sami sa sobon, neki su sređeni i ostvareni i grade se ležernije i mirnije.

Bilo kako bilo, Van goghove slike otkrivaju veliku senzibilnost.

Ova je npr, prilipa:

Ovu je naslika dok je bija na psihijatriji, posebno mi je zanimljiv uvijeni oblik stvari na njoj. Izgleda da općenito voli valovite oblike, a ova mi nekako pokazuje tu usijanost mentalne atmosfere i njenu, In the lack of a better word, ledenost, prazninu:

Njegove slike puno govore o njemu šta je i kakav je, ali, znamo li ih mi čitat? Da li je negenije ikad sposoban da svati svit u kojem jedan genije prebiva. Meni su ove slike predivne, jedna senzibilnost kakvu je teško vidit. Van Goghov svemir je prelip. Ali je njemu bija pun patnje, toliko pun, da je na kraju svoj svemir propuca revolveron direkt kroz njegov centar.

Njegov autoportret:

Van Gogh je živija u mentalnoj patnji i siromaštvu, nekad je čak ija (jeo) svoje boje. Danas mu slike vride milione. Tragika umjetnika, al njega to sve vjerovatno ne bi ni brigalo.

Posted in Uncategorized.

Priroda stvari

Svemu, ali apsolutno svemu, dođe kraj. Šta ne završi sam život, završiće smrt. Ali to nije tragična vijest, ili mizantropski pesimizam. To je vesela vijest, jer nas uvik iza kraja čeka novi početak.

Posted in Uncategorized.
Skip to toolbar