Fala. Fala ti na strasti, na mudrosti, na sumnji. Fala ti. Ne volin hvalospjeve i ne volin izdizanja. Ne mislin da su ljudi Bogovi. Mislin da su samo ljudi. I baš zato što su samo ljudi, baš zato… Baš zato neki zaslužuju toliko puno pofale, jer su dali toliko puno. Trenutak sreće, trenutak tišine. Trenutak ljubavi. Trenutak bola. Trenutak iskrenosti. Trenutak čovika, trenutak srcen u srce i licen u lice, pa makar nan se pogledi i ne dotakli, ali misli su nan se još davno ispreplele i uranjamo već sami, u jedan isti san…
Volija bi nekome i ja bit nešto. Nekom strancu. Nekome. Nekom nekom. Volija bi da mogu svojin ričiman izražavat tuđe misli, doticat tuđa srca, pokazivat drugima šta je meni ljubav, šta je meni bitno. Volija bi. Volija bi i sasvim neskromno, pokrenit revoluciju, divljat bijesno ko pobješnjeli Maks dok san frontmen benda poput rejdž against the machine. Volija bi da me se boje, da se mojih riječi boje i da su omrzle, onima, onima koji imaju razloga da se boje. Onima čija savjest nije čista. Onima koji ne žele da in neko bude ogledalo. 🙂
Puno bi pjesama moga podilit, i zapravo, nekih na jutjubu nema. A itekako bi ih podilija. Pa ću se odlučit na ovu oskudnu verziju od par pjesama koje su mi zadnje vrime u glavi. 🙂
Ova ‘Clouds’ mi je favorit.