Author Archives: nepocesljan

Moja knjiga

Ponovo djelim, ako je neko propustio, moja prva knjiga. Radi se o šest različtih priča sa temama o kojima se inače šuti, ko što naslov knjige kaže. Napomena za one koji bi čitali online priko mobitela, namjestite ‘lining’ na ‘single’ i redovi će vam se normalno odvajati. Toliko od mene, nadam se da ćete pročitati knjig i uživati u njoj. 🙂 

https://www.smashwords.com/books/view/930073

Posted in Uncategorized.

Božansko

Cili naš svemir je živ, u svojoj suštini, živ i inteligentan. Kakva je priroda njegova življenja i inteligencije ne znan, al iz iskustava koje iman mogu reć da je živ i inteligentan. I da je ono što mi nazivamo Bogom, da je Božanski. Svako stvorenje ima svoj korijen u Božanskom, i svako stvorenje je oličenje Božanskog, i ljudi i biljke i životinje. Razlika između životinja i čovika je u tome što čovik moree spoznat svoje Božanstvo i postat ostvarenje Božanskog. Neki bi rekli da se čovik more prosvitlit. Možda se more i tako reć. Al sve što postoji je jednako Božansko ko i čovik i svaka podjela na ‘niža i viša bića’, ili ‘razvijenije i nerazvijenije ljude’ je samo uvjetna, jer funkcioniše jedino u presjeku vremena, a u totalitetu vremena svi smo jednaki i svi smo jedno.

Posted in Uncategorized.

Gej prajd

Ne bismo smili dopustit da homofobni umovi vode i diktiraju naše živote, ko može il ne može paradirat gradom na osnovu toga koji spol ga privlači. Vrime je da se pokaže, da smo svi građani i jednaki, bez obzira na to koji spol nas privlači. A ova država svojim djelovanjem pokazuje samo da zaslužuje da bude rupa kakva jest. Bez obzira na to, gej pride je potriban Bosni i Hercegovini i ja se nadam da će se održat. P.S. Nije čudo da svak oće pobić iz ove države.

Posted in Uncategorized.

Ludilo

Jedna od temeljnih dogmi našeg društva i današnje znanosti, kad su u pitanju ‘mentalne bolesti’ je stav da je to disbalans kemije u mozgu, i da moramo pit tablete koje će nam regulirat tu kemiju. Na ovom sisitemu se bazira cila naša psihijatrijska zajednica i farmaceutska industrija. Ono što ne govore je to da zapravo nikad nije znanstveno dokazano da, npr depresija nastaje zbog manjka serotonina u mozgu, i tome slično. Još jedan mit glede ‘mentalnih bolesti’ ili radije da to nazovem ekstremnim stanjima svijesti jest to da se takvi ‘poremećaji’ prenose genima. Nikad, znači, nikad nije nađen gen ni za kakvu ‘psihičku bolest’. Razlog zbog kojeg ovo sve stavljam pod navodnike je zato što se cila ova priča oko ljudi koji imaju halucinacije, čuju glasove, imaju depresiju i siično može gledat iz potpuno drugog kuta. U raznim šamanskim kulturama se osobe koje su kod nas označene kao ‘mentalno bolesne’, posmatraju kao ljudi sa darovima koji mogu bit korisni za zajednicu. Često ti ljudi završe kao šamani i iscjeljitelji, ne svi naravno, al jedan dio da. Ovo zadnje pišem jer se u našem društvu na psihoze il druge probleme gleda kao na nešto što nema smisla ni značenja, nego je samo poremećaj koji triba ispravit kemikalijama. Dok kod plemenskih zajednica ta iskustva imaju svoj smisao i dio su jakog procesa transformacije ličnosti u drugu bolju osobu. Psihičke krize i problemi se mogu gledat kao stepenica ka boljem, dubljem tebi, umjesto kao poremećaj koji moraš rješavat lijekovima, koji u tebi ubiju i radost i druge emocije uz to što ti otupe i uklone simptome koji su ti smetali. Ustvari, lijekovi za psihičke bolesti samo maskiraju problem, a ne liječe ga. Doduše, to nekome odgovara, i to je ok, nekome je preteško nosit se sam sa sobom i radije će bit na lijekovim, što je ok, svakom njegov izbor. Al mislin da se triba poslat jaka poruka i da se triba minjat psihijatrijski sistem ovakav kakav je koncipiran trenutno. Iz ludila može izronit nova osoba, samo ako ima pravo vodstvo kroz taj proces, taj proces je ujedno i duhovan, ima i duhovnu dimenziju, i teško je nać nekoga ko je sposoban da nas vodi kroz krize kad se pojave. Možda možemo sami izvuć poruke iz toga šta nam se dešava, ako se oslonimo na svoju intuiciju da nas uči, ali bilo bi puno lakše da imamo nekog da radimo s njim. Jedna opcija je možda Joga, druga rad sa šamanima, treća je možda konvencionalna religija, ali triba nam i duhovna kompomenta u probavljanju ovih iskustava jer ona jesu duhovna, to je poziv na duhovno buđenje, ali nije svak spreman da na tome radi sam, a psihijatrija kakva je danas guši proces lične transformacije tako što nas lijekovima udaljava od nas samih. To kažem kao osoba koja je bila na psihijatriji i ima dijagnozu. No, ne treba psihijatriju demonizirat, nekad je potrebno neke ljude tretirat lijekovima, ali to bi tribala bit iznimka a ne pravilo. Ili bi se na to barem moglo barem gledat ko privremena pomoć, poput flastera, a ne stvarno liječenje rane. U nekim slučajevima može pomoć psihoterapija, mada ne znam koliko može pokrit taj duhovni element, za to uglavnom moramo otić negdi drugo, na neku drugu adresu. U svakom slučaju, kad sretnete nekoga ko ima djagnozu, nemojte ga gledat kao mentalnog bolesnika, nego osobu sa darom i potencijalom da postane iscijeljitelj u svojoj zajednici ili da bude produktivan na neki drugi način, a njegovi problemi su ustvari i njegovi učitelji. To mogu reć iz prve ruke, nistagmus koji san dobija me naučija puno toga, i poveja na duhovno putovanje koje je nevjerovatno. No dobro, dosta mene, ovo pišem inspiriran filmom koji san pogleda, i evo vam ga tu. 5 dolara je cjena da ga se pogleda streamom, što je sitnica, s obzirom koliko je dobar film

Posted in Uncategorized.

Moja knjiga

https://www.smashwords.com/books/view/930073

Moj književni prvijenac jeeeeeeeeeee.


U zagrljaju šutnje, naslov ove knjige koji uupućuje na radnju knjige, a to su stvari koje se svakodnevno događaju oko nas a o kojima se šuti. To su traume silovanja, homoseksualnost, nacionalizam, kriminal upleten u državne institucije, fizičko i psihičko oboljenje, veze ljudi različitih nacionalnosti. Ukoliko vas zanima ona skrivena strana naše svakodnevice, ovo je knjiga za vas.

Posted in Uncategorized.

Duhovnost

S obzirom da sam nedavno pisao post o religijama i duhovnosti kakvu nude, osjećam se dužan da objasnim šta za mene znači ovaj pojam. Duhovnost za mene prvenstveno znači otvorenost. Otvorenost za sve poglede. Otvorenost za znanje koje dolazi iz svih religija ili duhovnih krugova. Također, to za mene znači življenje duhovnog života, života u skladu sa svojim znanjem koje imam. I da, učenje, konstantno učenje. Recimo trenutno, meni ne leži nikako ideja monoteističkog Boga, teizam, Bog koji je stvorio svijet ali sam nije dio tog svijeta. Ali možda će mi nekad nešto značit. Možda ću nekad vjerovati u takvo nešto. Ne znam, sad mi nije izgledno, ali ne znam. Duhovnost za mene također znači prihvatanje onih koji imaju drugačiji pogled na svijet od tvog, onih s kojima se razilaziš u vjerovanjima (u mom slučaju to su monoteisti). Također znači uvažavanje mudrosti koja je prisutna u svim religijama. Duhovnost za mene znači gaženje u teren mističnog. A ko što sam opisao u ranijim postovima, ‘mistično’ nije nešto ezoterično, visoko, zbunjujuće, opijajuće, nego je čisto da ne može bit čišće, znači jedno potpuno čisto viđenje stvarnosti. Duhovnost je za mene put ka prosvijetljenju, što znači potpunom ostvarenju nas ljudi i našeg potencijala. Prosvijetljena osoba shvaća da je na jedno sa svim ostalim ljudima i nema mjesta za kult ličnosti, kakav npr danas imaju razni gurui, za mene su oni u zabludi, ako dozvoljavaju da ih se štuje kao Božanstvo. Prosvijetljen čovjek je ponizan i mudar. Također, s obzirom da je sposznao svoju pravu prirodu, onu izvan ega, on je oslobođen od dualnosti, a time i od patnje. Želja mi je jednom dosegnuti tu točku da budem oslobođen od patnje. Mmada, to ne znači izostanak ‘loših’ emocija, nego samo izostanak moje reakcije na njih, reakcije koja vodi u patnju. Od vjerovanja koje imam, vjerujem u neku vrstu reinkarnacije, ili na zemlji, ili u nekim drugim svjetovima. Ne verujem u Boga koji je sudac, i raj i pakao kao trajne destinacije u kojima ćemo provest vječnost. Ustvari, tu dolazim do točke preko koje se ne može dalje, jer naš um nije kadar da sshvati vječnost. Od ideja koje imam, mislim da možda se svemir širi i mi živimo u novim svjetovima beskonačno, i možda u jednom trenutku se desi kraj svemira, i onda počinje novi veliki prasak i novi ciklus postojanja za sve nas, od potpunog početka. Pošto vjerujem u evoluciju duše, mislim da smo stari eonima, da naša duša je živila milione godina dok nije došla u ovo sadašnje tijelo nas kao ljudi. Vjerujem da smo svi povezani neraskidivim vezama, i da je svemir jedna inteligentna cjelina, i da ovaj planet na kojem živimo je mjesto na kojem tribamo naučit pobijedit strah i bit sretni. Kad to naučimo, i kad se nauživamo sve ljepote ovog našeg planeta, onda smo spremni da idemo u neke nove svjetove, kojih je bezbroj. Također vjerujem u karmu, a to je u suštini naša percepcija stvarnosti. I po zakonu privlačnosti, onako kako mi vidimo stvarnost, tako nam se ona i projicira, ako vjerujemo npr da nikad nećemo nać normalnog partnera, u život će nam stalno dolazit nenormalni, i slično. Mislim da je zakon privlačenja velika tajna čovječanstva. Jer svemir se ne petlja u naše želje, on nam samo vraća ono što mi jesmo. Nekad se molim Bogu, mada ne znam ni šta bi taj pojam za mene trebao značiti, ali dese se momenti kad kažem ‘Bože hvala ti’ ili ga molim za neku pomoć… Ali ne dajem neke velike nade u to, to više prepisujem svojoj ljudskoj slabosti, i potrebi za Bogom, koji ns potpuno prihvaća i voli i sve to. To može biti samo djetinja projekcija, jer mi je teško prihvatiti da sam sam i da nema toga ko mi može pomoć. Ono što znam, je da postoji ljubav kao kozmička sila, i ljubav je dublja od smrti. Sve što postoji je u biti ljubav. To znam, to sam iskusio. Ako nekad iskusim Boga, super, ako ne, jebaji ga. Molit ću mu se u trenucima slaboti, zahvalit se u treucima zahvalnosti i to je to, bitno je kako se ja osjećam, a njega jel ima ili nema, nije bitno.

Posted in Uncategorized.

Unitarna BiH i građanska država

Na mom faksu, profesori nas uče da su u BiH svi Bošnjaci triju vjera. U prilog tome navode se stavovi bosanskih franjevaca, koji su živjeli prije stoljeće il više. Doista, fino je znati da je nekad postojala nekakva ideja zajedništva u BiH. Austro-Ugarska je isto imala službeni stav da su u BiH svi jedan narod sa tri vjere. Ipak ta ideja nikad nije zaživjela u praksi, i narod se podijelio prema religijskom ključu, prevladala je takva identifikacija. I to je današnja realnost, u potrazi za rješenjem BiH nacionalnih problema, odatle moramo poći, da su u BiH većina Bošnjaci, Hrvati i Srbi. I sad, kako napraviti unitarnu državu sa narodima koji neće da imaju ništa jedni s drugima? Koji bi jezik bio službeni jezik te države? Koja bi se povijest učila? Kako bi se budžet raspodijeljivao? To su samo neka od pitanja onima koji zagovaraju BiH unitarizam. 

Postoje dvije struje koje žele BiH kao unitarnu državu. To su Bošnjački nacionalisti, poput SDA i građanske opcije poput Naše Stanke. Dok god u BiH prevladava nacionalizam, ja mislim da unitarna BiH nije moguća, a ni pametna. Već smo jednom imali unitarnu BiH na čelu sa SDA, u devedesetima, i vidjeli smo kako je prošla. Tako da, unitarna BiH sa ljudima koji su mahom nacionalisti, suživot nije izvediv. I Srbi i Hrvati nisu tu ništa bolji, i oni izglasavaju nacionaliste kao i devedesetih, i oni ne žele da imaju išta zajedničko sa ovim ‘drugima’. Pa ipak, da li je moguće da se unitarna BiH sprovede u djelo? 

Daytonski sporazum je dobar i ne treba ga olako odbacivat. Ipak je tim sporazumom zaustavljen rat. No taj sporazum je ništa više nego zamrznuti sukob. Ako bi htjeli da BiH ide naprijed, morali bi ga mijenjati. Pa ipak to nije lak zadatak, i pravo pitanje je ko ga ima pravo mijenjati? Dok god većina glasa za nacionaliste, prtljanje po Daytonu nije pametno. Bolje ikakva BiH nego nikakva. Da se sada uvede na silu unitarizam to bi dovelo do općeg bojkota i konflikta, i zamrzlo bi državu potpuno, BiH ne bi bila nikako funkcionalna. Jer, da bi smo imali unitarnu državu, ona treba biti građanska. Ljudi trebaju biti spremni da živimo zajedno u našim različitostima, i mora se omogućiti sadržaj koji je svima prihvatljiv. 

Tako da, ja mislim da trenutno građanska država u BiH ne postoji, jer većina ljudi su nacionalisti. A s nacionalistima je ovakva BiH jedina moguća. Tvrditi da su u BiH svi Bošnjaci triju vjera i tvrditi da su Bošnjaci poturčeni Srbi ili Hrvati, je nešto što rutinski prolazi na našim obrazovnim ustanovama. Sve to troje je isto, jer se ljudima u BiH negira njihov identitet, bilo Bošnjacima, bilo Hrvatima i Srbima. Rijetki su ljudi koji nisu nacionalisti i koji ne prihvaćaju ovakve ideje. Trenutno je entički identitet dominantan, i rijetko ko gleda na državu kao nešto prema čemu osjeća pripadnost. Koliko je Hrvata i Srba spremno reći da je BiH njihova država koju vole? Koliko je Bošnjaka spremno reći da je njihova država jednako u Banja Luci, Ljubuškom i Sarajevu? Vrlo malo. 

Tako da, dok je ovakva situacija, BiH ne može naprijed. Zamislimo samo na momenat da se narodi u BiH opredijele da glasaju za građanske opcije i da recimo Naša Stranka osvoji većinu u parlamentu, da predsjedništvo bude popunjeno ljudima iz građanskih opcija. Dayton ne bi bija nikakva smetnja, država bi i s njim dobro funkcionirala jer bi mi bili složni. Kad bi se mi kao ljudi sredili, država bi se sredila sama od sebe. Ipak je država na kraju krajeva ljudi koji je čine. I kad bi tada mijenjali ustav, ne bi bilo otpora, jer bi svi bili složni. Ali da bi se to desilo, građanske stranke prvo moraju ponuditi program prihvatljiv svima, a i ljudi trebaju prestati biti nacionalisti. Ovo prvo je izvedivo, dok ovo drugo, teže. Možemo se samo nadati da će nove generacije donijeti nekakvu promijenu. Jer, da bi imali građansku državu, moramo prvo bit građani.

Posted in Uncategorized.

Patrijarhat

Danas ću načet jednu temu koja je aktualna, naime, to je patrijarhat. Svi smo čuli fraze patrijarhat. Šta je u biti patrijarhat. Neka naivna percepcija je, što bi većina ljudi na prvu rekla, dominacija muškaraca nad ženama. Mada tu ima istine, to nije nikakvo objašjenje, nego samo simptom patrijarhata. Jer patrijarhat nije samo neka varka muškaraca da bi držali žene podređenima, to je jedan čitav sistem uloga, koje su dodijeljene muškarcima i ženama. Patrijarhat definira pojmove muškarac i žena, i gradi im uloge u skladu kojih se trebaju ponašat jedni i drugi. Da bismo potpuno razumjeli patrijarhat, moramo se vratit u vrijeme njegova nastanka. Prva ljudska društva su bila matrijarhalna, štovale su se božice plodnosti i slično. Sa razvijanjem civilizacije, stasanjem prvih gradova i kraljevstava društvo polako prelazi u patrijarhat. Po Erichu Frommu to je prirodan razvoj i sazrijevanje društva, jednako kao što djetetu prvo treba majka, dok je u infantilnijoj fazi, kasnije mu odgojnu ulogu sve više preuzima otac, tako i u društvu kao cjelini, se patrijarhat može smatrat jednim vidom sazrijevanja i odrastanja društva. Naravno, konačni cilj tog odrastanja je samo dokidanje rodnih uloga, bilo patrijarhalnih, bilo matrijarhalnih. 

Patrijarhat smo razvili da bi preživjeli u svjetu koji je bio okrutan i pun opasnosti, i u tom smislu patrijarhat nije ništa loše, niti ga treba gledati kao takvog, možemo biti zahvalni što smo ga razvili i preživjeli toliko dugo s njim. Jer u ranijoj fazi našeg razvoja, podjela rodnih uloga je bila potrebna da bi se maksimizirala efikasnost društva i time uspješno preživjelo. Kad patrijarhat postaje nepravedan? U onom momentu kad društvo izlazi iz puke borbe za preživljavanjem nego počinje da se razvija i ispunjenje kroz aktivnosti koje ljudi vole raditi, kada se razvija nauka, obrazovanje, umjetnost, tada patrijarhat počinje bit nepravedan prema ženama, jer muškarci jedini beru plodove tog razvoja, dok žene ostaju u kući zatvorene u prošlosti. Tada patrijarhat postaje nepravedan, i ta faza nepravde je trajala dosta dugo. Sad smo već dosta poodmakli u rješavanju tog problema, i današnje društvo je ipak puuno napredovali, zakonski gledano svi smo jednaki, i muškarci i žene. Međutim, sociološki gledano patrijarhat još preživljava, kroz društvene obrasce ponašanja, kroz odgoj, prvo kućni pa onda onaj ‘ulični’. Žene se i dalje odgajaju da budu kao dommaćice, uče se kuvat sa materom, posmremaju same sebi krevet, čak u kupe tanjire za svojom braćom sa stola i tome slično. Dok muškarcima se dozvoljava da budu neuredni, ali zato s druge strane na njih se stavlja odgovornost za zaradu, za brigu o roditeljima kad ostare, uči ih se da potiskuju svoje emocije jer ‘samo pičkice plaču’ i tako, društvo potiče muškarce da budu agresivni poistovjećujući pojmove ‘snaga’ i ‘agresija’. Oba spola su zakinuta patrijarhatom, a ne samo žene. 

Par primjera iz kojih se vidi da je patrijarhat još živ. Recimo, pojam ‘sponzoruše’ kod žena. Tu se radi o pitanju ko ima moć. U našem društvu još uvijek dominantno muškarci imaju moć. Sponzoruša želi da lagodno živi i da uživa u plodovima koje donosi moć koju joj može pružit takav muškarac, s druge strane, ona njemu nudi svoju ljepotu i seksipil. Ona mu služi kao svojevrstan trofej, jer što je moćniji to ima ljepšu ženu, da ju pokazuje na sastancima, izlascima i tako. Još jedan primjer je reakcija žena na nestajanje patrijarhalnih muškaraca. Je li oko od vas čuo kako se neke žene žale kako muškarci ‘nisu više muškarci’, kako su postali ‘mekušci’, kako ‘nema više džentlmana’, njihovih mačo frajera i tako. Same žene se žale na to što se muškarci mijenjaju i prestaju biti patrijarhalni! Koja li ironija. Također, još se rutinski od žene očekuje da uzme muževo prezime i u slučaju miješanih brakova, da uzme vjeru svog muža. I tako, patrijarhat se otapa ali još živi, a ja nam želim budućnost u kojoj će bit manje bitno jel se žena depilira i šminka, u kojem i muškarci pomažu oko odgoja djeteta, i u kojem će jednako u skladu sa svojim biološkim odrednicama a ne društvenim konstruktima, jednako uživat i muškarci ne žene.

O

Posted in Uncategorized.

Let

Daj mi dah života, daj mi ljetnje vrućine dok hodan sa njim po putu uz rijeku. Daj mi nagužvane kafiće i pivnice, daj mi slobodu da istražujen, daj mi dah, onaj nevidljivi momenat blaženstva, al daj ga, neka traje, neka ne prestaje. Daj mi blaženstvo koje je savršeno svjetsko i ovozemaljsko. Daj mi onaj osjećaj sunca nakon kupanja, daj mi naj osjećaj Boga, dok leti nad rijekom i blješti kao grumen svjetlosti obasjavjući prašumu. Daj mi onaj osjećaj Boga kad drvo crpi snagu iz svog korijena, daj mi taj osjećaj zanosa i harmonije, nauči me letit, kao u lucidnim snvima. Daj mi taj let koji ne prestaje, vodimo ljubav na nebu, dosta je na zemlji daj mi taj nektar koji me prožima a ne mogu ga ni vidit ni namirisat. Ostavi me kad bude najbolje, jer te ne zaslužujen, a i zaslužujen da vječnost prigrlin sam.

Posted in Uncategorized.

Rat

Živ san, za one koje zanima ta informacija. Mada san ima nekoliko potpuno isključen s neta. Zanimljivo je stanje, za jednu modernu osobu, da se nalazi u situaciji da uopće ne mere koristit ništa od tehnoloških uređaja o kojima smo postali praktično i ovisni. Sam ne bi zna koliko je to točno da se ne nalazin di se nalazin. Dane provodin bižeć od sebe i nadanjen da će se nešto prominit. U sigurnoj san zoni, kod kuće, uljuljkan u situaciju sa minimalnim smetnjama mom zdravstvenom stanju. Iman osjećaj da odumiren. S druge strane iman osjećaj da odrastan. Barem se nadan, nema druge nade, nego da odrastan. Ulaskon na blog nakon nekog vrimena, živnu stvari… Živne taj kreativni, senzibilni dija mene, fluidni, govorljivi. Taj dija mene koji san volija i kojeg i sad volin i koji je jako dugo bija praktično jedino što san bija. Uz napade panike i ostale smetnje koje san nastoja uspješno odstranit. A i one su bile ja, mada mi se taj ja manje sviđa. Al ko da je bitno na kraju šta ti se u sebi sviđa il ne sviđa, ko da išta time minjaš? Moga bi kukat o tome šta mogu i šta ne mogu, izlagat teškoćžće oko obaveza koje iman. Smmetnje svjetala su ozbiljne, tako da ozbiljno dovode u pitanje nastavak mojih ambiccija koje san ima, jednostavno jer stalno nešto smeta. Ali neću o tome dubinjat. Time samo uranjan sam sebe u položaj bespomoćnosti. Vrime koje provodin i način na koji ga provodin nije ništa obećavajuće. A sve u svemu mi se sviđa. Čovik, se iznad svega, ne želi minjat. I pakao, ako je poznat, već dovoljno opipan, omirisan, osjećen pakao, je bolji od promjene. Iznadd svega čovik se boji nečeg novog. Moj pevi blog koji san na ovom servisu otvorija zva se je strah od nepoznatog. Znakovito. Sati prolaze, minute šute, sam san se navika tom tupilu i sve u svemu ne smeta mi toliko. Smeta mi ovaj dija mene koji se buni. Koji oće normalan život. Koji oće nešto što nije odlaganje ustajanja dok se god more jer je dan previše dug da ga istrpiš, nešto više od ispijanja kava kojima gledan ubit vrime i čitanja Kastanjede i sanjarenja, uživljavanja u bajne mogućnosti koje ljudska svijest, čovik, mi, ja, mogu dosegnit. Puno se je lakše nadat i iščekivat nego radit nešto. Sve u svemu, najteže mi pada dosada obaveza koje iman, i strah od izlaganja riziku koji sa sobom nosi ikakav život van ustaljene, prohodane rutine. A pisa san poeziju, sićan se, baš o ljudima koji se prepuštaju rutini, i o svoj besciljnosti i promašenosti takvog života. I ovo sad što pišen više je stvar navike. Ja koji ovo pišen hlapi, hlapi sve više i više svakin npvin slovon koje otkucan. I to je dobro, i to me veseli. Činjenica je da ja triban ishlapit i nestat. Stvar je u tome što ja mogu da nestanen na više načina, neki su dobri za mene a neki ne, ali i to opet ovisi o kojem meni pričamo, jer onom meni koji želi da uništi svijest o sebi potpuno i zatoči se u tamnicu iz koje nema ama baš ni jednog mogućeg poteza koji bi uzdrma moju unutarnju praliziranost, voljnu paraliziranost, šaku komfora koju držin čvrsto stisnutu, a ona se već u rukama pritvorila u prašinu, i sipi, sipi ko pješčani sat, samo što kad čitava izađe iz moje ruke, neće ostat ništa da okrenen nazad, jer će prašina otić u nepovrat. Tom meni svakako, odgovara bilo šta, osim neke promjene. Da li je moguće da čovik proživi život a ostane isti? Sam se mogu osvjedočit o sudbinama ljudi koji su sebi nekad, negdi u sebi stavili blokadu. Tomo Pilatić, jedan pijanac iz mog sela, tako hoda, pijan, bala mu visi, odrpan i neureda, agresivno se svađajuć sam sa sobon, sa fantomskin neprijateljima u glavi mu. Gledajuć ga jednon, jasno san vidija da njemu i nije toliko loše. On je stavija blokadu poprilično plitko u sebi. On vjerovatno nikad nije uša dovoljno u bol koji osjeća, nije otiša do dna, nego je u samom početku bola, pri prvom otporu, agresivno se usprotivija, počeja psovat i svađat se sa samim sobom, i tako kako je to uradija, radi evo, godinama. Pitanje je i kakve ko boli ima, i kakve je ko snove ima. Snovi, ta tanka, suptilna stvar, taj prekrasni model od ideja, emocija, riječi, to remek djelo uma, remek djelo uma kao samog master remek djela. Postojanje je više nego što izgleda, s jedne strane, no ono nije onako kako mi mislimo da je više nego što izgleda, s druge strane. Goddine teku, i idu, i zastrašujuće je kako se vrata s godinama polako zatvaraju i sužavaju. Život nas more zatvorit ko klopka i potpuno nas ugušit, ako se ne trgnemo i ne krenemo borit.

Od svega šta Don Huan oči Kastanedu, u svim knjigama koje opisivaju njegovo učenje, najbitnije je bit ratnik. Ratnik je osoba koja sve prihvaća kao izazov, sam život prihvaća kao izazov. Običnom čoviku su sve stvari koje mu se dešavaju ili prokletstvo ili blagoslov. Ratniku je to sve međutim, izazov. Ratnik je strateg i promišlja pomno svoja djela, ratnik uvijek procjenjuje svoj strah i rizik, i nikad se ne prepušta svojim osjećanjima, bilo da je to nekontrolisan strah ili pak izliv užitka. Ratnik je uvik spreman na borbu i uvik je u sadašnjosti, prošlost za ratnika ne postoji i ona nije važna. Ratnik u svom životu bira put srca, i uvik se pita, ima li ovaj put srca? Jednom kad izabere put, za ratnika se kapija zatvara i za njega nema više nazad. Ratnik ima nepokolebljivu namjeru, što znači djelo koje ratnik čini i čini uporno i uporno, iznova i iznova, dok samo po sebi ne postane sila u ratnikovoj ličnosti. Ratnik je iznad svega, uvik svjestan svoje smrti. Ratniku je smrt najbliskiji prijatelj, ratnik zna, osjeća to cijelim svojim bićem, da upravo zbog smrti čitava magija života ima smisla. Ratniku je život neobjašnjiva misterija i čudo koje je neiscrpno, samo po sebi se nikad ne okončava, i ratnik nikad ne prestaje da mu se čudi. Put ratnika čovik ne bira sam, prije bi se reklo da taj put bira čovika, ili pak da se izabiru uzajamnim djelovanjem. Don Huan bi možda reka da čovika za taj put bira moć. Ratnik u svom životu računa jedino na sebe, i ako čeka, čeka jedino na svoju volju, koja je neobjašniva sila, koja jednom kad se razvije u ratniku, omogućuje mu da čini nezamislive podvige a da sam ni ne primjećuje da ih čini. Čovik, kad se jednom zaputi na stazu znanja, ne preostaje mu nikakav drugi izbor doli da živi ko ratnik. Drugog izbora čovik nema, ako želi da preživi. O čovik, jednom zapućen na stazu znanja, se nikad ne mere vratit nazad, za njega svit koji je napustija više ne postoji, a pred njim se nalazi nezamislivo i nespoznatljivo nepoznato, i vječnost. Jedino kao ratnik, čovik more da živi u tim uvjetima. Od svih citata koji su me se dojmili u Kastanedinim knjigama, dok opisuje svoje učenje kod Don Huana, najviše mi se sviđa ovaj. Ne sićan se kako je točno iša citat, nepravilno ću ga citirat, međutim, mislin da je to ok za ovu prigodu: “Ratnik ništ ne uzima zdravo za gotovo i cijeli svoj život doživljava kao jedan beskrajan izazov. Ratnik svim svojim srcem vodi svaku svoju bitku, i čak i ako je to njegova zadnja bitka, ako zna da je ta bitka izgubljena i da ga u njoj čeka njegova vlastita smrt, ratnik se i dalje svom snagom bori, i znajući da mu je volja bez mane, ratnik se u toj bitci smeje, smeje”

Posted in Uncategorized.
Skip to toolbar