Ljudi su čudna bića. Kako nastane ljubav? Kako točno se u nekoga zaljubiš? Koja je poanta tog osjećaja, koji je po većini najmagičniji od svih drugih?
Zaljubljenost je psihički fenomen ko i svaki drugi, i ima veze sa dosta unutarnjih činilaca. Prvo, činilac prisile. Ako smo u teškoj životnoj fazi, ili možda u nesritnoj vezi, postoji poprilična unutarnja prisila da pribacimo svoj imago (imago je po jungu sklop slika našeg oca i majke od kojeg mi pravimo uzore i autoritete za svoj život) na neku osobu i time je izidealiziramo i zaljubimo se u nju, drugin rječima spasimo se od svoje tegobne samoće i svog tereta. Meni se desilo s bivšon curon, da je prvi problem u našoj vezi bija da se zaljubin u jednu svoju prijateljicu. Ona došla u Sarajevo, ja se zaljubija u nju samo tako, i to preočito na curin mi rođendan. Nakon toga osjećaj je proša, u međuvremenu smo ja i tadašnja mi cura prikinili, a ta prijateljica, pa ono, neman o njoj loše mišljenje ali nismo tipovi koji se poklapaju ni za intenzivnog prijateljstva. Zadnji put kad smo se vidili mi je npr užasno dizala živce, i samo mi je taj dojam bija o njoj. A sad, ja san bija zaljubljen u nju, a zaljubljenost je tako divna i krasna, vječna…
Drugo, zaljubljenost zavisi od određene želje za drugon osobon i kompatibilnosti, bliskosti koju s ton osobon osjećamo. Određene srodnosti koju osjećamo također. Ta osoba triba bit dovoljno drukčija da nas zanima a opet dovoljno bliska da se poklapamo. To je onaj bitni čimbenik u zaljubljenosti, jer unutarnja prisila koja nas goni da bižimo od sebe u ideju o zajedništvu s nekin drugin brzo prođe i cvit naše divne ljubavi se brzo osuši. I i dalje je tajna, tajna je, kako s kin završimo i u čemu je poanta. To se očito more znat samo po osjećaju, a more se znat kad vrime prođe i kad zaljubljenost prireste u ljubav, ako uopće prireste.
A šta bi ljubav bila? Pa, to je veliko pitanje. Ljubav ima puno svojih pojavnih oblika, prema roditelju, prijatelju, ditetu i konačno ona romantična, prema voljenoj osobi. Zajedničko svin tima ljubavima je to da smo u stanju osobu vidit kakva ona zapravo je i da uživamo u njoj ko takvoj i želimo joj svu sriću u životu. Sad, svaka podvrsta ljubavi ima svoje određene pravilnosti, romantična ljubav, da bi bila ona prava, vjerovatno zahtjeva neku podudarnost interesa i želja od života i želja od svog partnera. Ako želimo nekog da nas nadopuni, dakle jako je bitno, ne da nas upotpuni nego nadopuni, jer ako nismo potpuni sami sa sebon imamo problem. Dakle, ako oćemo nekog da nas nadopuni, on mora imat određene karakteristike koje su nama privlačne, karakteristike koje mogu nama pomoć da se razvijamo u smjeru u kojem želimo. Osobe koje se vole bi tribale prvo, uživat jeno u drugome, drugo, imat svo uzajamno poštovanje i želju za dobrobiti i treće, imat sve potrebne karakteristike da jedno drugom budu partneri na njiovin putevin života, ne da skupa iđu u istom smijeru, nego da skupa mogu ić svako svojin smjerovin. A to zadnje se ne nalazi lako. Iako, ovo rečeno za romantičnu ljubav važi i za prijatelje i oni tribaju imat karakteristike koje nan pomažu da rastemo i razvijamo se, a vjerovatno je razlika između romantične ljubavi i prijateljstva u tom faktoru romantične i seksualne privlačnosti, što je fenomen kojeg bi itekako valjalo istražit.