Par pitanja mi se mota po glavi zadnjih dana, planira san pisat post o tome, pa nikako trefit momenat. Kako to da smo ista jedinka a stalno se minjamo? Da li naša budućnost na neki način određena? To je već pitanje determinizma i slobodne volje. Da li ima nešto što smo trajno mi, ili procesom minjanja ja sutra mogu postat ti, a ti ja? Ili pak svačiji razvoj iđe jedinstvenim i neponovljivim pravcom. Mislin da je ovo drugo, faktički jest, jer svaka osoba i svako biće ipak jest jedno i neponovljivo. Pa sve da smo kolaž sastavljen od istih boja, opet je svak svoja vlastita kombinacija boja. A stalno se minjamo. Neki dan san objavija bija jedan status: Čovik je zapravo, u stalnom plesu sa svemirom. Mi nismo stvar, nego ritam. Dinamična smo bića, ne statična, i živi smo koliko komuniciramo sa svojon okolinon.
Drugo pitanje koje san tija pisat je pitanje: Da li je moguće doseć stanje svijesti u kojem si postiga trajnu, nepromjenjivu sriću? To ne znači potpuno odsustvo ‘negativih’ emocija, nego stanje u kojem si ih u stanju nosit, u kojem šta god da se desilo te neće izbacit iz tračnica. Primjeri mistika, proroka i filozofa kroz povijest nam pokazuju da bi tako nešto tribalo bit moguće. Sokrat je popija otrov da bi sta uza svoje ideale, kad je osuđen na smrt. Isus je (ako ćemo virovat toj priči), svojevoljno prista bit razapet iako je zna da će se to desit. Biblija obiluje brojnim primjerima starijih Židovskih proroka koji su također izlagali svoj život na kocku za svoje ideale. A ima i drugih takvih primjera, u ratovima ima puno primjera takvog herojstva, a i novinari daju svoj život za ideale, il aktivisti razni. Također, recimo Đordano Bruno koji je umra na lomači za svoj stav da se zemlja okrće oko sunca. I razni drugi mučenici, neki sveci, i slično. Tako nešto bi ipak tribalo bit moguće, mada je, teško dostižno. I pitanje je kolko je sigurno, ali to niko ne zna dok sam ne iskusi. Pravo je pitnje, da li je moguće doseć toliki nivo karakterne snage (i fleksibilnosti, a ne čvrstine, jer se inače kaže ‘čvrst’ karakter ko simbol snage karaktera, a zapravo prava snaga leži u fleksibilnosti a ne čvrstini), toliki nivo koji ništa više ne mere poljuljat. Da te više ništa ne mere slomit i natrat te da radiš nešto što ne želiš. Recimo da te muče da izdaš nešto itd, a ti sve moš izdržat i ostat pri svom. Mislin da je moguće, al ko što reko, teško je, i nikad nisi siguran jesi li na tom nivou.
Treće je pitanje: Je li napredak neminovan? Mislin u vom životu a i nakon, u perspektivi koja razmatra i postojanje nas ko individua nakon naše fizičke smrti. Sklon san virovat da svijest neminovno kroz iskustvo napreduje. Ako neko i sklizne u destruktivno ponašanje, to more bit opet put ka budućem napretku, jer se u tom trenutku u njem otvorija konflikt s kojim se on još ne zna nosit… Ali da li je napredak neminovan? Jednom, ne nužno odmah, pa i ne nužno u ovom životu. Ovo san u momentima kad bi bija suicidalan kontemplira… Uvik bi konta da ću, ako se ubijen, se reinkarnirat u neke još gore okolnosti nego ove u kojima san sad. A kažu da čovik mora dotaknit dno prije nego se krene dizat, zato nekad ljudima ne moš pomoć, jer oni moraju iskusit svoje dno, da ne mogu više tako, pa da se odluče minjat. Kontan, ovo još nije moje dno, ako se ubijen možda ga tada dotaknen pa se prominen… Ili ako ostavin još neko vrime da vako živin kući. A s druge strane, možda i ne iđe tako. Dokle triba čovik patit da se osvisti i krene konstruktivnim i zdravim putom? I da li tu postoje objektivne granice, ili pak, kad bi se ubija recimo, reinkarnira bi se ko invalid, pa se i tada mogu ubit, pa se reinkarnirat u nešto još gore, pa već poć još gorin putem, a to je da postanen zla osoba, manipulator recimo, sve da bi izbjega suočavanje sa svojin slabostima. Naizgled taj silazak nizbrdo more ić u beskonačno. Valjda svak individualno ima nivo dokle su mu granice, kad mu je dosta. A to se mora iskusit, nema druge. Ali opet ostaje pitanje, da li je neminovno da nekad krenemo zdravim putem? Ja mislin da je… Jer kad tad svijest se zasiti nečeg što vidi da nema smisla. Jer u konačnici, nikad nećemo nać zadovoljstvo dok ne krenemo pravim putem za nas. I onda ovo pitanje se nadostavlja na ovo prošlo, da li je neminovno da i mi nekad postanemo prosvitljeni, da postanemo poput Isusa il Sokrata? Nadan se, barem se nadan, da jest. 🙂
Prvo pitanje:
Buducnost je odredjena. Ne mozes uticati hoce li danas vani kisa ili sunce. Covjek ima slobodnu volju da li lijevo desno ali i to je dio sudbine. Sudbina postoji bez sumnje. Ti planiraj u realnim ljudskim okvirima nije grijeh npr. Planiram sutra setati ali znas i sama nekad se planovi izmaknu.sudbina postoji pored slobodne volje
Pisala sam za prvo pitanje ne znam jel proso komentar… dalje Drugo pitanje: moguce je vladati sobom i to postici kroz 5 dnevnih namaza-molitva svaki dan u odredjeno vrijeme. Npr. Sabah namaz prije izlaska sunca a ako prespavas klasnjas ostalo ne valja ti taj dan… znaci svih 5 u odredjeno vrijeme a ne povrsno i prespavati rani sabah. moguce cvrstina fleksivinost kroz vjeru islam.. neko da mi kaze umri ili napusti vjeru biram smrt.
Trece pitanje: moguce se mijenjati na ovome svijet a na drugom nije i da se ubijes bice samo gore ali nema na drugom svijetu popravnog ispita samo imas na ovome svijetu i a najveceg dna moguce ustati ako se covjek pokaje promjeni ako se pokori Gospodaru Stvoritelju jer mi smo njegova stvorenja. Ne moras postati Sokrat ili neko drugi samo postani vjernik a vjernik neces biti bez sehadeta i namaza. Koliko ih danas ne klanja namaz i nemaju vjere znaci neces vjerovati istinski u boga bez islamske molitve-namaz 5 puta dnevno u odredjeno vrijeme i ocitovanja sehadeta. Znaci danas je malo istinski sretnih
Islamskoznanje, drago mi je da te post zanima! Dobro, tvoj odgovor na ta pitanja je kroz prizmu vjere. Muslimanka si i to stvarno iskrena, to je za pohvalu, da ne doživljavaš površno svoju vjeru. Zato sa zahvalnošću priman tvoj savjet da odgovore na ova pitanja mogu postić kroz islam, s tim da, taj put za mene nije moguć. Nisan vjernik i ne vjerujen u monoteističkog Boga. Bog kao riječ mogu prihvatit, ali ona za mene znači nešto što je van dometa racia… Religije su mi zanimljive za proučavat, ali me ne zanima prakticiranje. A osobno naginjen drugačijin vjerovanjima, tako npr donekle virujen u reinkarnaciju i to mi ima smisla. Zato mislin da na drugom svitu ima šanse za popravni ispit, ali nema šanse da pobrišeš šta si uradija. To je karma, karma su posljedice naših djela, koje te neminovno čekaju. A za popravak nikad nije kasno. S tim da, jasno, da se ubijen bi mora nosit posljedice tog čina, koje bi sigurno bile loše za mene. Ali ne bi propa nepopravljivo, iako bi sigurno zbog tog puno patija. Za sudbinu što si pisala, koliko vidin slično mislimo. Otprilike viruješ da je donekle nam određeno šta će bit, a donekle i mi biramo? Nekih pola pola? Ili se to ne mere prosto tako opisat. Ja mislin da neke stvari pripadaju sudbini. Al naša reakcija na te stvari je do nas i naše slobodne volje. A to što pišeš za Sokrata, tu se razlikujemo. Jer ja ne mislin da se stvari mogu rješit samo vjerom. Virujen da je jedino prosvitljenje put do istinske sriće, do ‘raja’, ajmo to tako nazvat, s tin da pod raj ne podrazumjevan misto nego stanje uma. Ljudi koji se prosvitle su spoznali sve šta tribaju ko ljudska bića i uživaju blaženstvo. Mi koji to nismo, nastavljamo sa rađanjima, bilo na zemlji il negdi drugo, dok i mi ne dosegnemo tu konačnu spoznaju i iskusimo prosvitljenje. Nadan se da ćeš moć otvorit komentar, jer meni šteka stranica kad oću da otvorin komentare…
Nek si dala svoje vidnje
Svidja mi se post.
Prvo pitanje:
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.
Tin Ujević, Pobratimstvo lica u svemiru
ovo malo na metafizickom nivou.
jedan dobar samar aroganciji 🙂
Inace, svi smo mi slicni u potencijalu.
Pitanje br 2:
Kad su ljetne oluje
pa kad se vjetar smiri
odem i po vocnjaku brojim i sklanjam
izlomljene grane.
Vrba povita po pravilu ne
pokazuje nikakve promjene.
jedan od primjera u prirodi
kako ono sto je ponizno
prebrodi orkane
mustafa sirbic
🙂
Sto si ti neki promucuran momak.
Pitanje br 3:
moje misljenje je da napredak nije neminovan, nego da je opcija za koju se odlucujemo (slobodna volja iz pitanja 1)
pa ko krene putem napretka (eto ti navodis taj duhovni napredak), ostvaruje srecu iz pitanja br 2.
svi mi tezimo ljepoti, savrsenstvu, dobroti,
ali se malo pogubimo trazeci je.
trazimo je u apsolutnoj slobodi i neogranicenjima i “onome sto nam se ceifne” potpuno zaboravljajuci da smo kao stvorenja ograniceni sa svih strana: i tjelesno i duhovno imamo granice. vidis gdje je problem? prihvatanje svoje prirode je put u srecu.
da se vrba po vazdan trudi da uspravi grane, vjerovatno bi lipsala.
ovaj zivot ti je dat kao supermarket: slobodnom voljom odlucujes sta uzimas a sta ostavljas, da li krades ili si pravedan. A smrt je onda kasa gdje se sve to naplacuje. pa kome cuza a kome kosara puna plodova, tu se vidi.
mrOv, fala na poetskom odgovoru! Pobratimstvo lica u svemiru mi je jedna od dražih pjesama. Drugo pitanje, poniznost… Pa da, poniznost bi i mogla bit rješenje za trajnu sriću! A slažen se s tobon da mi sami griješimo i zapravo smo sami sebi prepreka na putu. Na fb san bija objavija status koji je iša otprilike vkao: Čovik da bi ostvarija sriću ne mora radit ništa, koliko se zapravo srići mora sklonit s puta. 🙂 I ja mislin da je napredak produkt svjesnog rada… S tim da mislin da se bića kad tad odluče na taj rad, valjda kad dovoljno sazriju za to, il se dovoljno napate zbog neznanja… Tu imamo malo drukčije poglede zbog različitih virovanja, jer ja više naginjen istočnjačkim religijama, poput Budizma, koji postulira reinkarnaciju i prosvitljenje ko put za oslobađanje od ciklusa ponovnih rađanja i patnje koja neminovno slijedi. I Taoizam mi je recimo dobar, ako te zanima ima vrh jedna knjiga kratka, koja sažima srž Taoizma, Tao Te Ching se zove, imaš je na netu nać na našem jeziku. 🙂