Naprosto mi se čini da je život glup. Sve je nekako nedovoljno. Prave sreće nema ni u tragovima. Sve je relativno, sve je nekako gori-doli. Svit, materija, tijela, sve je tako glupo. Ko bića smo u potpunon neskladu sa našon mašton i mogućnostima našeg intelekta. Što uopće imamo tijela? Kakve, ama baš svrhe ima bol? Bolesti, sav taj nesnosni jad koji nas okružuje. Ajde, psihičku bol kontan, njeni uzroci su mi jasni, razumin. Ima svrhu. Ali čemu ovolike fizičke bolesti, ovolika manjkavost našeg tijela? Da nas nauči da smo ništa, da sve propada? Eto naprosto, nemamo bolje trenutno, pa imamo ili ovo ili ništa? Ili možda tribamo to privazić, kad se duhovno razvijemo nestaće i bolesti i boli? Ne virujen u ništa, ne virujen da je ništa moguće, a opet s druge strane ništa je poprilično izgledno s obziron da bi vrlo lako jednostavno moglo ne bit ničega. Ali to nije tako, i Ništa ne postoji, nego postojimo mi i svit s nama. Svit u kojem jesmo i onaj koji je u nama.
Ja neman neke teorije, neke velike dogme, velike konstrukcije umjetnog smisla i svu infrastrukturu i prateću armiju zagovornika koja ih okružuje. Ne virujen u Boga, svakako ne na način na koji se posmatra u monoteističkin religijan, a s druge strane nisan ni budista, nisan ni spiritualista ni new ager iako san bija jedno vrime, po tom pitanju nisan ništa, ali krivo bi bilo reć da san manje od ovih ostalih, jer kao i u taoizmu to moje ništa mi u biti izgleda veće od tog nešto koje si uzmu drugi, jer to nešto je samo to i ništa više, to nešto je tako malo, dok je moje ništa veličanstveno prazno, u nj stanu sve te teorije i ni približno ga nisu popunile. Neman, jednostavno teoriju koja će me zamazat, koja će mi dat neki izvana uvezeni smisao koji će bit kalup mojem uvjerenju, u mene bol zrači i plovi prazna i svoja, nije kanalisana i neku ideologiju pa da onda branin pravdu a napadan nepravdu, čuvan dobro i mrzin zlo. Stvari su takve kakve jesu i ne mogu bit nikakve drukčije. To kakve jesu je poprilično očigledno, al neće svak da gleda.
Tako da, argumenti da je ovo vako jer Bog testira čovika, da je tako jer Sotona pati ljude, da je tako da bi naučili da je ovo sve iluzija i ujedinili se s univerzumon… Ne iđe. Ne mere mi to objasnit ništa. Stvari, kakve jesu meni moraju imat smisla same po sebi. Moraju imat intrizični smisao. To je po mojoj teoriji i bolje, jer drugačiji smisao ustvari i ne postoji, jer intrizičnost je sadašnjost. Ali to je opet moja teorija, a u praksi se radi jednostavno o tome da ne mogu čekat, da ne mogu živit u očekivanju i nadi nego da moran živit u nečemu što stvarno ima smisla i vridi življenja sad, ode, odma! Jebemu mater odma. Od škola koje cjenin mogu nać puno toga šta uvažavan. Da do kraja uvažavan nešto uvažavan Lao Cea i Taoizam. No to ne znači da se moje razmišljanje završava na tome. Uvažavan ja i elemente svih religija i neke ideje new agea, i u bućkurišu toga iman nešto što meni more dat smisao ovome.
Mislin da je u prirodi stvari evolucija, da smo ode da učimo i postajemo svjesniji i zreliji. Na neki način virujen u budističku ideju dostizanja prosvjetljenja, samo što ne mislin da je to tako dramatično i veliko ko što se opisuje u budizmu. Ili barem ko što mi percepiramo u budizmu. To prosvjetljenje bi bilo dostizanje zrelosti, prave zrelosti i otpadanje iluzija i nameta društva na našu ličnost. Stanje u kojem bi u nama ostalo ono šta mi stvarno želimo da ostane i to zbog naše dobrobiti a ne u svrhu održavanja neke naše iluzije. Da bi se to desilo mora doć do potpune svjesnosti nas samih a to je u biti prosvjetljenje. To je nešto što nan triba da bi mogli živit sritan život. Kad bi se to desilo tribali bi privazić svoju samosabotažu i moć bit u stanju živit život slobodno, potpuno i svojski. Tada bi radili šta već nas individualno usrićiva. Osim toga, mogu reć da virujen u neki oblik reinkarnacije jer virujen da živimo i nakon smrti, znači moramo se opet negdi i nekako rodit i da je poanta svega naprosto da živimo. Da živimo, rastemo i razvijamo se. Zato ovo sve loše šta nan se dešava je u biti nakupljena karma i naša nemoć da spoznamo sebe.
To mislin i to mi ima logike, a opet, da me to usrićiva, nije. Usrićiva me življenje, želja, strast, razgovor sa njon i želja da se seksamo i ljubimo, usrićiva me kava i slušanje tužne muzike, dozvoljavanje sebi da buden tužan, usrićivaju me zanimljivi i živopisni snovi, u principu usrićiva me uživanje i inteligencija. Mnogi ljudi misle da je srića vrhunac na skali i onda kad su u padu kukaju i očajnički se pokušavaju penjat na vrh. Ali nakon svakog vrhunca vala neminovno slidi pad. Srića je apstraktan pojam kojin se opisiva veliki spektar različitih iskustava. Umisto pojma srića mogli bi možda iskoristit pojam užitak i lipota življenja. To je ono što stvarno postoji i zašto se živi. A taj užitak moreš imat i na dnu skale ko i na vrvu, iako je i meni samom to izgledalo nemoguće, al sad na neki način uživan i kad san loš. Ko što je blogerica Lombardos jednon napisala, možda san i sritniji kad san tužan, jer kad san ushićen to nikad nije potpuno i uvik je prisutan strah da to more propast. A kad si doli, poravniš, znaš da je propalo i nekako miran si, napokon se ne moraš više nadat i strepit.
Al ne mislin naravno da su sad te “loše” emocije bolje od ovih “dobrih”. Mislin jednostavno da se triba naučit pripustit toku života i uživat u vožnji, prihvaćajuć ono šta nan se dešava i užuvajuć u tome. Pitate se kako uživat? Pa, uživanje je prirodna posljedica prihvaćanja. Vjerovatno je u prirodi samog postojanja da uživaš u njemu. Ali to uživanje je više u osjećanju sebe samog i rađenju stvari sa sobon a ne u utapanju u neko iskustvo. Užitak je u tome da smo mi to iskustvo i da ga proizvodimo a ne da smo naletili na nj i da nan ono triba, a nalazi se izvan nas. Nema ničega izvan nas. Užitak i lipota življenja bi bili naša životna kretnja, svaka. Kretnja naše misli, naših osjećaja, naša kretnja kroz život. Ako smo krug, krug od svjetla, od vodenastog etera užitak je mijenjanje boje našeg spektra, naše unutarnje mreškanje, pružanje krakova iz tog kruga i mijenjanje oblika. To je ono što jesmo i to je ono što smo tu.