Da te pijan nosin sa zvjezdama… Noć je mutna, sjene se vitlaju… Dva lica bljesnila su u prolazu… Mali dječak sa kojin se je netko okrutno poigrao, i jedna odlučna mačka, na putu kroz tminu… Kroz more.
Uzdasi, topot, zveckanje u daljini. Staklo puca, fenjer na kutu ulice se lagano ljulja… U kućama mrkli mrak.
Srce udara u grudima… Srce lupa… Sa svakin korakom noći, spektar se sve više i više sužava… Sustižu vojnici nad dalekim rijekama… Spušta se ruka sa buzdovanom u vodu… Voda teče… Planine su daleke. I visoke.
Kroz put sretaše ih ptice, za zamke kazivaše im lisice, zvijezde su se spustile da im daju gutljaj svjetla, da otklone poraz. Grkljen je uzak, oklade su već pale. Prijatelji iz školske klupe pružaju ruke i kriče dok ih trpaju u vreće. Krv štrapa po zidovima. Hladna zora.
O bože, o bože, zašto? O bože da li si i ti sam pod dalekim zvijezdama? Da li i ti lutaš, pijan u sumaglici?
Majke su otišle i pijanac dalje korača sam. Hladnoća ga brsti po rukama, auta prolaze, svijetla bljeskaju. Gotovo uronjen u propast, daleka je tama koja guta zaborave… Sve silne žive zaborave, zaborave koji peku… Koji guše…
Lovci su zakoračili u šumu, i pronašli su je bijelu. Haljine su joj bile rastrgane, lice je bilo izmučeno. Tragovi nisu otkrili nikoga. Sjene se pomiču u granama. Približava se. Ljudi u selu zatvaraju prozore i gase svijeće. Majke drže brojanice i krupne suze im padaju niz lica u kutevima. Ruke im drhte. Oci turobno i mučno gledaju u prazno.
Mačka je koračila naprid, dječak ju je slijedio. Grabeći za njenin stopama, kao da je svaki njen korak sam život, kao da diše njene obrise. Šuljali su se iza skrivenih kutova, vojnici sa katanama i namrštenim metalnin maskama su stajali u kutu tornja.
Kula se je izdizala visoko i dimovi su stali okolo. Žene, žene zlog i blidog lica, crnih očiju su otresale plahte i tepihe. Šutnja je vladala u okolini, iz kotlovnica se širila ljudska para, iz zalogajnica je mirisala ljudska krv. Stajali su u kutu. Ulaz je izgledao pretežak, gotovo nemoguć.