Pjesnik, muzičar i slikar Ivica Čuljak

2

“Po narodnosti sam panker, po zanimanju prijatelj.” 

Ivica Čuljak je umjetnik iz Vinkovaca koji je ima osebujan život. Poznatiji je pod nekim drugim nadimcima i zapravo, puno je poznatiji po muzici nego po poeziji i slikama koje je radija. Kasnije u postu ću nastavit detaljnije, za početak objaviću mu pjesamu: 

U SUBOTU

Jedne subote mi ćemo poći,
sami, nikoga biti neće,
po travi rosnoj naša stopala
obilježit će novi put sreće.

Nikoga neće biti te subote,
sami, bez zlih očiju ljudskih,
na vrhu brda, u gustoj šumi,
dok ljetna kiša po nama pljušti.

Gledat ćemo izlazak sunca,
fanatici, ne prosti ljudi,
poželi igru gdje lijepo će biti,
i dan i sat pred nama su dugi.

Dvojica po istom putu,
od radosti oči nam suzne,
zaboravi crne dane prošle,
neprospavane noći i sne ružne.

Te subote rastati se nećemo,
obični smrtnici mi nismo,
za sva vremena skupa ćemo biti,
više mi nećeš pisati pismo.

Jel prepozna neko Ivicu do sad? Ako ga do sad ne pripozna, sad će ga pripoznat.

“Ivica Čuljak, poznatiji kao Satan Panonski ( kečer II.), rođen je 4. lipnja, 1960. godine u selu Cerić pored Vinkovaca. U djetnjstvu se nije znatno razlikovao od ostalih razigranih dječaka, štoviše bio je uzoran učenik. Gimnaziju pohađa u Vinkovcima gdje se ističe svojim književnim sposobnostima, što pjesmama (poezija i proza), što raznim kratkim pričama (iskazivao se i u svojim nadrealističkim crtežima).Po završetku prvog razreda gimnazije kod njega dolazi do radikalne promjene pod utjecajem najsurovijih elemenata punk pokreta. Na vinkovačkoj sceni se pojavio 1977. godine pod imenom Kečer II. On je čak govorio kako je 1978. godine u Njemačkoj primio “punk pričest” i tako postao jedan od vodećih čudaka alternativne scene. Za vrijeme boravka u „Njemi“ počinje bježati iz škole, pušiti, piti sve dok mu otac nije pobijesnio ispisao ga iz škole i opalio mu jak šamar koji on naziva “odupiranje autoritetu”. Nadimak je navodno dobio jednom prilikom dok se šetao i kreveljio Vinkovcima, neka baba doviknula je (svi znamo kakve su babe) „kad ćeš se smiriti ti vraže slavonski“, njemu se to svidjelo i nadjenuo si je nadimak” 

“Često se vlakom znao uputiti u Vinkovce koji su u to vrijeme bili jedno od glavnih željezničkih čvorišta u bivšoj „Jugi“. Legenda kaže da bi često kosu prao u „wc šolji“ te potom kosu sušio tako da bi glavu gurnuo kroz prozor jurećeg vlaka. Jedne večeri, 29. studenog, 1981. u vinkovačkom hotelu nastup je imala Meri Cetinić, a Satan se pojavio u svojoj „uniformi“ koju je sam izradio. Često osuđivan od strane vinkovačkih tabađija znao je ući u fizičke obračune, ali tog kobnog 29. studenog 1981.branio je navodno svog brata. Iz kaputa je izvukao nož i „skrojio“ protivnika kao „Đek Trbosjek“. Tvrdnje da je do ubojstva došlo iz samoobrane na sudu nije prošlo zbog manjka dokaza te je osuđen na 12 godina zatvora, predviđena lokacija izvršavanja kazne bila je Goli Otok. Sreća u nesreći jest da mu je otac bio ugledni upravnik vinkovačkog Doma zdravlja. Kako je to bivalo u bivšoj „Jugi“, a biva i sada, ako imaš veze i poznanstva možeš se izvući iz nevolja i zaobići pravila te je tako smješten u neuropsihijatrijsku bolnicu u kojoj je trebao odslužiti kaznu.” 

PRKOS PUČKOJ PIČKI

U kišama i ledu čim je vidiš
reci joj moje usne njoj ne nose radost,
dok sam na sve četiri puzao bolan,
otišla je dragi moj, a meni žalost.

Neću ja pjevati pjesme tužne
jer samo gnjeva u sebi nosim,
za ljubav te pučke pičke
ja ponosan nisam da prosim.

Mijenjalo je uzvišenu njih na desetine
dok prkos stoga jer nisam mogao,
bolest je moja ne nastrana ludost,
u inat vagini strasti sam prodao.

Dok ču’ ona za moje novo rađanje,
posla k meni kučku kao i sama razvratnu,
dok milom biću jezik uvalih tada,
zmija vrisnu, zaplaka, odmah je nestala.

Mi nastavismo tad čudne orgije,
sad više nema zbog kurve plakanja,
nije mogla gledati prizor luđaka,
horda na hordu divlje je skakala.

I nikad više gospon kurca ne dam,
tebi kravo gladna što večeg promjera,
sad ljubim one zbog oka čistoga,
upijam istinu, nekad bolna mi nevjera.

“Nastupe koje je održao pred publikom počeo bi recitiranjem poezije te bi izvodio performanse u kojima se često samozapaljivao, rezao ili rezbario, razbijao bi staklene boce o glavu. Kako se rat bližio tako je došlo i vrijeme da Satan pristupi vojsci, a sjetimo se da je tri mjeseca proveo u kazneno-popravnom domu Lipovica zbog izbjegavanja vojne obveze. O njegovoj smrti postoje razne priče i legende. Jedna priča kaže da je stradao od snajperskog metka jednom prilikom dok je glumio strašilo u polju zbog neke oklade za gajbu piva. Druga pak kaže kako je ubijen od vlastitih suboraca zbog nekih starih nerješenih računa. Treća kaže kako je ubijen po naredbi vojnih glavešina jer takva tempirana bomba je bila preopasna. Četvrta priča kaže kako je počinio suicid nakon razgovora s majkom koja mu je uplakana rekla kako nema što za jest. Peta priča kaže kako se poskliznuo na ledu, a napunjena puška je sama od sebe opalila. Šesta priča kaže kako je poginuo dok je čistio pušku koja je opet sama od sebe opalila i tako u nedogled.” 

Interviju sa Satanon Panonskin imate na ovom blogu: http://www.satanpanonski.blog.hr/ Skrolajte malo dok ne dođete do: Interviju globus prvi dio, pa iza ima i drugi odma. 

Ubaciću u tekst neke djelove intervijua: 

“Nagle pjesme i agresivno ponašanje na pozornici uopće ne odgovaraju Satanu u privatnom životu. U razgovoru to je miran, staložen i razborit mladić, pankerski romantičar s posebnim pogledom na život, rad i smrt. Satan Panonski, pravim imenom Ivica Čuljak, priča o filozofiji svog života, o tome zašto je danas u prvim borbenim linijama na najtežem ratištu te kako se ratovanje uklapa u njegovo poimanje života. “Čitav svoj život”, kaže Satan, “od 1977. do danas, nazivam ratom tako da mi ovo danas, kad gledam stanje svoga duha, nije ništa nova. Te godine napustio sam gimnaziju jer sam smatrao da obrazovanjem neću steći pamet, ništa od čega ću moći egzistirati kao pošten čovjek. Mogao sam steći obrazovanje (a bio sam jedan od najboljih učenika), titule i postati liječnik, odvjetnik, steći novac i položaj u društvu. Svi ti ljudi koje sam nabrojao, htjeli ne htjeli, moraju biti nepošteni da bi egzistirali u kolu u kojem jesu. Možda postoje neki pošteni, ali ja ih ne znam. Tako sam ja, jer nisam znao, htio, mogao… biti pokvaren, prestao ići u školu. Smatrao sam da će obrazovanje, okončam li ga, učiniti od mene čovjeka koji će biti nepošten prema sirotinji. Nisam htio upasti u neku kolotečinu, da budem poput svih. Doktor mora uzimati od pacijenta, jer su takve norme, a to nisam htio. Ako si htio biti pošten komunist, pridržavati se načela, odbacivali su te… 

Zašto ne želiš pripadati nikome? Nije da ne želim, ali ja sam takav. 

Sada si u ratu, tu se gine, ubija. Kako se snalaziš u tom kaosu? Ukoliko izvršavam ubojstvo žrtvi nikada ne kažem: “Ideš na strijeljanje”. Uvijek mu kažem da ide na razmjenu. Navučem mu kapuljaču i kažem: “Budi tiho, sad će tvoji. Eno ih, čuju se…” I kad se nađemo u kukuruzu, šumi, ispalim kratki rafal u srce. Uradim to ubojstvo. 

Kako se onda osjećaš? Dobro, poznato je da sam ja 29. studenog 1981. ubio čovjeka. Doduše, ja njega ne mogu smatrati čovjekom jer je bio zločinac prve klase. No, sad kad sam u pravom ratu, ubio sam prvi put na nekom strijeljanju. Nisam osoba koja se nekom može i mora dokazivati, htio sam da sebi dokažem da to mogu. Prije svega, da pokažem da stojim na raspolaganju i za daljnje potrebe, jer ne može se dobiti rat bez ubijanja. Spopala me nekakva jeza u automobilu, taj čovjek je smrdio. Ustvari bio je to četnik a četnik i čovjek nisu jedno te isto. On se usrao, strašno je smrdio. Tad me spopala neka jeza, nekakva hladnoća oko srca ili tjeskoba… Ne vjerujem u Boga, ali sam se pitao je li to grijeh. A imao sam snage, nije bila u pitanju snaga. No, kad sam se sjetio slika poklanih i pobijenih prijatelja, djece poklane u Dalju, ali i diljem Hrvatske, onda sam sebi rekao: “stop” tom stanju psihe duha. Nisam osjetio ništa. Pucam kao u prazno, kao da nema ništa ili opet, kao, pucam u nekakvog monstruma. Da je pravi monstrum imao bih nekakve osjećaje, ovako nemam nikakve. Lovim te neljude, te četnike, na krajnje zanimljiv način, ali to ne smijem iznijeti jer bi se oni čuvali. Reći ću to nakon rata. 

Što zapravo misliš o ovome ratu?Što god bih rekao ne bi bilo ništa novo. Jedino ne razumijem njih zašto nam sve ovo rade. Mnogi moji beogradski prijatelji pobjegli su u London, ne zato što su intelektualno slabi pa su nasjeli Miloševiću, već su vjerovali meni. Govorio sam im da Srbi nisu ugroženi, da imaju najbolje kuće. Srpska sela oko Vinkovaca bogatija su od hrvatskih, na položajima su uglavnom bili Srbi, a ne Hrvati. 

Kako si se osjećao kad je palo tvoje selo Cerić? U zadnje vrijeme često plačem. Nije da gubim snagu, možda je čak tim suzama dobijam. Gledam te ljude, izbjeglice, idu, a ne idu nigdje. Kamo će, što će? Nedavno me nazvala majka tu u vinkovački hotel. Kaže mi: “Sine, pošalji mi kaput, džemper, cipele, hladno mi je”. Ona je u izbjeglištvu. Onda sam počeo plakati. Zamolio sam konobarice da se sagnu i istresao rafal u zid. Nije te strah ili stid suza? Glupost. Suze su isto tako muške. Što bi žena imala mekše i nježnije srce od mene, pa se njoj dozvoljava da zaplače, a nama ne? Mogu bit ko’ majka Tereza, a mogu bit’ ko samuraj. 

Mene ovaj rat nije psihički strašno pogodio, jer sam navikao na njega. Moji ratovi traju od 1977, kad sam napustio gimnaziju, a bio sam odličan učenik. Ljudi su mislili da sam koljač, ubojica, jer sam počinio ono ubojstvo 1981, i jednostavno me nisu mogli shvatiti, a ja sam ponekad čeznuo, ne da me netko shvati, nego da me prepoznaju kao čovjeka. Eto, rat mi je priuštio da me mediokriteti koje smatram časnim i čestitim ljudima upoznaju, prihvate i zavole. Oni su to uspjeli zato što je rat, jer su vidjeli puno krvi, terora, nepravde: rat je skinuo mrežu mraka između mediokriteta i mene.

Psihologiju prezirem upravo zato što klasificira inteligenciju. Zašto je Einstein genije, a nije moja pokojna baba? Ona je tako dobro okopavala krompire, a okopavanje krompira korisnije je od svake teorije. Puno toga je napisano da bi se ovladalo ljudima. Za mene je čovjek pametan ili kreten. Okopavam krompir bolje od moje pokojne babe. Sve moje susjede se dive kako to dobro radim. Sad sadim luk, to mora biti apsolutna, šokantna estetika i simetrija. 

Rekao si da si po narodnosti panker, po zanimanju prijatelj? Ljudi se čude otkud ja panker, a nikad nisam pjevao “Ustani bane”, a sad, eto, branim Hrvatsku više nego većina koja je uskrsnula bana i tako. Hrvat, pitam se što to znači? Daleko sam od tradicije, kulture i običaja. To u meni ne postoji. To čak nisam ni uništio u sebi: to u meni nije nikad ni bilo. Ja se mogu prilagoditi svim situacijama i ljudima, običajima, tradiciji. Eto, neki su Hrvati, neki Srbi, a ja sam panker… Što je to panker? To je čovjek. A što je to čovjek? To je panker. Ja hoću da je tako, i to tako jest. Prijatelj sam po zanimanju i ne znam što bih tu objašnjavao. 

Što kažeš na ovu poplavu domoljubnih pjesama? Ivčić je umjetnik, ali ovi ostali… neke Hrvatine, pa što ja znam. Zabiju se u podrum, pet katova ispod zemlje i viču: “Kreni, Gardo”. Budi ti s Gardom i onda viči-kreni! Nije pošteno. Ne možeš tako, na račun rata dignut lovu. Dobro, možeš s tim paliti mediokritete u Gardi, ali mene ne možeš. 

Nije valjda da ti netko prijeti? Ma, ima puno priča. Nije to dobro, ja sam puno dao Hrvatskoj, a sad se oni bave pitanjem je li netko ubio četnika ili nije. Rat je, a ne smiješ ubiti čovjeka! Ja sam se prošli put šalio kad sam u “Globusu” izjavio da vršim likvidacije. To sam rekao samo zato da dam podršku našem narodu. Šalio sam se, i evo sad se demantiram. Ozbiljno. Ali, znaš, nisam ja bio u ludnici jer sam lud, nego jer sam pametan, jer nisam htio ići na Goli otok. Bolje je u ludnici. Dobro je bilo u ludnici, bogami. Najprije sam morao potući sadizam prema pacijentima. Bolničari se cijeli dan bave svojim kravama kod kuće, i onda se dođu odmarati u bolnicu. Kad pacijenti nešto mole, oni urlaju na njih, udaraju ih, uspavljuju ih da se pet dana ne bude. Gledao sam to, i to me ubijalo. Mrzili su me, jer poslije šest mjeseci, kad sam malo pustio korijenje, počeo sam ih odgajati. Dao sam im do znanja da me ne mogu dotući i uništiti. 

Tvoji nastupi prilično su destruktivni, šokantni. Što je svrha toga? Šokiram da bih ljude oslobodio. Kad ih šokiram pogledom, znam da će me slušati, a kad me slušaju, onda je to već hipnoza, ludilo. U tome sam majstor. Perfekcija koja paralizira mozak, razum. U tom trenucima ih oslobađam, deblokiram od barikada koje su nabačene kroz obrazovanje i razne torture ispiranja mozga. Kasnije, kad se vrati kući, on je opet onaj iz civilizacije, sa svojim barikadama. To je moje zanimanje prijatelja.” 

Ivica, kao osoba zapravo jako zanimljivo ocrtava par značajnih stvari za objassnit. Prvo, sasvim je jasna dehumanizacija Srba, u njegovom opisu. Da bi nekoga tako ubija moraš ga učinit manje čovikon, jer inače ne moš podnit tako nešto. On to doslovno i radi, doslovno. Mislin da je ono za Srbe i ubijanje što je reka u prvom djelu intervijua točno, a kasnije poprilično prozirno proba provuć laž da je to slaga radi fame, sasvim se jasno vidi da ne zna lagat. Vjerovatno laže zbog pritiska vlasti, a još više zbog pritiska suboraca. Moguće da su ga suborci i ubili jer je bija previše lud i previše otvoreno priča o tome. Pa ipak, Satan izvršava ono šta većina suboraca želi. Ili ono šta u datom momentu vide kao nužno. Je li moguće da to u datom momentu možda i jeste nužno? Ja ipak mislin da nije. A moguće i da ostali vojnici nisu podržavali to šta radi, jer evidentno je on sam iša u ‘lov na četnike’, tako da, ko će znat. Satan također pokazuje šta se dešava kada izrazito inteligentna, kreativna osoba naglašene individualnosti ima ozbiljne psihičke probleme i kad prođe traumu kakvu je on proša. Satan je zapravo dobar čovik. Ali je i monstrum. Također je i zapravo poprilično produhovljen u jednu ruku. Ali je i manijak. Ali je i individualac. Umjetnik. Um. Satanovi motivi proizlaze iz boli, iz ljubavi prema majci i rodnom mu selu, iz osjećanja nepravde, iz mržnje prema nepravdi i ljudima koji podilaze sistemu koji je vrši, ljudima koji se sami pretvaraju u tu odvratnu masu mediokriteta. A na kraju se s njin dešava šta se dešava… Ironično zapravo, na neki način postaje izvršilac prljavih poslova (u nedostatku goreg izraza), tih istih mediokriteta. Ko je gori na kraju, on ili mediokriteti koje mrzi? Čije prihvaćanje želi…

On dobro ocrtava ono šta se dešava u psihopatama svjetskih razmjera, recimo Hitleru i Staljinu. Jel znate da je Hitler bija slikar? I da je Staljin pisa poeziju? Hitler i Staljin su nesumnjivo bili genijalci. Bili su i iskreni idealisti, obojica su ležalli i u zatvoru zbog svojih uvjerenja. Bili su i umjetnici, što znači da su jako emotivne i senzibilne osobe. Ono šta se desilo s njima pokazuje cjenu njiovog neprihvaćanja sebe. Obojica su zapravo mrzili taj senzibilni, iskreni, emotivni dija sebe, toliko da su ga prezirali izvan sebe i projicirali ga u Jevreje, neprijatelje Sovjeta, itd. I vidi se šta su radili tom djelu sebe, u tome šta su radili milionima onih u kojima su taj dio sebe vidili. Zanimljiva stvar, nevezano za to, ja iman jednog kolegu Srbina koji je panker, a koji je i nacionalista. Neću sad ulazit u detalje o njemu, jedan je od onih ofirnih nacionalista koji su kao ljevičari, a podržava Miloševića, to jest misli da je Milošević ok, Četnici su mu ok, zapravo evidentno niko od Srba kroz historiju ne postoji da nije ok, al ne on je i dalje ljevičar. Zanimljivo je da on ima i neke psihopatske naznake, ja i ovaj drug mi smo se zajebavali kako će ako opet zarati on uživat na minobacaču. Zajebancija je, nije lik ono, mislin nije Satan da se razumimo, ali fakat ima neke sličnosti s njima dvojicon. Da ga upoznate bilo bi van i jasno zašto. I zanimljivo je da su zapravo njih dvojica jako slične osobe, koje bi se volile i cjenile uživo, a postoji također i mogućnost, da bi jedan drugog streljali u kukuruzu. Pitaću tog druga baš voli li Satana. 

POKOLJ 

Pusti suzi, mora pasti,
ruža neće više cvasti
Što nju mladu otrgnuše, 
Kristal vazu ukrasiše

Iščupaše njoj korijenje,
učiniše bol za njene
Grudi moje majke mile, 
zar ste mene vi dojile

Hej, ružo odsječena,
zla je sudba tvog sjemena
Neće majka ljubit’ sina,
nije smjela biti istina

ZAKON

Volio sam krv u svojim očima
jer znam, patnjom sam kupio radost
Ljubio sam plač izbatinanog dječaka
jer znam, gnjevom mu smanjio žalost

Vozio sam bicikl izbušenih guma
jer znam, junak je samo uz opasnost
Uzeo sam dvije tube onog ljepka
jer znam, preteška je starost

I za kraj, odlična: 

Čuj ‘uzavreli jorgovan’ hahahaha luđak. 

Do likovne umjetnosti koju je radija nažalost nisan moga doć. To bi bilo zanimljivo vidit. I da, još jedan podatak koji san zaboravija navest, Satan je navodno bija biseksualan. Zanimljivo je da su Satanu na pogreb došli pankeri iz cilog svita, njih par stotina. I danas je ikona panka na balkanu, cjenjen je i od pank scene u Srbiji, unatoč njegovoj epizodi sa ‘Četnicima’, s kojon je skrajčija na kraju. Iako je bija luđak, nesumnjivo, mislin da Satan nije bija nacionalista. Srpske vojnike je vidija ko simbol nepravde koju je prezira čitav život i kanalisa je svoju manijakalnu agresiju na njih u ratu. Al da se razumimo, nije Satan ni blizu jedini koji je bija takav u ratu. Vjerovatno dosta njih takvih, sa takvin ratnin CV-on još hoda među nama, ko zna, možda neke i znamo? Fini ljudi iz susjedstva. 🙂

“Ljudi su mislili da sam koljač, ubojica, jer sam počinio ono ubojstvo 1981, i jednostavno me nisu mogli shvatiti, a ja sam ponekad čeznuo, ne da me netko shvati, nego da me prepoznaju kao čovjeka. Eto, rat mi je priuštio da me mediokriteti koje smatram časnim i čestitim ljudima upoznaju, prihvate i zavole. Oni su to uspjeli zato što je rat, jer su vidjeli puno krvi, terora, nepravde: rat je skinuo mrežu mraka između mediokriteta i mene.”

Posted in Uncategorized.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Skip to toolbar