Raskidaće nan se tijela
bol će oslobađat sitna zrnca krvi
koja će putovat u naše oči
iz kojih će sukljat krik.
Rasipat ćemo se u zrak
u vitar, u ideju.
Da li možemo više od opisa našeg raspada?
Da li more dalje?
Hod naših nogu kroz prostor
titra u svjetlosti
šire se aure sreće
tvoji pitki dodiri me traže
tamo di ja želin da se nađen.
Tamo di se sanjan.
Ima li kave nakon smrti?
Ima li seksa?
Ima li smijeha, suza, ima li
laganog osmjeha, koji živi na licu
punom, uhranjenom licu
napunjenom do vrha. Ima li ćaće i matere, ima li snova?
ima li oblika?
Ima li smrti?
Kao igla prodire u mene
bol obuzima tijelo neodoljivo
aaaahhhh…
dok čitavo biće igra u nadolaženju vala
ja sam, miran, dopuštan, gledan, živin.
Ja jesan bol.
Bol koja će se rasut i ulit u tvoje oči
napunit ti dušu,
putovat kao dodiri vjetra po tvojoj koži
dodiri koji te zagolicaju
i lagano se naježiš, ugodno
dok se osjećaj smanjiva
stanjiva.
I dok starci raznose vitron odjela
zastave postaju crne, vatre postaju duboke
i glad u mojoj utrobi postaje noć.
Ja mirišen, i dalje.
Ja san miris i dalje,
gust, opojan miris.
Ja putujen