Author: Ris

Svemu, ali apsolutno svemu, dođe kraj. Šta ne završi sam život, završiće smrt. Ali to nije tragična vijest, ili mizantropski pesimizam. To je vesela vijest, jer nas uvik iza kraja čeka novi početak.

U pretprošlom postu san obradija temu tragedije. Sad ću prić na jedno slično pitanje: postojanje zla. Ima nekoliko u komentarima na blogu od Lovice san napisa komentar o zlu. Naime, ono što mi percipiramo ko zlo je zapravo nešto što je u prirodi sasvim normalno. Lav siluje lavicu kad se pare. Pivac kokoš. Muški lav ljenčari po vas dan, dok lavice love. Kad ulove hranu on prvi jede. Dupini su skloni grupnom silovanju, izdvoje ženku iz grupe i nekad je siluju mjesecima. Orke se veselo dobacuju ulovljenim tuljanom, ugraju se s njim, dok im ne prane da ga poidu. S druge strane, kad muškarac siluje ženu, u pitanju je zlo. Kad šef iskorištava radnike, također. Kad u Indiji u autobusu grupa muškaraca siluje ženu, opet je u pitanju zlo. Kad neko muči životinju il drugog čovika, nesumnjivo je zal, vjerovatno je i psihopata. Ne želin reć da to nije točno, sve su to primjeri zla. Ali to zlo nije ništa eksplicitno ljudsko. Zlo je nešto što je inherentno raznim vrstama u prirodi, znači, zlo je prirodno. Zlo je dio prirode. Skloni smo nemarno i traljavo razdilit ljude od životinja, idejom da se mi vodimo razumom a životinje instinktima. Ni jedno ni drugo nije točno u tako rigidnoj postavci. Istina jeste da se životinje pretežito vode instiktima, ali i one imaju nešto razuma, pogotovo neke inteligentnije vrste kao dupini ili čimpanze. A također, i mi razumni ljudi smo često robovi instinkta.

Dalo bi se onda zapitat, šta je uopće zlo? To je teško pitanje. Ono šta moremo o tome znat je da je zlo nešto što je dio naše prirode. Po prirodi smo skloni raznim vrstama nasilja, to nije nešto što naučimo, nego se od toga tribamo odučit. Ljudi će, bez pravilnog odgoja, se ponašat kao poluživotinje, što znači, bit će nasilni. Psihopatija i ostali fenomeni zla su sad previše da u njih ulazin, ali ono šta je poanta je da ti fenomeni ne predstavljaju ništa toliko posebno, postoje u prirodi i bez nas. Dica su zapravo često poput psihopata, uradiće neko zlo životinji bez ikakve svijesti o tome šta rade, ko da se igraju igračkom. Drugo je pitanje zašto neki od nas ostanu takvi, ostanu psihopate. Tražit odgovor na to bi bilo previše za ovu prigodu. Što se dice tiče, kad ih već spominjen, želin ukazat na jedan mit, a o to je mit o dičijoj nevinosti i inherentnoj dobroti. Dica jesu nevina i iskrena, to stoji. Ali dica su također i nasilna i sklona svakakvom neprihvatljivom ponašanju. Ja san ko mali zatvorija mačku iz frižider, iz čiste zabave. Nisan uopće razmišlja oće li mačka umrit u frižderu, jednostavno nije bilo svijesti o tome. Priživila je usput da kažen. 🙂 A sem toga, dica su sposobna i za ozbiljnije vrste nasilja. Nasilje nasljeđujemo u našoj prirodi, od njega se tribamo odučit, tribamo ga privazić.

I to je zapravo ono šta je u principu zlo. To je naša životinjska priroda. Strah, kao korijen svih negativnih emocija. Ne postoji neko apsolutno, vandimenzionalno zlo. Zlo je jednostavno, primitivizam, manjak svijesti. I u slučaju psihopata i sociopata isto vridi, jer je kod njih empatija ostala na potpuno primitivnom, nerazvijenom nivou. Ono što razlikuje ljude od životinja je nivo svijesti, i mogućnost empatije sa drugim bićima. Zato smo moralna bića, jer nam je dat izbor. I zato ko vrsta, a i ko individue, imamo zadaću da svoj izbor koristimo pametno, i da se razvijemo u kvalitetnije, svjesnije, zrelije i dobroćudnije osobe. Težak je zadatak na nama ljudima, jako težak. Ali su zato plodovi rada slatki.

Ako je neko gleda film Idiocracy (ako nije prepuručujen), moga se je smijat gledajuć kako je porno glumac i boksač predsjednik Amerike. Danas se desilo nešto slično. Ipak, meni, unatoč tome što po stavovima ne mogu bit dalje od Trumpa nego jesan, je drago da je pobjedija on a ne Hillary. Zašto? Pa bar će bit zabavno iduće 4 godine. Drugi razlog je što postoji barem mala šansa da Trumpova politika neće bit potpuno režirana od strane interesnih krugova koji stvarno i vladaju amerikon i kojima je američki predsjednik prosto plaćenik. Hillary je kandidat establišmenta, s njome bi politika SAD-a ostala ista ko što je do sad bila. S Trumpon postoji mala šansa da će se stvarno desit neka promjena. Mnogi se boje na gore, ali s obziron na to šta je SAD kao država sve uradila u zadnjih deset godina, ja se pitan, koliko gore more bit? Bring it on, ajde da vidimo šta će samodopadni, narcisoidni i ekscesni Trump radit iduće 4 godine.

U svitu zapravo ne postoji ništa tragično. Kad gledamo životinjske emisije recimo, česti su primjeri šumskih požara koji poharaju neka područja. Ti požari poubijaju na tisuće različitih životinja i biljaka. Oni izgore i umru u najgorim bolovima (životinje, biljke bol vjerovatno ne osjećaju, ili bar ne na način ko mi). To gledamo i većinom nemamo neke posebne emocionalne reakcije. S druge strane, kad smo mi ljudi u pitanju i kad ljudi ginu, požari su tragedija. Jer smo u pitanju mi. Tu se radi o čistoj lojalnosti naspram naše vrste, poistovjećeni smo s tim ljudima koji su izgorili u požaru jer smo i mi ljudi i jer se takva stvar more desit i nama. Bilo kako bilo, mi tu patnju moremo emocionalno doživit prosto jer smo i mi ljudi, ali to nije objektivan prikaz situacije. Objektivno, požar je požar, ginili u njem ljudi, biljke il životinje. Večeras san ugleda dvi mušice u svojoj kavi. One su se udušile u njoj, umrle su. Bija san ravnodušan prema tome. Da se sutra dva moja prijatelja uduše u rijeci, to bi bila tragedija. Ali zar to nisu dvi smrti u pitanju u oba slučaja? Ne želin reć da ima nešto krivo u tome što nas više pogađaju osobne stvari ili patnja ljudi generalno, nego drugih vrsta. Nego samo da je to naš subjektivan doživljaj, a stvarnosti je za taj naš doživljaj svejedno. Dobro, imamo tu i objektivan kriterij, da ljudi ko svjesnija bića vjerovatno više pate. Ali opet, patnja je patnja, i nama i životinjama, svakom na svoj način. Ovo u jednu ruku more značit da tragedije ne postoje. Ili pak da je samo postojanje tragično. Oboje je točno, ovisi prosto kako ko oće da uzme.

U prilici smo gledat raznorazne procese koji se po svitu dešavaju, i za nekoga ko zna da čita, većina njih su tužni… A u drugu ruku otkrivaju i optimizam, ako se drugačije čitaju. Jedan od procesa koje moremo gledat, je formiranje jedne nove autokratske i nedemokratske države, iz dojučerašnje demokracije. Ta država je Turska. Svi znamo za takozvani ‘puč’ koji se je navodno odvija u Turskoj i za koji je optužen fantomski krivac Gilen, koji je igrom slučaja u Americi. U sami puč bi se moglo povirovat, da neosultan Erdogan, u Turskoj, nije da uhitit i otpustit na tisuće ljudi u roku od samih par dana. Svakoj osobi pri zdravoj pameti se nameće pitanje, odkud mu tako brzo te brojke? Sasvim je jasno da su ti spisci već prije postojali. Ono šta je 90% sigurno da se je desilo, je to da je puč namišćen od strane samog Erdogana, vjerovatno u dogovoru sa višim dužnosnicima u vojsci koji su pokrenili sami puč. Ti dužnosnici su uz dogovor sa Erdoganom izveli puč i pritom taman vidili zgodnu šansu da se pokažu svi koji se u vojnim kadrovima ne slažu sa Erdoganovom politikom. Ti isti dužnosnici naravno, nisu uhićeni, ali su zato uhićeni svi oni koji su zagrizli mamac, a okrivljen je fantom koji već godinama živi u SAD-u, a i sam je ideološki Erdoganov konkurent. Taj ‘puč’ je iskorišten da se naknadno sprovede ono što i sad traje, a to je uspostavljanje Erdoganove diktature i apsolutne vlasti u Turskoj, ostvarivanje Erdoganovog sna o novoj Osmanskoj Turskoj i njemu kao sultanu iste. Isto kao i 9.11. u SAD-u, zbog onog što se desilo poslje postoji svaki razlog da sumnjamo da je cili događaj namještaljka. Ko što je SAD jedva dočeka 9.11. da uđe u cili niz već pripremljenih ratova i da uvede mjere nadzora protiv vlastitog stanovništva, tako je Erdoganova Turska u roku od nekoliko miseci obavila čistku svih neistomišljenika u školstvu, sudstvu, vojsci, medijima (preko 130 medija je od Juna zatvoreno), državnoj administraciji, i konačno, politici. U slučaju SAD-a, ideje o zbacivanju Saddama i Gaddafija su puno starije od 9.11. 2001. Isto vridi za Tursku.

Naime, Erdogan je već prije par godina izaša sa prijedlogon da Turska pređe na predsjednički sistem, što bi njemu, ko predsjedniku, dalo pune ovlasti. Caka je što mu za to triba dvotrećinska većina u parlamentu. Većina koju nema. S tim da, u Turskoj je još providna i traljava izvedba puča i brza reakcija Erdogana. Također, Turska ljevica je napokon, nakon duge patnje dobila svoju pravu reprezentativnu stranku u politici, HDP. Također, sa HDP su Kurdi, kao i gejevi i druge manjine u Turskoj, došli u parlament kao značajni igrači. HDP-ovi su čelnici u Turskoj prošlih dana pouhićivani. To je samo kruna na ono šta su Kurdi u Turskoj prošlih miseci proživili, di su od strane Turske vojske većinski Kurdski gradovi držani pod opsadom, civili ubijani na ulicama, živi spaljivani u podrumima, itd. Osim u Turskoj, Erdoganova opsesija Kurdima, opsesija svih Turskih nacionalista, se ne zaustavlja u granicama Turske, nego već godinama Turska potpomaže svoje proxy snage u Siriji i Iraku da se bore protiv pokušaja stvaranja neovisne Kurdske države na tom terenu. U agresiju na Kurdske teritorije Turska vojska je zadnjih miseci ušla i otvoreno. Turska je ključan igrač na bliskom istoku, jedan od glavnih faktora na tom terenu, uz Izrael, Iran i Saudijsku Arabiju. Tonjenje ove zemlje u totalitarizam je visoko zabrinjavajuće, a to je tek kruna na Erdoganove stare totalitarne tendencije. Svakome ko nije Turski nacionalista ili Turkofil je jasno da je Erdogan visoko opasan profil ličnosti, zbog izrazitog Turskog nacionalizma i diktatorskih tendencija koje ga prate od njegovih početaka. Ljevica u Turskoj se već godinama nalazi po zatvorima, i te priče znan i iz ličnog iskustva preko samih Turskih državljana koje san ima prilike upoznat. Kurdi, kao najveći narod bez svoje države na čitavom planetu, prolaze nezamislive patnje zbog politike Erdoganovog sultanata već godinama, a sada se nalaze i pod otvorenom Turskom agresijom. Vidićemo kako će se stvar odvijat. Na samom početku posta spomenija san da jedan kut gledanja na ovo more gledat čak i sa optimizmom. Taj optimizam znači, da je u Turskoj ljevica prirodno toliko ojačala da su Erdoganu sada potrebni ovako radikalni koraci da je uspostavi pod svoju kontrolu i vlast. To je pozitivno, ali oće li Turska ljevica proć kroz ovu patnju kroz koju prolazi, i izać iz nje živa, ostaje da vidimo. To je već pitanje dobra i zla, i koje će od tog dvoje pobjedit na našem planetu, kako u Turskoj, tako i drugdi.

Reference:

https://www.rt.com/news/335200-cizre-burned-beheaded-kurds-erdogan/

https://www.independent.co.uk/news/world/middle-east/kurds-syria-civil-war-turkey-isis-ypg-us-assad-erdogan-a7222851.html

https://en.wikipedia.org/wiki/Human_rights_of_Kurdish_people_in_Turkey

https://www.zerohedge.com/news/2016-04-29/erdogan-father-isis-new-documentary-outlines-turkeys-support-islamic-state

Ovo su samo zrnci informacija koji su dostupni na internetu. Također, uporno tražin jedan portal na kojem je bilo puno informacija, i vidin da portala više nema. A Turski je portal. Realnost svita u kojem živimo. Drago mi je da nisan Turski državljanin, jer je upitno bi li zbog ovog posta recimo, bija u zatvoru. Ili bi bija mrtav, ubijen u bombaškim napadu na ljevičare i HDP pristaše. Ili prosto jer san Kurd. Turska ljevica i Kurdi prolazi kroz teške trenutke. Moje srce je uz njih, ko što je uz ljevicu, uz pravdu, svugdi u svitu. A nažalost, živimo u svitu u kojem je ludilo nacionalizma još uvik puno jače od pameti. I to je činjenica, počevši prvo od naše države, koja svake 4 godine ponovo izglasa rat.  A zanimljivo, što se tiče toga optimizam-pesimizam, slično se more primjenit na Nobelovu nagradu za mir koja je otišla Obami. U jednu ruku se more gledat kao crnilo, zbog toga u kakvom su stanju naše institucije kad je Obama dobija tu nagradu. A u drugu se more gledat optimistički, na način da zapravo primjetimo koliko je providna politika svjetskih elita, da in je potribno čak i da dodjeljuju Obami nobelovu nagradu, da bi naivnima zamazali oči.

Luka je bija naoko običan dječak. Smeđokos, vedar, sa nekom dozom chil energije, one hladne vedrine, poput lagane, hladne vode koja prija. Ima je nešto fino u očima, iza njih kao da su virile njegove sjene, vile koje sa njim plešu iza leđa mu. U komunikaciji s njin bi se osjetilo da je Luka vilen. Iako, niko to nije pretjerano doživljava, to je bilo nešto kao podpragovna impresija, kao background. Tu je a da ga ni ne primjetiš. Sem toga, Luka je bija običan adolescent, zabavljen igranjem nogometa na igralištu i sanjarenjem o tome da će jednom nekoga jebat. Ipak, Luka je ima jedan hobi kojeg je jedino on zna. Niko ga nije zna sem njega, i niko nije zna da on to uopće radi. To bi moglo bit i iz razloga, jer Luku niko nikad nije zna. On je bija dalek, a prisutan, tajan a otvoren. Nikad nije laga a nikad nije ni govorija istinu. Sve što je govorija i radija bilo je jednostavno: Luka. Ipak, nešto s njim je privlačilo ljude k njemu, a pri finim trenucima on je stvarno i volija njiovo društvo. Ipak, Lukin hobi se pokaziva ko koban za sve ljude koje je Luka zna. U tanke noćne sate, kad je noćna gustina popustila, a naziru se prvi tračci svjetla i crta obzora, Luka je posjećiva radionicu. Radionica je bila sakrivena duboko duboko u njegovom umu. Luka je tu radionicu brižljivo izgradija, još dok je bija dite zatvoreno u podrumu. Godinu dana Luka nije vidija ni čuja nijedno drugo živo biće, i u tu godinu dana svog djetinjstva, Luka je napravija tu radionicu. Radionica je, zanimljivo, izgledala identično ko i podrum u kojem ju je Luka izgradija. Bila je fizički totalna preslika. Ali u nju je Luka ugradija sebe. Sebe u podrumu i sebe iz podruma. Ili pak samo sebe. Kad bi, u noćnim satima Luka ulazija u radionicu, uvik je zaključava sobu da bude siguran da niko ne mere uć i uvatit ga, jer, Luka je pritom bija ranjiv. Kad je ulazija u radionicu, nije bija svjestan okoline oko sebe i pritom mu se moglo desit nešto nekontrolisano, ili je pak neko moga posumnjat šta radi. Ta misao ga nije puno uznemiravala, jer je bija dosta samouvjeren. Luka bi u radionicu ulazija malte ne i mimo svoje volje. Neto u njemu se opiralo, kao da su bila dvojica njega. Ali onaj drugi bi uša i povuka i ovog prvog za sobon.

U radionici su njih dvojica gradili. Pravili maske. A maska je tek simbol, simbol onoga šta ona zapravo jeste. A ona je devijacija, laž, zlo. Luka je u radionici radija sa čistim zlom, čistim taljenim iz talionice u njegovom podrumu, podrumu radionice u njegovoj glavi. Prvotno je Luka tu talija maske za svoje roditelje koji su ga ostavili u podrumu. Istalija je toliko maski za njih, i svaka je odgovarala točnom obliku njiove glave. Tu je bija trik, da bi istalija masku za nekog, Luka je mora poznavat točan oblik njegove glave.Neke maske su bile crne, a neke čak i veselo šarene. Ali ispod svake šarene je leža sloj crnog željeza. Svaka je bila zasebna devijacija, svaka mučenje na svoj način. Ludilo, očajavanje, bespomoćnost, isprovocirana agresija, autodestrukcija, suicidalno ponašanje, potpuna poslušnost, samoočajavanje, sve su to bile osobine maski koje je Luka pravija, svaka noseć jednu tu osobinu. Neke druge su bile suptilnije i tribalo je više dana, nekad i mjeseci, da je potpuno stavi osobi na glavu. Te su maske mijenjale karakter osobe potpuno, na svakorazne načine, čineći je potpuno ovisnom o njemu, jer je on podražava masku, on je gledno kroz tu masku bija naprosto neophodan, bez njeg svit nije bija isti. Nekad mu je čak polazilo za rukom da osobi stavi i po više maski odjednom, tako je jednom majci istovremeno uspija, da ona ni ne vidi, u razgovoru stavit masku za skidanje odjeće i masku za samoozljeđivanje, i tada se njegova majka, skinula do gola i rezala se u prostoriji. Kasnije se naravno, nije mogla sjetit kako je uopće do toga došlo, a nije ni imala kad dovoljno bistro razmislit o tome jer bi joj Luka, neprimjetno, stavija još jednu masku zbog koje to nije mogla vidit. Jednom kada bi Luki pošlo za rukom da stavi masku, žrtvi je tada teško polazilo za rukom da se više ikad otme njegovom vladanju. Ispočetka je Luka stavlja maske samo svojim roditeljima… Stavlja im je te maske, i uživa u osjećaju osvete, ipak, taj užitak nije dugo traja, i u međuvremenu užitak vladanja osobom i eksperimentisanja sa guranjem granica dokle može osobu dogurat i prosta znatiželja i veselje kada vidi da mu nova maska radi, su postali svrha sami za sebe. Tada je Luka, nekad čak i protiv svoje volje počeja stvljat maske svima oko sebe. Jednon se je čak iskreno zaljubija, i primjetija je da ne mere bit zaljubljen a da osobi ne stavlja neku masku. Ta ljubav je rezultirala ludilom njegove ljubljenice, ona je zbog Luke završila na psihijatriji. Ili zbog sebe točnije rečeno, jer, bila je jedna caka. Luka je moga stavit masku jedino osobi koja ne vidi dobro. A postoji samo jedan razlog zbog kojeg osoba more ne vidit, to je jer ona sama na sebi drži masku. Kako drugačije bi i moglo ić? Luka je dobro vidija i zna, da svi sami na sebi nose maske, maske koje su si ni ne znajući izradili. A u par navrata je pokuša suptilno stavit maske osobama koje na sebi nemaju masku, rijetkima koji takvi postoje, i vidija je da to ne iđe. Neko ko sebi nije stavija masku odma primjeti na sebi osjećaj stranog tijela. A maska preko maske ide bez problema.

Tih par pokušaja se Luki urizalo u pamćenje i od tada je izbjegava svaki kontakt sa osobama koje na sebi nemaju masku. Osim toga, oni bi ga odma prozreli, a Luka to nije moga podnit, nije moga podnit da ga neko vidi kakav jest. Jer je zna da ta osoba svaća šta on radi, i zna je da drugi osuđuju njegovu tendenciju da stavlja drugima maske, zna je da ju osuđuju, mada je tu tendenciju uglavnon pripisiva njiovoj djetinjoj naivnosti i slabosti, jer, ta on je jak, on more drugima stavit masku i dobit šta želi a oni to ne znaju! Luka je izbjegava ljude koji na sebi nemaju masku, i družija se je samo sa ljudima koji su sami sebi već stavili masku. Takvi ljudi su često ludili za Lukon, on je za njih ima ‘ono nešto’. Nikad ne bi ni svatili šta se dešava s njim, a, začuđujuće, unatoč svim posljedicama njima se njegovo ponašanje sviđalo. To je bija trik, Luka je vješto vlada tim hodanjem po žici, da im daje u maski nešto što im se dopada zbog čega je žele na sebi da je zbog neprijatnih posljedica ne skinu. Zato je to umjeće tražilo detaljno poznavanje nečije vlastite maske a i prirodne glave. Luka je dobro barata svim time. Luka je zbog svoje sposobnosti dobro kotira u društvu. S vrimenon je čak steka i veliku moć, posta je stručnjak za maske. Uša je u krugove velikih igrača i učija kako stavit maske masama i masama ljudi koristeći medije poput televizije ili novina. Luka je pokreća ratove i pokreća je bijes i strah u masama, također ih potičući da obožavaju svoje vođe, kojima je on također upravlja držeći ih pod svojom maskom. Luka je bija vladar iz sjene, moćnik, koji je moga sve šta želi. I živija je tako i proživija svoj život, da bi tek prid smrt i sam vidija da zapravo, i sam na sebi drži masku. Kad je to vidija, samo je prid sebon opet vidija podrum, i talionicu u kojoj je izradija prvu masku. Masku za sebe. Masku Luke moćnog, luke koji antipod njemu u podrumu. Njemu ispod maske. I ta maska je tražila od njega da drugima radi maske. On je bija njen pijun, pijun svoje maske. Vidija je to i umra, i osjetija kako se sve vraća, kako postaje bespomoćan, u raljama smrti. Osjećajuć to, sa smrti koja je sve više i više vladala njegovin tijelon, soba u kojoj je umira počela je polako poprimat oblik njegovog podruma. Polako se pretvorila u podrum, a on ponovo u onu bespomoćnu bebu. Poželija je da vrisne, ali glas iz njeg nije izlazija. Tada je vidija da je umra.

Ljudi s kojima provodiš vrime neminovno utiču na te. Upijaš ponašanje, paterne misli, svih ljudu s kojima si povezan. Pennyfor je pisala o svom radnom okruženju… Ja već neko vrime primjećujen uticaje svog okruženja na mene, okruženja mog ropstva u mom selu. Ropstva metaforično rečeno, al to metaforično ropstvo nije ništa manje teško nego neko stvarno. I tako, primjetin uticaje na sebe, polako, kako dosada, dokolica i očajanje, nagriza… Kako popriman blago uticaje mediokritetstva iz svoje okoline… U meni se odvija borba, borba između djela mene koji želi nešto konstruktivno i pametno i djela mene koji se želi prepustit inerciji… Inerciji koja ne vodi u ništa dobro. Sam ne želin zasukat rukave i pokušat, al stvarno, istinski i iz muda pokušat napravit od svog života nešto. Valjda jer ne virujen da mogu. Valjda jer mi je teško odlipit se od inercije. A nešto će privagnit, ne mogu vako kući živit vječno, oduljivajuć momenat kad tribaš ustat, samo da iman što manje dana za priživit… Previše mi je teško da pokušan ponovo zalet, povratak svemu što san ostavija. Dosta toga zbog zdravstvenih problema ne mogu, a dosta toga mogu ali otežano. Generalno je puno toga narušeno da bi ima motivacije za život u ovakom stanju, a opet živin, samo što je to život koji je potpuno na ivici. Tako se osjećan, nezamislivo mi je npr, da bi se nekad u životu moga osjećat ok. Uopće ne vidin kako. Po internetu tražin neke komune, domove… Kontan neka takva varijanta da bi me mogla drmnit, al kad razmislin dal želin da živin u nekoj komuni, i ne želin baš. Samo, želin bit među ljudima, među ljudima koji će mi bit zanimljivi. Ili bar negdi di ću imat neke aktivnosti koje će mi bit zanimljive. Da se vraćan u Sarajevo, zbog smetnji s očima mi, govoron, i da, izvinete, kurcon, neman motivacije… O problemima san detaljnije pisa na svom matičnom blogu, ugl, sa te tri stvari iman probleme, i to ne male. 🙂 Dijagnoze se još vrte, nisan siguran da iman točnu dijagnozu, al ove što pretpostavljaju da bi mogle bit, nisu lake. Prosto mi to izgleda ko mučenje, mada bi vjerovatno bilo manje mučenje nego ovo kući. Al ne vidin ni šta bi tu, fakultet mi se ne nastavlja a ne znan koju drugu perspektivu da uberen… I tako, u krug u krug. Sam san za sebe odgovoran, a ovaj blog zasipan svojin sjebon, al ne očekujen da mi neko nešto more pomoć. Prosto pišen, po inerciji, istoj onoj koja me ustaje na nogu jutri. Pardon, popodne. 🙂

Pijen kavu i domaći sok od divijeg šipka btw, super kombinacija. Tija san pisat o ljubavi, zapravo. Ima nekoliko san tija pisat o tome. Prilikon meditacije san u par navrata osjetija neki osjećaj, koji bi najbolje bilo opisat ko duboka ljubav. Mada, kad kažen ‘ljubav’, krivo zvuči. Navikli smo tu riječ povezivat sa drugačijon vrston emocija… Možda san kroz svo ovo vrime i naučija šta je zapravo ljubav. Posvećenost. Požrtvovnost. Privrženost. Odgovornost. Ljubav je ono kad zaboravimo na sebe u posvećenosti dobrobiti drugog. Ima san još par momenata koje san doživija koji su vridni opisivanja… Meditacija vridi zlata. Također, jedan zanimljiv momenat mi je bija ima nekoliko kad san gleda drva u jednoj šumi. Kad vodan ćuku vidin tu dva hrasta pa se malo podružin s njima, zagrlin ih i osjećan ih, kako žive. Biljke su puno više nego što mi mislimo, recimo, kako biljke razviju trnje? Kako razviju nešto oštro da se obrane od napada? Za to je potribna dosta velika inteligencija, koju one očigledno imaju. Centralnog nervnog sistema nemaju, ali inteligenciju i svijest imaju, to se more sasvim jasno zaključit. Uostalom, žive su. Prečesto pored biljaka samo prođemo usputno i uzimamo ih zdravo za gotovo, a zapravo, one su žive, ko i mi. One su život, prana, chi, životna energija, elan. I tako, gledan te hraste, i okolna drva, i samo me prođe osjećaj kako i ona gledaju mene. Kako san doživljen, jednako ko što i ja njih doživljavan. Da se razumimo, ne mislin da nam je percpecija ista, ja san čovik, a oni drva, ali ipak me nekako percipiraju. Doživljavaju. Tada san poslje sa odmakon, posmatra prizor isprid sebe, i samo san osjetija, i doživija, na dosta dubokom nivou: Ovaj prizor isprid mene je savršen. Savršen, ali ne ono naše savršenstvo na koje smo navikli, ko kad slažemo kocke pa savršeno odgovaraju… Ne estetsko ni matematičko savršenstvo… Iako, ima i elemente toga, mada, nije samo to. To je bilo prost osjećaj savršenstva datog prostora takvog kakav je. Prosto je savršen, jer je točno takav kakav je. Prostora koji je intenzivno doživljen u svemu što daje, nebu, drvima, zemlji, kamenu… I doživljen, osjećen, spoznat kao savršen. I na isti način, sa sigurnošću mogu reć da je i bilo koji drugi prostor savršen. Nisan tu emociju ima prilike poslje osjetit ali je ona sasvim jasna i nedvosmislena, na dubljem nivou, sve je savršeno upravo onakvo kakvo jest. A to kažu i svi mistici… Mada, često ne bi se složili s tim, zar ne? Teško je nosit patnju i znat da je zapravo, sve u redu. I ako ‘nije u redu’ jest u redu, jer nije u redu s nekim logičnim razlogom. Sve je savršeno. A tako u pički materinoj. To more bit suma sumarum ovog posta. 🙂

Otvorija je oči. Sluz, jaka i zategnuta, mu je ometala samo to otvaranje. Oči su mu bile slipljene jakon sluzi koja je išla u širinu. Nije se vidilo dokle i za šta ga točno ta sluz lipi. Činilo se ko da ga lipi za sam život, za svu okolinu, dokle? Ko zna dokle. Moguće dotle dokle ima prostora. Unutra se je osjeća još kao u utrobi, dubokoj, sluzavoj, utrobi što neodoljivo podsjeća na grobnicu. Ipak, to je bilo buđenje. Buđenje u nekakvom svitu, kakvom takvom, jedinom u kojem je moga bit. Na prvi pogled, osjetija je užasan grč, možda i povraćanje. Stomak se je podiga, kako su mu misli počele djelovat, osjeća je intenzivno, intenzivnu mučninu na svaku pomisao. Svaka pomisao je doslovno boljela, osjeća je bol, različitu od svake različite misli. Od mučnine je totalno odbacija prvih par pokušaja da misli i samo je staja, prazan i zaprepašten. Di je bija? Di san bija, odkud me ode? Šta je ovo, šta je ovo, šta je ovo? Misli su beskonačno prolazile, a svaka je parala i bolila na svoj način. Prvo ‘šta je ovo’ je bolilo duboko iznutra, kao da cilo tijelo osjeća bol, duboka, gotovo ugnjojena bol. Drugo ‘šta je ovo’, je bolilo više užareno, kao da koža počinje se usijavat i ježit od samog kontakta sa vanjštinon. Treće je već probolo kao nož u utrobu. Nakon toga je sta, ukočen strahon od toga da bilo šta pomisli. Ali um nije sposoban dugo mirovat, ni ako zna da aktivnost vodi u novu bol. Možda je i bol bolja od dosade. Zatvorija je oči. Refleksna reakcija mu je rekla da ih zatvori, u nadi da će sve samo proć. Potpuno prazan, prazan od sjećanja, staja je rastvoren i ranjiv, potpuno izložen, a ranjiv, toliko ranjiv, da je izložen do kraja i do kraja bez kontrole, a ni sam ne zna čemu. Ipak, vanjština je mirovala. Osjeća je tek lagani prelazak hladnoće priko kože mu. Kao polarna svjetlost, u valovima, senzacije lagane hladnoće su šetale po njegovom tijelu. Odkud išta? Odkud išta, odkud išta, odkud išta, svaka misao ponovo je probadala, gušila, izvrćala utrobu i prosipala organe izvan tijela mu, da bi se opet refleksno usisali unutra. Koliko god da mu je bila muka od svih senzacija tijela, opet bi žurno skočija u obranu bilo kakve moguće štete koja bi tijelu mogla nastat. Panika je gorila. Na valove bi ga obuzela, ali bija je previše uplašen da radi korake, u svitu u kojem ništa ne vidi, osim zgrušanih i smješanih boja koje dopiru do njegovih očiju, kroz čitavu smjesu sluzi kojon je bija okružen. Dugo je sidija sam. Čitav prostor je bija nepredvidiv, kad bi poša, sluz se kao izmicala da napravi prostor za njegove korake, međutin, kad bi poša sist, smjesa iza leđa mu bi se zgrušala u nešto što je dovoljno čvrsto da se na tom sidi. Osjeća je jak pritisak te sluzi na oči, ali kad bi se kreća, ona se kretala s njim, gotovo bez ikakve težine, sva okolina oko njega se je mijenjala sa njegovim pokretima, čak i mislima. Osjeća je kako mu neke misli paraju okolinu različitim bojama, a u par navrata šutnje, okolina je proizvodila čudan, jednoličan ali harmoničan zvuk. Nije zna di je, al osjeća se je zarobljeno. Potpuno zarobljeno. U šoku i nesnalaženju, proveja je neko, poduže vrime sideć. U jednom momentu usta je, i refleksno se protegnija. Šta god da je, ipak je tu, ipak postoji. Ako je to dovoljno za išta. Mučija ga je osjećaj, prisutan u pozadini njegovog uma, da se nečeg triba sjetit. Nešto je bilo gotovo na rubu sjećanja, prisutno dovoljno da se osjeti, ali nemoguće za dohvatit. Nije moga skontat šta, nije zna ništa, nije ima nikakvih sjećanja osim ovog što je vidija oko sebe od trenutka buđenja. Nakon izvjesnog vremena, primjetija je da ne mere više stajat na istom mistu. Ima je potrebu da se kreće, ali di? Nije vidija ništa. Ono što je dopiralo do njegovih očiju, kroz gustu smjesu boja, izgledalo je kao da je u nečemu što je nalik prostoriji… Ali nije izgledala kao da je zatvorena, nego više, kao odvojen prostor u velikoj golemosti prosstora. Kao misto zasebne gustine, začepljeno i odvojeno nemogućnošću jasnog razabiranja ičeg vani. Ipak, ima je osjećaj da postoji vani. Nije mu bilo jasno što, osim zbog nekog, gotovo instinktnog osjećanja da uvik postoji vani. Usta je. Panika u njemu je kuljala, bila je preplavljujuća, ali ipak je unutar sebe osjeća neku širinu mentalnog prostora. Kao da je upravo jaha jedan ogroman val koji ga je izbacija ovde di je. Ipak, tu di je, ništa nije bilo vidljivo, razaznažljivo, niti jasno. Mahinalno je pomislija da oće da nestane, čudan osjećaj izvjesnosti daljeg nastavka nečeg što mu se ne sviđa se je pojavija, kao da dolazi iz njegovog trbuha. Sve je bilo izvrnuto, svi osjećaji su bili kao na krivom mistu. Osjeća je dozu ležernosti u svemu tome. Ali bilo ga je strah da uopće počme slagat neke logične konstrukcije o tome di se nalazi, jer je ima osjećaj da šta god da se dešava, nije dobro. U stomaku i u pozadini mozga čudna, agresivna energija se je taložila i tražila je izlaz. Pogleda je doli, želija je samo zaronit u dubinu prostora. Na momenat je pokuša to i uradit da vidi šta se dešava. Naglo je gurnija glavu doli i zaplovija kroz gustu smjesu koja ga okružuje, ali nije se dogodilo ništa, osim što, na njegovo čuđenje, je sasvim normalno staja i u obratnom položaju, kao da, kako god da se namisti, ima čvrst oslonac na ono na šta stoji… Vidivši to, u trzaju se je bacija naglavačke koliko god more. Boje su se naglo usplesale, mijenjale se, zelena se mišala sa ljubičaston, primjese duboke bordo crvene i kao kapi nečije krvi, nazirali su se u malko udaljenoj smjesi prostora. Šta je ovo misto, di san ja, ko san ja???

Udar paranoje samo mu je propara grudi, i kako ih je propara, osjetija je kako prostor oko njega uzima oblike raznih odvojenih konstrukcija koje postoje jedna kraj druge, potpuno slipljene, neodvojene, ali ipak zasebne. Izgledalo je to poput kocaka leda koje su naslagane u redu, prelazeći jedna u drugu, tako da je jednoj granica u dijelu tijela druge. Kako ih je pogleda, pomalo smireniji, i one su se prominile i zaoblile po rubovima koji su bili čvrsto kockasti i oštri. Pokuša je duboko uzdahnit, ni sam ne znajuć zašto, prosto kao osjećaj, navika steknuta negdi odakle god je već doša. Međutim, zrak je prolazija kroz njega jednako kako je udahnjiva i izdahnjiva. Obrateć pažnju, primjetija je da to i nije ništa kao disanje… Nego svjetlost. Prolazila je svijetlost. Pogledavši to, osta je zaintrigiran. To je djelovalo ko nešto novo… Nisan ovo još primjetija, pomisli… Zamišljen nad tim, pogleda unazad, i nije ni primjetija da zapravo, se nije ni okrenija, nego je vidija čitavin svojin tijelon. Samo je obratija pažnju na ono što stoji iza njega. Vidija je svijetlo u žućkasto smeđoj nijansi, pomišano sa prljavo bjelon. Pogleda je u sebe i gleda kako se to svijetlo lomi kroz spektar boja. Isprid njega je izlazilo u drugoj boji. Kako je to primjetija, boja koja iz njeg izlazi se prominila. Zaapravo, gledajuć je, stalno se minjala u blagim nijansama. Prvo je bila ljubičasta, pa je prilazila u žutu, pa polako, na momente grčeva, bi poprimila smjesu guste crne i lila se kao tinta. Gledajuć boju osjeća je kao da je izvor boje u njemu. Ipak, jasno je vidija, i bija svjestan toga da ta boja u njega također i ulazi, i iz njeg izlazi. Gledanje tog prizora ga je na momenat smirilo. Neko vrime je samo promatra, i uživa u prizoru. Ipak, nešto u njemu je govorilo da to ne mere dugo radit. Da mora krenit negdi koračat. Kreta se je sviješću po sebi, kroz svoje tijelo, osjećajući svaaki pokret kroz sebe. Primjetija je da ne mere vidit sam sebe, ali vidija je svjetlost koju isijava. A kad bi pokuša pogledat u sebe, pogledat i pokušaat pronać točku u kojoj se točno nalazi, samo bi vidija pojačano blještavo svitlo koje ne bi pristajalo svitlit i zaslipilo bi ga potpuno. Primjetija je da se more kretat kroz svoje tijelo, što ga je uzbudilo. Ipak, nikako nije moga izać izvan sebe, iako je jasno osjeća di su mu granice i di počinje ono izvan. Bija je zatečen time šta se dešava. Pokuša se je samo na momenat primirit i osjetit se. Nemir, pokreti, divlji valovi bi se u njem uzburkali pri svakom pokušaju osjeta nečega unutra. Osjetija je kako se vanjština distortira, i svaki put kad ga obuzme strah, svjetlo bi se totalno zaamračilo i osjeća bi oštre rubove prostora kako strše i bodu, odasvud. A nije moglo prestat. Sasvim jasno je osjeća, toliko jako i toliko jasno, da nikakva pitanja oko tog nije bilo da se postaavi: Ne mere prestat. Šta god da je, nema prestajanja, nema promjene, nema promjene kakvu zamisliš, nego samo onakve kakva se desi. Sami momenat kako je to osjetija učinija mu je utrobu duboko crnom. Crnom, da u dijelu stomaka njegovog potpuno eteričnog tijela, se ugnjezdilo jedno potpuno crno jaje, koje je puštalo račvaste korijene prema doli i gori, izbacujući neke i izvan njegovog tijela, da je posebno osjeća kako prostor struže oko njih. Ima je dojam da se prostor muči da prolazi kraj njega, jednako kako se on muči da se pokrene u nekom smjeru. Kako je primjetija da postoji, obuzela ga je neka čudna jeza… Prostor u kojem se nalazi je ima ngovještaj vječnosti, kao da se nikad ništa neće prominit dok on ne uradi pokret, iako, prostor i boje kroz gustu smjesu su neometano plesale svoj ples. On je ipak bija promatrač. Ništa ga samo po sebi nije uključivalo u igru, iako je i bez svoje volje učestvova u lomljenju boja, samim postojanjem. Protrnija je na tu misao, da tija ne tija, postoji, i postoji i okolini. Pomislija je d se mora sakrit, pobić, šćućurit negdi u neki kut, očajnički je počeja mahat rukama i nogama, plivajući tražeć kud u koji će se sakrit, zavuć otić izvan viđenja ovih svih užasnih boja koje ga bez pardona gledaju, potpuno jasno, kao da imaju hiljade nijansi očiju u svojim hiljadama nijansi boja, ali kako god bi zamahnija, nije dolazija nigdi, minjale su se boje i minja se je ambijent, ali kuta i mjesta za bijeg, pa makar i odmor, nije nalazija. Na to ga je ubrzo počelo uzimat strahovito i jako mučenje. Šta ako nema izlaza? Šta ako ovo stanje nikad ne prođe? Misli koje su mu prolazile i nisu bile u tom formatu, više su to bili impulsi koji prevedeni na jezik znače to, ali, bez obzira na njiov format, bile su jednako zastrašujuće. Odjednon je osjetija vrućinu kako se širi njegovin tijelon i suklja divlje iz njegovih pluća, ulazeći mu u eterične ruke, puneći ih crvenkasto narančastom bojom. Manija je rukon i propara prostor, da bi zaatim samo jasno osjeća usjeklinu u njemu koja krvari. Zapravo, potpuno je jasno osjeća da i on krvari zajedno sa prostoron kroz koji je napravija usjeklinu. Nije mu se sviđa osjećaj. Samo na momenat, prošla mu je misao da je potpuno nesabran. Jesan li sam? Jesan li ovde sam? Misli su prolazile kroz glavu… Da bi to otkrija mora je poć negdi, ali di? Ništa ne videć, i ništa ne moguć vidit, nije mu bilo jasno šta da osjeća u vezi te ideje. Da ostane čekat, možda nešto mogne bistrije vidit… Ipak… Teško da tako nebistar je ikad moga vidit vani išta bistro. Gledajuć u unutrašnjost tijela postalo mu je jasno zašto je sve vani vako mutno i neraspoznavajuće – zato što je unutar sebe takav. Primjetija je zapravo, da on prostor vani more gledat jedino kroz sebe, taj prostor se kao prizma lomi kroz njegovo tijelo. To ga je tek zaprepastilo i ostavilo bez osjećaja ikakve kontrole, jer vani more bit bilo šta i izgledat i bit bilo kako a on je potpuno nemoćan da to osjeti i stvarno pojmi. Pomislivši to jamija ga je golem, neizreciv bijes. Osjeća se je Bogovski bijesno i sa golemon mržnjon je pogleda sav prostor oko sebe. Kako je to pogleda, prostor se samo ukrutija i grubo je struga od kompletno njegovo tijelo. Jedan precizniji pogled je pokaza da je sam on posta krut i da prostor nije više ima kako kroz njeg proticat. U zamci san. Ovo je zamka. Ovo je zamka. Odavde nema izlaza. U užasu i golemom bijesu je gleda oko sebe, a kako su se užas i bijes povećavali, struganje prostora od njegovo tijelo postajalo je jače, na šta je postaja bijesniji i uplašeniji, stvarajući krug iz kojeg je gotovo nemoguće bilo probit izlaz. Moran otić, moran pobjeć, moran otić negdi, bjesomučno je mislija, ali ovaj put se je toliko ukrutija da nije moga učinit ni pomaka. Energije u njemu su počele divljat, i samo je osjetija kako mu se iz stomaka u grlo diže jedan teški, i oronili očaj. Šta li tek triban osjetit? Zapita se je… Vidija je sasvim jasno, da vani ne mere maknit nigdi, dok se nije pomaka unutar sebe.

Polako… Opet je uradija nešto nalik na uzdah. Šta je da je, osjetija je impuls nekakve kontrole. Kao da mora postojat nešto, nešto nekako, od čega će se osjećat dobro, nešto, nešto se mora desit i sve će prestat, prestat bit ovakvo kakvo je i postat će normalno. Ali šta je normalno? Nije ima pojma. Šta će se desit? Ni na to nije ništa moga reć. Samo je gleda, gotovo nimo, gotovo bez ikakva teksta. Da ništa, može bit dobro samo da se gleda. Možda ništa nije ni potribno, neko vrime, nego da samo gleda. Ipak, lagani grčevi bi ga prolazili i kroz samo gledanje, jer nije moga prihvatit činjenicu da je sam odvojen i da je sam objekat, svako malo bi ga jak strah prostrujia i svija mu svjetlosno tijelo u grčeve, jer je osjeća da ga nešto, na neki način more ugrozit, što je najgore, osjeća je kako svojim mislima pa čak i mirovanjen, more konstantno ugrozit sam sebe, i, gotovo sa užason, osjeća je bjesomučnu potrebu da se negdi divljački krene kretat, da nađe neko misto u koje će se utopit, ugušit svjesnost samog sebe i svog tijela, svijesnost koju je konstantno i bolno osjeća. Obraćajuć pažnju na sebe, upratija je bolnu dinamiku u igri svjetlosti njegovog bića. Na sam pogled na sebe se je grčija, u neobjašnjivom osjećaju zarobljenosti, zatočenosti u samom sebi, sebi kojeg kad se pogleda ni ne vidi, ali začuđujuće, vidi uvik jedan dija sebe, ali nikad isti i nikad nije moga bit siguran dal gleda u novi ili stari dio sebe. Ono što je bilo jasno, i što je bija sasvim siguran je da je strah. Opipljivo, jasno je osjeća to da je sam on strah. Pita se je kako on izgleda prostoru oko sebe i da li ga sam prostor gleda. Nisu mu bile ugodne ideje o tome kako izgleda i šta je zaapravo. Kad je staja na mistu dovoljno dugo, boje su se malo izbistrile. Ipak, situacija nije bila time ništa bolja. Boje su zasljepljivale, bolile, utroba mu je mučno probavljala svu svjetlost koja je kružila kroz njegovo tijelo, a grčevi su stalno stvarali valove u njegovom tijelu, koji su onda distortirali prostor oko njega, i na svaki pokret, pokušaj nekakvog hoda, je ima osjećaj ko da hoda po praznom moru valova, valova praznine, koji mogu odvest bilo kamo. Ipak, mora je hodat, nešto u njemu mu nije dalo mira. Zakoračija je naprid. Uradija je par koraka, i vidija je nešto što mu je djelovalo jako čudno i uzbuđujuće: Hoda je svojon namjeron. Tijelo je ostajalo isto, ali njegova namjera i misli su ga vodile i hodalo je njima, kao na mentalnim nogama. To ga je također preplašilo i zgrčilo… Jer je primjetija da, kako god da okreće i šta god da radi, neminovno se kreće. Osjeća se je ko u zamci, onemogućen da se kreće di želi a i onemogućen da bude miran. Pokušava je obuhvtit situaciju mislima. Ako je samo na momenat doživi, možda se sve olakša i postane normalno… Mada, šta je normalno? Nije ima pojma. Zna je samo da sav ovaj strah triba nestat.

Par pitanja mi se mota po glavi zadnjih dana, planira san pisat post o tome, pa nikako trefit momenat. Kako to da smo ista jedinka a stalno se minjamo? Da li naša budućnost na neki način određena? To je već pitanje determinizma i slobodne volje. Da li ima nešto što smo trajno mi, ili procesom minjanja ja sutra mogu postat ti, a ti ja? Ili pak svačiji razvoj iđe jedinstvenim i neponovljivim pravcom. Mislin da je ovo drugo, faktički jest, jer svaka osoba i svako biće ipak jest jedno i neponovljivo. Pa sve da smo kolaž sastavljen od istih boja, opet je svak svoja vlastita kombinacija boja. A stalno se minjamo. Neki dan san objavija bija jedan status: Čovik je zapravo, u stalnom plesu sa svemirom. Mi nismo stvar, nego ritam. Dinamična smo bića, ne statična, i živi smo koliko komuniciramo sa svojon okolinon.

Drugo pitanje koje san tija pisat je pitanje: Da li je moguće doseć stanje svijesti u kojem si postiga trajnu, nepromjenjivu sriću? To ne znači potpuno odsustvo ‘negativih’ emocija, nego stanje u kojem si ih u stanju nosit, u kojem šta god da se desilo te neće izbacit iz tračnica. Primjeri mistika, proroka i filozofa kroz povijest nam pokazuju da bi tako nešto tribalo bit moguće. Sokrat je popija otrov da bi sta uza svoje ideale, kad je osuđen na smrt. Isus je (ako ćemo virovat toj priči), svojevoljno prista bit razapet iako je zna da će se to desit. Biblija obiluje brojnim primjerima starijih Židovskih proroka koji su također izlagali svoj život na kocku za svoje ideale. A ima i drugih takvih primjera, u ratovima ima puno primjera takvog herojstva, a i novinari daju svoj život za ideale, il aktivisti razni. Također, recimo Đordano Bruno koji je umra na lomači za svoj stav da se zemlja okrće oko sunca. I razni drugi mučenici, neki sveci, i slično. Tako nešto bi ipak tribalo bit moguće, mada je, teško dostižno. I pitanje je kolko je sigurno, ali to niko ne zna dok sam ne iskusi. Pravo je pitnje, da li je moguće doseć toliki nivo karakterne snage (i fleksibilnosti, a ne čvrstine, jer se inače kaže ‘čvrst’ karakter ko simbol snage karaktera, a zapravo prava snaga leži u fleksibilnosti a ne čvrstini), toliki nivo koji ništa više ne mere poljuljat. Da te više ništa ne mere slomit i natrat te da radiš nešto što ne želiš. Recimo da te muče da izdaš nešto itd, a ti sve moš izdržat i ostat pri svom. Mislin da je moguće, al ko što reko, teško je, i nikad nisi siguran jesi li na tom nivou.

Treće je pitanje: Je li napredak neminovan? Mislin u vom životu a i nakon, u perspektivi koja razmatra i postojanje nas ko individua nakon naše fizičke smrti. Sklon san virovat da svijest neminovno kroz iskustvo napreduje. Ako neko i sklizne u destruktivno ponašanje, to more bit opet put ka budućem napretku, jer se u tom trenutku u njem otvorija konflikt s kojim se on još ne zna nosit… Ali da li je napredak neminovan? Jednom, ne nužno odmah, pa i ne nužno u ovom životu. Ovo san u momentima kad bi bija suicidalan kontemplira… Uvik bi konta da ću, ako se ubijen, se reinkarnirat u neke još gore okolnosti nego ove u kojima san sad. A kažu da čovik mora dotaknit dno prije nego se krene dizat, zato nekad ljudima ne moš pomoć, jer oni moraju iskusit svoje dno, da ne mogu više tako, pa da se odluče minjat. Kontan, ovo još nije moje dno, ako se ubijen možda ga tada dotaknen pa se prominen… Ili ako ostavin još neko vrime da vako živin kući. A s druge strane, možda i ne iđe tako. Dokle triba čovik patit da se osvisti i krene konstruktivnim i zdravim putom? I da li tu postoje objektivne granice, ili pak, kad bi se ubija recimo, reinkarnira bi se ko invalid, pa se i tada mogu ubit, pa se reinkarnirat u nešto još gore, pa već poć još gorin putem, a to je da postanen zla osoba, manipulator recimo, sve da bi izbjega suočavanje sa svojin slabostima. Naizgled taj silazak nizbrdo more ić u beskonačno. Valjda svak individualno ima nivo dokle su mu granice, kad mu je dosta. A to se mora iskusit, nema druge. Ali opet ostaje pitanje, da li je neminovno da nekad krenemo zdravim putem? Ja mislin da je… Jer kad tad svijest se zasiti nečeg što vidi da nema smisla. Jer u konačnici, nikad nećemo nać zadovoljstvo dok ne krenemo pravim putem za nas. I onda ovo pitanje se nadostavlja na ovo prošlo, da li je neminovno da i mi nekad postanemo prosvitljeni, da postanemo poput Isusa il Sokrata? Nadan se, barem se nadan, da jest. 🙂

Ovaj blog nema moć da promine išta. Moj život već neko vrime ne iđe putevima u kojima se mogu nadat nekom svom uticaju u svitu… Pa ipak, iman potrebu da pišen. Da kažen. Gledan na vijestima kaos u Venezueli. Zemlja na kolinima zbog pada cjene nafte. I sićan se, sićan i razmišljan o nekim stvarima. Gaddafi je planira napravit Sjeveroafričku Uniju, ulagat u zajednička gospodarstva tih zemalja. Otkrija je ogromne podzemne spremnike vode na cilom afričkom kontinentu i napravija tehnologiju da tu vodu crpi. Mislin da se dosta ljudi sića scena pšenice u Libijskoj pustinji, oranica koje je ta zemlja pravila od pijeska, sve zahvaljujući toj tehnologiji. Gaddafi je tu tehnologiju planira koristit i u drugin afričkin zemljama po niskoj cjeni, prosto da opravda troškove. Ta tehnologija ima potencijal da čitav najsiromašniji i najnapaćeniji kontinent pokrene i digne na noge, a, prosto da prokomentiran, danas u nekim Afričkim zemljama, Njemačke kompanije po visokim cjenama svojom tehnologijom crpe te podzemne izvore vode. Njemačke, Libijske ne, jer – znamo šta se sa Libijon desilo. Ipak, u svemu tome možda je važnija jedna druga informacija, a to je, da je Gadafi planira prodavat naftu iz Sjevernoafričke Unije po zajedničkoj valuti koja bi bila valuta te Unije, to bi bija Afrički dinar. Također, Saddam Husein je planira naftu umisto u dolaru prodavat u Eurima. Znamo šta je bilo i sa jednim i s drugim. Znamo i šta se dešava u sjevernoj Africi danas. Znamo koliko migranata gine na sredozemnom moru, gine da dođu u Europu, Europu koja ih je praktično bacila na kolina. Sjevernoafrička Unija, da je Gadafiju bilo dozvoljeno da je oživi, bi potencijalno digla cili kontinent na noge. Ili barem jednu trećinu kontinenta, ali, to bi imalo efekat i na ostatak Afrike. Danas se dešava šta se dešava. Odkud mene sada sa tom temom i kakve veze s tim ima Venezuela? Za one koji prate politiku, koliko toliko, znaju da je Venezuela jedna od ritkih zemalja koja se (još uvik) ne povinuje interesima klike, elite koja pokreće strukture neoliberalnog kapitalizma koji je utaboren na zapadu. Zemlja je na koljenima zbog pada cjene nafte. I tada, za ljude koji znaju da razmišljaju, sve što triba je zaključak da su 2 + 2 = 4. Kada kontroliraš valutu kojom se nafta prodaje, kontroliraš i njenu cjenu. Kada te je volja, tu cjenu možeš dizat i spuštat, prosto obarajuć il dižuć vridnost svojoj valuti (inflacija ili deflacija). Jedno se postiže povlačenjem novca sa tržišta a drugo printanjem novih novčanica ili još lakše, izdavanjem još brojeva na kompjuterima. Jer to je danas novac. Ako neko neće da sluša, onda još preostaje vojna invazija na tu zemlju, obaranje sa vlasti i preuzimanje kontrole nad resursima. A na Gadafija je atentat pokušan još u osamdesetima, jedna civilizovana i Europska velika britanija je bombardirala Gadafijevu palaču, prethodno bezuspješno provocirajuć Gadafija da uđe s njima u oružani sukob. U tom bombardiranju su poginile dvi Gadafijeve ćeri. I niko ništa. Jedan civilizovani zapad. Sa Saddamom znamo šta se je desilo, od zemalja koje još uvik nisu oborene, ostaju između ostalog Venezuela i Iran. Venezuelu su skoro oborili, Iran će malo teže. Pa ipak, milioni ljudi, i na zapadu i van zapada, i dalje nisu sami sposobni sračunat da su dva i dva 4. Prosto jer je njima draže da to bude 5. Tako su mirnije, lakše spavaju, ne misleć o odgovornosti svojih vlada za današnju Siriju, Libiju, Irak, Venezuelu, itd, a za sutrašnju ko zna šta?

A drugo je pitanje, sasvim drugo, kako neki ljudi mogu svjesno radit stvari koje uzrokuju smrt i patnju milionima. Postoji jedan fenomen u psihologiji, zove se psihopatija. A onda bi se tribali pitat, zšto mi biramo psihopate? Zašto nam se psihopate sviđaju? To svak ko glasa na izborima nek sebe upita.

(Pjesma je, btw, vrh, nisan ništa bolje čuja ove godine ladno mogu reć)

Cast away across this ancient land
the desert heat burns the eastern sand
fever falls and it starts to take hold
asphalt blood worth its weight in gold

the battle cries echo through the stones
a thousand men and children far from home
fighting for them that would not fight
forsake all concepts of what’s wrong & right

history repeats or so the prophecies say
tomorrow’s bloodshed is our failures today
no man raising up his hands in protest
to think we thought our government knew best

painting devils on the eyes of our youth
so many words spoken & yet so little truth
too much talk but when will you move
ıt’s at the point where we have little to lose

and they crest the hill so savage & wild
scorching the land & every woman & child
through the deserts they slip into the night
and they die