Hedonizam. Poprilično obojen pojam kad skontaš, neko će reć za se da je hedonista, neko će reć da je hedonizam površan, nekome će možda bit grij/grijeh. A sad, ja mislin da dosta ljudi ima hedonizma u nekoj mjeri a da o tome i ne razmišlja. Uživanje u kavi, kad je napraviš i kad je baš on s gušton popiješ, pa zar nije i to neki hedonizam? Iako, kava svakako izaziva manje kontroverzi od alkohola ili droga, ali koliko ja znan, bitan je taj faktor uživanja. Čak, po mojoj procjeni, hedonizam bi bija i uživanje u nekon punin lipon danu kad ti je baš super i ono guštaš, il ćeifiš. Što volin ove izraze. Iako doduše tu postoji neka emotivna nota koja boji hedonizam, npr uživanje u zalasku sunca sa neke planine sa sanjivin filozofskin mislima ne bi baš bija hedonizam u običajenon svaćanju, nego neko duhovno, apstraktno iskustvo, dok bi izležavanje na suncu na moru i uživanje u svin podražajin koje dobivaš svakako bija hedonizam. Hedonizam je u principu, pa neko bi moga reć sebičan, on nije uživanje zbog nekih viših ciljeva ili u ispunjavanju tih viših ciljeva nego prosto uživanju u tome da ti je dobro, da ti nešto čini užitak i pružićeš si tog užitka dok god te volja. Mislin da je za zdrav život potrebna doza hedonističkg stava, jer, kakve ti koristi ako brineš brige ciloga svita, a sam ne znaš sebi učinit neki ćeif? Ne triba se brinit o svitu, ako ga već želiš minjat, radi šta moreš, ali uzmi u obzir, svitu će i bez nas bit dobro. Zato, svakako, korisno je brinit o svitu, mislit se o smislu života, o dobrobiti ljudi, životu poslje smrti, sve su to teme koje su i meni lično jako bitne i na neki način čine neke stupove u mom karakteru, ali ništa to ne bi imalo smisla da ne znan naprosto uživat u životu. Uživat u okusu kave kad mi je predobar, uživat u flertovima na svirkama i seksualnom, napaljivačkom plesanju sa curama koje trefe tu, uživat u smijanju i provaljivanju na derneku, i naravno, uživat u dubokin razgovorima i otkrivanju novih istina, uživat u intimnosti i lipoti prijateljstva i druženja, uživat finoći i eleganciji bilo čega što postoji. U principu, te dvi vrste užitaka su ko dvi strane iste medalje, nadopunjuju se, i ako mene pitaš obe su potrebne. Samo ih mi nazivamo različitin imenima, pa je jedno možda duhovnost, a jedno hedonizam, a u biti ista je to stvar, ili ti ga isto sranje. 🙂 Sve je to život i sve to čini jednu cjelinu, ako oduzmeš bilo šta od toga, jedna puzla fali.
Inače, post san počeja pisat sa ciljen da pokažen kako nikad ne znaš šta čuči u tebi, da nikad ne znaš šta točno moreš bit. Ja npr bi prije bija uvik nervozan kad bi plesa a sad baš uživan u plesu, bija san stidljiv s curama a sad uživan u flertovanju i inače, smatra san da je uživanju u tome da se dobro središ i dobro izgledaš površno, a npr ove godine san sam baš uživa u tome. Vrime nan pokaže da se u puno toga varamo, i moramo bit zahvalni na tome, jer inače bi svi imali krive slike o sebi i svitu. O svitu a i o sebi, iman osjećaj, najbitnije lekcije se uče bolno. Al kako god, poanta je bila da bi npr, prije za neku, recimo eskort curu iz topa ispalija da je površna i da je to nizak i nezadovoljavajući način života. Ali ipak, ima ljudi koji imaju dovoljno novca za život i bez toga da budu eskort nekome, ali ipak to žele radit, i nemaju problema s tin. Na osnovu čega ja mogu reć da je to površno? Samo na osnovu toga da to ponašanje nije dija mog svita i ne spada u moje želje, što je u principu, ništa drugo nego zadrtost. Ili ko san ja da komentiran zašto se neke cure napucaju i oblače štikle, i slično? Naravno, mene će uvik zanimat cure kojima to nije napeto, koje to ne vole ili barem in to ništa posebno ne znači, ali ako nekme to pričinjava užitak, to je njena stvar. Ali ipak, triba razlikovat dimenzije ličnog izbora i posmatranje stvari kakve jesu. Ja npr, neman dobro mišljenje o religiji, pogotovo o religiji kao instituciji, al npr nikakav mi problem nije da je neko religiozan. To je uvjerenje te osobe, otkud ja znan kroz kakva iskustva je ta osoba oblikovala tu istinu, i šta joj ta istina u njenon svitu znači? Nije mene da se pitan za druge ljude, al naravno, to ne znači da moreš sve ljude volit niti da ne tribaš ništa osuđivat. Naravno da nečiju aroganciju, kretenizam, ispade nasilja i slično triba osudit, ali ipak triba toj osobi dat šansu da se promine, i svatit da je ta osoba razvila te stvari možda kao obranu od nekih svojih trauma, il ko zna čega. Ne triba je odma uzimat za lošu osobu.