Sve u svemu, nisan dokučija u čemu je korijen mojih problema. Jel uopće to iko dokučija? Muči me neka… egsistencijalna nesigurnost. Često navečer postanen loš, nekako, postanen sjeban. Sjebu me stvari, ali neke stvari i s razlogon. Činjenica je, svit je lip, ali je istovremeno i užassan. Recimo, s jednon curon se čujen priko jedne društvene mreže, tako se znamo. I cura je, dok je još bila dite, bila silovana od strane svog ujke nekoliko godina uzastopno, da bi ih konačna uhvatila njena sestra. Kad ih je vidila, rekla je njenin roditeljin, a roditelji su na to okrivili nju da je ona njega zavela, šta li, te je još nazivali pogrdnin imenin nakon toga, umisto da gada tuže i da njoj pruže svu moguću podršku. Nekoliko godina nakon toga, silova je je neki lik kojen su njeni dugovali pare. Sad prije nekoliko dana javi mi se i reče da je opet silovana. Bez daljnjega, ima u njoj neka vibra koja to provocira. Ne mislin sad da je “ona kriva” nema tu ona šta bit kriva sve da je gola trčala oko njih, ali nešto ima, karma, neki unutarnji magnetizam nešto, nekako to izaziva, privlači da se to ponovo.Mora poduzet šta triba da to promine, inače će joj se to sigurno i opet desit.
Mene je strah, strah me užasa života. Strah me, da ću se zaljubit, da će sve bit super i da… će mi jednog dana cura doć i reć da joj se to desilo. Da je nju neko silova. Možda će i mene neko silovat? I to se dešava. Možda će nan ćer neko silovat, pa mučit i ubit je. Možda će nan sin to nekome uradit. Jednostavno, ne mereš bit siguran, ne mereš sto posto reć šta će bit, život je rizik, i najveći mogući užasi, pakli, nekome su stvarni. Nekome je to život. Ova cura koju gori spominjen, taj paka o kojen pričan, taj paka je njen život. Ona je sad živa, diše, razmišlja i osjeća se nekako. A kako se osjeća, to samo ona zna. Snovi… U snovima si ogoljeniji, sve vidiš. Često pri sppavanje, nekako, spontano zamišljan neke loše stvari. Nekako, ko da mi podsvjest želi da razmišlja o tome. Samo nekako zamislin sliku mučenja, da mi neko zakiva čivije (čavle) u leđa. Da mi neko otkida dijelove tijela. Da me neko muči. U snovima često sanjan fizičko nasilje, situaciju kad mi neko jači od mene priti da će me pribit. Kad poludi, kad izgubi granicu. I generalno, u snovima pokušavan izać na kraj s tin. Ostaci djetinjstva, ko mali san ima problem sa tin “muškin stvarima”, uvik me bilo strah nekoga ko je jači, jer bi tu i tamo našli mene za metu svog nasilja. I to sad živi u meni ko strah, strah, da li ću bit spreman reagirat ako se desi da mi neko opasan zapriti curi il ditetu. Da zapriti nekome na ulici? Recimo, ko Srđan Aleksić, izguglajte ga ako ne znate za nj. Kad su u Trebinju vojnici mlatili nekog Bošnjaka prosto jer je Bošnjak, on je reagira, on je, vidivši to, skočija i pomoga liku da pobigne, da bi vojnici nakon toga njega nastavili kundečit, da bi ga, eventualno i ubili. Bi li ja to moga? Bi li vi? Jer, nije on zna šta će bit, nije on zna da će ga ubit. Ti momenti nisu momenti kad razmišljaš, nego reagiraš, reagiraš ko čovik, ko šo je on reagira, ili reagiraš ko čovik također, ali onaj malo manji čovik, onaj čovik koji uplašen šuti.
Kažen, ne znan u čemu je točno moja stvar. Anksiozan buden često navečer, povremeno prosto želin da me nema, kontan da bi sve bilo bolje samo da nisan živ. Kontan kako život nema smisla, kako ništa nema smisla, kako nema razloga uopće da živiš. Ali opet, to je djelon jer ne mogu privazić svoje slabosti. Kontan… Kontan, nešto u meni osjeća tu patnju, taj bol, tu nemoć… Tu intenzivnu slabost i strah, to propadanje, polagano trunjenje života. Gnjilež u svoj svojoj boli i užasu. Gotovo veličanstvena propast. Kontan, možda san u prošlon životu mučen, možda san u prošlon životu doživija sve ovo čega se bojin? Ako i ne… Doživija san u onom prije toga sigurno. Doživija san nekad. Virujen, to je moje neko uvjerenje, da se naša svijest digla na ovaj nivo sa nekog primitivnijeg, onog, poluživotinjskog ili životinjskog. Onog nivoa nasilja, smrti i straha, užasa, muke i patnje. I mi to tribamo privazić, mi, tribamo se izdić i postat bića koja su jaka, bića, bića koja su svjesna, bića koja su oplemenila svoju patnju, naučila ono šta se iz nje triba naučit, bića koja su dosegla svoje jastvo ili sopstvenost kako to jung naziva. Bića koja su ostvarila svrhu svog postojanja i koja su postala sritna. Ono šta tribamo učit je, valjda, ljubav, briga, odgovornost, i na kraju krajeva, radost, užitak. Užitak življenja. Valjda ću i ja doć dotle da to naučin. Sad kako stvari stoje, vjerovatno san na putu prema tome, al sigurno ima još puno, puno toga za prić da bi dotle doša.