More

2

Ljubav, ili zaljubljenost probijaju granice čovika. Čine da se zaljubljenik i objekat ljubavi stapaju u jedno, utičući jedno na drugo. Paradoks istovjetnosti posmatrača i posmatranog, koji su jedno u objektu pažnje a da opet odvojeno postoje. Nego, ideja je bila da pišen post o jednoj stvari. Moremo reći da se ljudi na neki način miješaju. Posmatrajmo recimo fenomen telepatije. Nečije misli iz nečije druge psihe su postale dio tvoje. One praktički nisu tvoje ne mereš reć da si ti njiov vlasnik. Ali one su opet u tebi, a i u drugom. A šta je intimnije tvoje od misli? Ako tvoje misli nisu ti, šta si ti? Inače, neki možda ne viruju u telepatiju. Ne sudin, jer telepatija je fenomen kao takav jako teško mjerljiv, ali rađena su istraživanja verifikovana statističkon metodon, rezultati su bili da je vjerovatnost da se pri eksperimentu ne radi o telepatiji bila 1 naspram 1 000 000 i više. A postoje i doživljaji koje je nemoguće drugčije objasnit nego telepatski, ali uvik se more reć da osoba koja tvrdi da ima takav doživljaj laže. Ja san doživija telepatiju par puta i znan da je istina, al nebitno sad.

Razmišljan nedavno o jednoj stvari. Naime, pročitan na tumblr jedan genijalan post, piše lik kako je u biti osjetilo sluha samo naše jako rafinirano osjetilo opipa. I ja skontan, pa vidi, to je fakat istina. I neki dan razmišljan, i skontan… Nije samo osjetilo sluha visoko rafinirano osjetilo opipa, nego ustvari svako drugo osjetilo je isto to! Recimo okus je naša reakcija kad dođemo u kontakt našin jezikon sa određenon materijon. Okus zapravo ne postoji ni u čemu osim u našem jeziku i u nama. Miris je kontakt našeg dišnog sustava sa materijon, dakle iako miris djeluje apstraktan zapravo i nije, jer i miris reagira na kemikalije u zraku koje su materija. Zapravo ustvari, sve što postoji je materija, mi ustvari sve, sve što naš mozak uspiva dić na nivo apstrakcije radimo na principu imitacije određenih materijalnih pojava koje smo iskusili. Čak i misao je neuron u mozgu, kemikalija. No, nevermind. Da se vratin na čula. Ko što reko, okus i miris su ustvari opip, a šta je sa vidon i sluhon? Sluh je reakcija koju naš bubnjić u uhu ima na vibriranje zraka. Dakle opet kontakt sa materijon i opet, ustvari zvuk postoji samo u našem uhu, on ustvari tu nastaje. Zvuk, izvana izvan nas je možda nešto sasvim, al sasvim drugo od ovoga šta mi čujemo u sebi. Vid je kontakt svjetlosti sa našon rožnicon oka. Nastaje u našem oku, ne postoji izvan njega. Kad gledamo životinje, vidimo da neke od njih imaju sasvim različita osjetila od nas i detektiraju stvarnost sasvin drugačije. Prilagođene su različito na stvarnost, različito su tuned into it. Žive u praktično drugoj dimenziji. Neke mogu vidit veći raspon od nas, neke čut, i tako dalje. Možda neke imaju i osjetila koja mi nemamo.

Praktično kad zaključimo, ustvari sva naša stvarnost, sve što mi tumačimo ko objektivno postojanje nastaje zapravo na našem samom tijelu. Nigdi drugo nego na našem tijelu. Mi ustvari nikad i ne vidimo, mi nikad i ne čujemo. Mi nemamo pojma šta je vani. Mi smo ustvari slipi a da to i ne znamo. Zamislimo recimo slipog čovika. On živi nesumnjivo u istoj stvarnosti ko i mi, samo što njegove oči nemaju tu sposobnost da provedu intput koji dobiju iz kontakta sa okolinon. Ali sllip čovik more bit tu, u ovoj kući s nama, a ipak kuća je njemu sasvim stran pojam, ako je slip od rođenja on ustvari nikad neće znat šta je kuća. On će moć stvarit neke koncepte na osnovu onoga što mu njegovo iskustvo i sjećanja dozvojavaju, možda će on rekonstruirat na osnovu svog opipa kako bi to bilo, ali pazite, on nikad neće imat sliku kako kuća izgleda. On će imat neki koncept koji će bit izgrađen na osnovu povezanih sklopova doživljaja osjećajen opipa i možda zvuka koji nastane kad udari u zid kuće i slično. Ali on nikad ustvari neće moć znat kakva je kuća, kako ona izgleda. Ista stvar je sa nama i pokušajen dosezanja nečega što je izvan mogućnosti osjetila. Mi moremo rekonstruirat predstavu al mi zapravo nikad ne znamo kakvo je nešto. A to znači da mi ustvari, ne znamo ništa o svitu, jer sve ovo izvan nas je samo naša ograničena slika, predstava. Mi zapravo cili život živimo u predstavi u vlastitom umu. Neka životinja bi pored nas mogla vidit puno više od nas, neka druga bi čula zvukove kojih mi uopće nismo svijesni. Zamislite npr da imamo čulo više. Slip čovik i mi smo u istoj kući, ali koliko je nama samo ta kuća različita? Zamislimo tek kad bi imali neko novo čulo, koliko bi naša percepcija svoje okoline i svijest o njoj bila različita? Mi, uistinu, ne znamo di smo, al doslovno, nikad ne znamo di smo.

Sve što mi dekodiramo ko postojanje, ko različiti osjetilni podražaji su ustvari različita interpretacija jedan te istog. Ne postoji džabe sinestezija ko fenomen, dakle ljudima npr određena boja kad je vide ima miris, il zvuk in ima okus, miris boju i slično. Zato što su sva ta osjetila ustvari jedno osjetilo koje funkcionira na različite načine. Ono što mi imamo uvik je jedan direktan kontakt sa našon okolinon. Mi smo uvik u fizičkom kontaktu s njon. Mi smo ustvari uvik u moru u kojem plivamo, isto ko ribe. I ja se pitan, ko smo to ustvari mi? Postoji li mi? I pogotovo, da li mi ustvari ikad igdi iđemo? Jel se mi ikad igdi krećemo, ili se samo okrećemo oko svoje ose. Mi smo mi, jednako di god otišli. Mi smo uvik u svom tijelu i imamo kontakt sa okolinon oko nas, samo što okolina se minja. Ali jesmo li mi time drukčiji? Da li mi ikad igdi iđemo a da tu već nismo? Mi smo u sebi cili život i to je jedino misto di ćemo ikad i bit. Ovo me podsjeća na teoriju iz True Detective, u kojoj Rust govori kako se naša svijest ustvari kreće kroz vrime, kako se vrime ne kreće nego kako mi samo putujemo kroza nj. Ovo sada se odnosi na prostor, prostor ustvari ne postoji. Postojimo samo mi i izvan nas, a to izvan nas je kako do sada vidimo beskonačno, kao uostalom i ovo unutra nas. Naša svijest je beskonačna, nije mjerljiva, nije je moguće uhvatit ko fenomen. Mi smo ustvari uvik na jedan te istom mistu, promatramo a more oko nas se mijenja, valovi zapljuskuju, čas je divlje a čas mirno, podražaji se smjenjuju. Svit oko nas se vrti, a mi stojimo. Ili i svit stoji a mi se samo okrećemo u njemu, u njegovom beskraju? Ovo me podsjeća na klip iz Matrixa. Kad Neo gleda malca koji mislima savija kašiku, pita ga kako to radi, a malac mu odgovara. Gledaj pažljivo, i vidićeš da nije kašika ta koja se savija, nego ti.

Pitan se večeras i ta mi misao izaziva nervozu, koliko smo mi uopće stvarni i koliko mi zapravo postojimo? Šta smo mi? Koliko god da se trudili ni na koji način ne mereš reć šta smo mi a da nas to obuhvati. Možda se samo bojin jer ne prihvatan granice svog racija. No, da nije racija ne bi bilo ni ovog posta. Pitan se koliko smo mi ustvari ikad mi i koliko smo mi svoji? Šta ako je istina ona Budistička da smo mi svi jedna kolektivna svijest, i da je poanta svega prosvitlit se i doseć stanje nirvane koje nastane kad svatiš da ti ustvari ne postojiš? Da postoji samo jedinstvo svega. Jesmo li mi i sve i ništa ko u Taoizmu? Zaljubljivan se, jako, i gledan kako me ta ljubav minja… Gledan kako me na neki način topi, kako nestajen. Prvo, želiš na svake moguće načine se stopit sa voljenon osobon. Želiš bit u njoj, na svaki način, želiš da ona ima tebe na svaki način. Želiš da joj budeš sve i da ona tebi bude sve. I ta želja je uzajamna. No ipak, ne meremo negirat postojanje individualne svijesti kao takve. Ne mogu negirat ni očiglednost svog tijela, ali opet… Moje tijelo je samo ovo što ja vidin o njemu svojin osjetilima. A to što vidin je sasvin drugo od onoga što jest. Je li ovo tijelo samo jedna sasvin udaljena manifestacija onoga što san ja? Jedna naprosto, jako uprošćena i iskrivljena slika mene? Isto kao da npr uslikamo nekoga i za tu fotografiju reknemo da je to ta osoba. Ali nije, to je samo jedan odraz te osobe u prostoru i vremenu. I to je ustvari samo jedan komad materije na kojem stoji trag svijetlosti koja se odbila od te osobe u momentu kad je fotograf pritisnija blic. A sasvim je drugo šta je ta osoba zapravo. Puno pitanja, prigledaću ovo jednon pa ću objavit. 🙂

P.S. Jedan dodatak, sad razmišljan o curi mi… Kaže mi ona da more bit bilo koja životinja koju ja uću da bude, a zna koja je to. Mislila je na mačke. 😀 I vratin joj ja poruku kako ona nije moja mačka nego su mačke moja ona. I skontan, hm… Da li su na neki način i sve osobe koje postoje jedan te isto? Sve što ti imaš je ustvari tvoj osjećaj sa njima. Ako voliš mačku imaš osjećaj ljubavi i užitka s mačkon, a ako voliš curu imaš isto osjećaj ljubavi s njon. Naravno, osjećaj ljubavi s curon je ajmo reć obuhvatniji, bolji, intenzivniji… Ali to je isti osjećaj, to je opet osjećaj u tebi i na kraju krajeva kemikalija u tvom tijelu. I sad kontan kako ima smisla ona Nju Ejdžerska kako smo mi svi ljubav, kako je sve što postoji Jedna ljubav. Jer možda svi to fakat i jesmo, svi smo zasebne manifestacije ljubavi. Ljubav je bez sumnje naše najplemenitije stanje, tako da, ako bi mogli ustvrdit da je na neki način najprirodnije i najrazvijenije stanje nas upravo ljubav, mogli bi i reć da smo svi ljubav. 🙂 Eh tako, sa ovin ću završit. Evo pjesma. 🙂

 

Posted in Uncategorized.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Skip to toolbar