Jedino šta mi ljudi moremo je pomirit se sa svojon nemoći. Nikad ništa nećemo znat. Ne ništa sad, ništa ono apsolutno, al što se tih “velikih” pitanja tiče nećemo. Niko ne zna šta se dešava kad umremo. Niko. Moremo virovat u određene teorije o tome. U našoj je prirodi s obziron da smo svjesni sebe i činjenice da ćemo umrit, o tome mislimo i formiramo mišljenja i razmatramo opcije. Ali ne meremo znat. Ko god misli da zna il je lažov ili budala. Jedini racionalno održiv stav o životu poslje smrti je agnosticizam. Jer ne meremo znat, ništa. Zato nema smisla raspravljat o pitanju života poslje smrti sa idejon da ćemo mi nekoga uvjerit kako smo mi u pravu. Nemoguće je bit u pravu što se toga tiče isto ko što je nemoguće potpuno ne bit u pravu. Kakvo god da mišljenje o tome imaš uvik više nisi u pravu nego što jesi. Jedino šta mi moremo je na osnovu naše logike i naših pretpostavki formirat određeno vjerovanje koje djeluje dovoljno smisleno da bi fakat ga uzeli za ozbiljno, mogućnost da je to vjerovanje stvarno točno. I u raspravi moremo jedni drugima iznosit našu logiku kojon smo to vjerovanje formirali, i eventualno naučit nešto jedni o drugima. Također nije isključeno ni da neko, čuvši nečija uvjerenja o tome i logiku kojon se vodi, bude privučen ton logikon i zaključi da je bolja od njegove i promine svoje uvjerenje. I to je super, jer znači da je ta osoba pronašla nešto di sebe bolje pronalazi. Ali to i dalje ne znači da je ona išta više objektivno u pravu nego je prije bila, naprosto znači da je više dosljedna sebi.
Smrt je jedna velika praznina, crnilo u našoj percepciji koje nas neminovno čeka. Naši roditelji su jednon bili mladi ko mi sad, a sad su stari, nečiji su i umrli. I mi ćemo tako jednon sidit na samrtnoj postelji znajuć da se naš život okončava u roku od nekoliko minuta. Nekima će on završit naglo i bez te spoznaje. Možda je to tek zastrašujuće, umrit u nekoj nesrići il od neke tjelesne mane naglo a da o tome ni ne znaš ništa. Il je to možda bolje, poštediš se muke? Ja ipak ne bi želija tako. Ja bi želija da znan da mi smrt dolazi, da je čekan. Da osjećan taj proces, da osjećan kako minute i sekunde neminovno teku u bezdan…. Kako kao kapi padaju u beskrajnu provaliju. A moje tijelo polako posustaje, postaje slabije, moj nekad bahati naboj i samopouzdanje nestaje i postajen tanji, nježniji, ljepši kao biće. Koraci postaju bolni i dugi, nekada sasvim neprimjećene šetnje priko pješačkog npr postaju iskustvo, odlazak u prodavnicu postaje malo putovanje… Vrime tada uspori ja mislin, mi se smirimo. Kako starimo sve manje marimo za vrime, sve manje i marimo za ostatak svita. Zato smrt i dolazi u starosti po prirodi, ili zato nas starost uvodi u smrt. A šta je smrt? Logički gledano, mi razmišljamo toliko o smrti jer nas je strah. Isto tako bi se mogli pitat postoji li život prije života, prije začeća? Di smo tada bili, ni to niko ne zna. Osim naravno u ćaćinim mudima, al to nismo još bili mi nego samo naš genetski materijal. 😀 A mi smo poslje kao paljačom (kutlačom) zahvatili iz mora genetskog materijala i formirali si tijelo. Ili je pak to tijelo formiralo nas.
Što se ne preokupiramo time, di smo bili prije? Ali to pitanje nas ne zanima jer je prošlo. Mi smo ode i sad, di smo god bili sigurno smo odatle došli. Ali ne znamo da ćemo doć kad dođemo u smrt. Šta nas tada čeka? To tek moramo iskusit. I ko svega nepoznatog, toga nas je strah. A di strah zavlada caruju razne ludosti i patologije. Ono šta moremo radit da bi pobijedili smrt je, živit. To je jedina pobjeda nad smrti, živit svoj život hrabro i sa strašću, živit i volit svaki trenutak i svaki aspekt svog života. Jer smrt nas ustvari čini boljima, čini nas da cjenimo ovo šta imamo. I zbog smrti je sam život čudo. Jer nema objašnjenja, nema načina da se išta stvarno sazna. Sve ovo što vidimo oko sebe je čisto čudo, jer o tome ništa ne znamo, a ipak to imamo oko sebe. Sam život je čudo i to je pouka smrti. A i sama smrt je također čudo, al tek ćemo vidit kakvo. 🙂