Author: Ris

Ljubav, ili zaljubljenost probijaju granice čovika. Čine da se zaljubljenik i objekat ljubavi stapaju u jedno, utičući jedno na drugo. Paradoks istovjetnosti posmatrača i posmatranog, koji su jedno u objektu pažnje a da opet odvojeno postoje. Nego, ideja je bila da pišen post o jednoj stvari. Moremo reći da se ljudi na neki način miješaju. Posmatrajmo recimo fenomen telepatije. Nečije misli iz nečije druge psihe su postale dio tvoje. One praktički nisu tvoje ne mereš reć da si ti njiov vlasnik. Ali one su opet u tebi, a i u drugom. A šta je intimnije tvoje od misli? Ako tvoje misli nisu ti, šta si ti? Inače, neki možda ne viruju u telepatiju. Ne sudin, jer telepatija je fenomen kao takav jako teško mjerljiv, ali rađena su istraživanja verifikovana statističkon metodon, rezultati su bili da je vjerovatnost da se pri eksperimentu ne radi o telepatiji bila 1 naspram 1 000 000 i više. A postoje i doživljaji koje je nemoguće drugčije objasnit nego telepatski, ali uvik se more reć da osoba koja tvrdi da ima takav doživljaj laže. Ja san doživija telepatiju par puta i znan da je istina, al nebitno sad.

Razmišljan nedavno o jednoj stvari. Naime, pročitan na tumblr jedan genijalan post, piše lik kako je u biti osjetilo sluha samo naše jako rafinirano osjetilo opipa. I ja skontan, pa vidi, to je fakat istina. I neki dan razmišljan, i skontan… Nije samo osjetilo sluha visoko rafinirano osjetilo opipa, nego ustvari svako drugo osjetilo je isto to! Recimo okus je naša reakcija kad dođemo u kontakt našin jezikon sa određenon materijon. Okus zapravo ne postoji ni u čemu osim u našem jeziku i u nama. Miris je kontakt našeg dišnog sustava sa materijon, dakle iako miris djeluje apstraktan zapravo i nije, jer i miris reagira na kemikalije u zraku koje su materija. Zapravo ustvari, sve što postoji je materija, mi ustvari sve, sve što naš mozak uspiva dić na nivo apstrakcije radimo na principu imitacije određenih materijalnih pojava koje smo iskusili. Čak i misao je neuron u mozgu, kemikalija. No, nevermind. Da se vratin na čula. Ko što reko, okus i miris su ustvari opip, a šta je sa vidon i sluhon? Sluh je reakcija koju naš bubnjić u uhu ima na vibriranje zraka. Dakle opet kontakt sa materijon i opet, ustvari zvuk postoji samo u našem uhu, on ustvari tu nastaje. Zvuk, izvana izvan nas je možda nešto sasvim, al sasvim drugo od ovoga šta mi čujemo u sebi. Vid je kontakt svjetlosti sa našon rožnicon oka. Nastaje u našem oku, ne postoji izvan njega. Kad gledamo životinje, vidimo da neke od njih imaju sasvim različita osjetila od nas i detektiraju stvarnost sasvin drugačije. Prilagođene su različito na stvarnost, različito su tuned into it. Žive u praktično drugoj dimenziji. Neke mogu vidit veći raspon od nas, neke čut, i tako dalje. Možda neke imaju i osjetila koja mi nemamo.

Praktično kad zaključimo, ustvari sva naša stvarnost, sve što mi tumačimo ko objektivno postojanje nastaje zapravo na našem samom tijelu. Nigdi drugo nego na našem tijelu. Mi ustvari nikad i ne vidimo, mi nikad i ne čujemo. Mi nemamo pojma šta je vani. Mi smo ustvari slipi a da to i ne znamo. Zamislimo recimo slipog čovika. On živi nesumnjivo u istoj stvarnosti ko i mi, samo što njegove oči nemaju tu sposobnost da provedu intput koji dobiju iz kontakta sa okolinon. Ali sllip čovik more bit tu, u ovoj kući s nama, a ipak kuća je njemu sasvim stran pojam, ako je slip od rođenja on ustvari nikad neće znat šta je kuća. On će moć stvarit neke koncepte na osnovu onoga što mu njegovo iskustvo i sjećanja dozvojavaju, možda će on rekonstruirat na osnovu svog opipa kako bi to bilo, ali pazite, on nikad neće imat sliku kako kuća izgleda. On će imat neki koncept koji će bit izgrađen na osnovu povezanih sklopova doživljaja osjećajen opipa i možda zvuka koji nastane kad udari u zid kuće i slično. Ali on nikad ustvari neće moć znat kakva je kuća, kako ona izgleda. Ista stvar je sa nama i pokušajen dosezanja nečega što je izvan mogućnosti osjetila. Mi moremo rekonstruirat predstavu al mi zapravo nikad ne znamo kakvo je nešto. A to znači da mi ustvari, ne znamo ništa o svitu, jer sve ovo izvan nas je samo naša ograničena slika, predstava. Mi zapravo cili život živimo u predstavi u vlastitom umu. Neka životinja bi pored nas mogla vidit puno više od nas, neka druga bi čula zvukove kojih mi uopće nismo svijesni. Zamislite npr da imamo čulo više. Slip čovik i mi smo u istoj kući, ali koliko je nama samo ta kuća različita? Zamislimo tek kad bi imali neko novo čulo, koliko bi naša percepcija svoje okoline i svijest o njoj bila različita? Mi, uistinu, ne znamo di smo, al doslovno, nikad ne znamo di smo.

Sve što mi dekodiramo ko postojanje, ko različiti osjetilni podražaji su ustvari različita interpretacija jedan te istog. Ne postoji džabe sinestezija ko fenomen, dakle ljudima npr određena boja kad je vide ima miris, il zvuk in ima okus, miris boju i slično. Zato što su sva ta osjetila ustvari jedno osjetilo koje funkcionira na različite načine. Ono što mi imamo uvik je jedan direktan kontakt sa našon okolinon. Mi smo uvik u fizičkom kontaktu s njon. Mi smo ustvari uvik u moru u kojem plivamo, isto ko ribe. I ja se pitan, ko smo to ustvari mi? Postoji li mi? I pogotovo, da li mi ustvari ikad igdi iđemo? Jel se mi ikad igdi krećemo, ili se samo okrećemo oko svoje ose. Mi smo mi, jednako di god otišli. Mi smo uvik u svom tijelu i imamo kontakt sa okolinon oko nas, samo što okolina se minja. Ali jesmo li mi time drukčiji? Da li mi ikad igdi iđemo a da tu već nismo? Mi smo u sebi cili život i to je jedino misto di ćemo ikad i bit. Ovo me podsjeća na teoriju iz True Detective, u kojoj Rust govori kako se naša svijest ustvari kreće kroz vrime, kako se vrime ne kreće nego kako mi samo putujemo kroza nj. Ovo sada se odnosi na prostor, prostor ustvari ne postoji. Postojimo samo mi i izvan nas, a to izvan nas je kako do sada vidimo beskonačno, kao uostalom i ovo unutra nas. Naša svijest je beskonačna, nije mjerljiva, nije je moguće uhvatit ko fenomen. Mi smo ustvari uvik na jedan te istom mistu, promatramo a more oko nas se mijenja, valovi zapljuskuju, čas je divlje a čas mirno, podražaji se smjenjuju. Svit oko nas se vrti, a mi stojimo. Ili i svit stoji a mi se samo okrećemo u njemu, u njegovom beskraju? Ovo me podsjeća na klip iz Matrixa. Kad Neo gleda malca koji mislima savija kašiku, pita ga kako to radi, a malac mu odgovara. Gledaj pažljivo, i vidićeš da nije kašika ta koja se savija, nego ti.

Pitan se večeras i ta mi misao izaziva nervozu, koliko smo mi uopće stvarni i koliko mi zapravo postojimo? Šta smo mi? Koliko god da se trudili ni na koji način ne mereš reć šta smo mi a da nas to obuhvati. Možda se samo bojin jer ne prihvatan granice svog racija. No, da nije racija ne bi bilo ni ovog posta. Pitan se koliko smo mi ustvari ikad mi i koliko smo mi svoji? Šta ako je istina ona Budistička da smo mi svi jedna kolektivna svijest, i da je poanta svega prosvitlit se i doseć stanje nirvane koje nastane kad svatiš da ti ustvari ne postojiš? Da postoji samo jedinstvo svega. Jesmo li mi i sve i ništa ko u Taoizmu? Zaljubljivan se, jako, i gledan kako me ta ljubav minja… Gledan kako me na neki način topi, kako nestajen. Prvo, želiš na svake moguće načine se stopit sa voljenon osobon. Želiš bit u njoj, na svaki način, želiš da ona ima tebe na svaki način. Želiš da joj budeš sve i da ona tebi bude sve. I ta želja je uzajamna. No ipak, ne meremo negirat postojanje individualne svijesti kao takve. Ne mogu negirat ni očiglednost svog tijela, ali opet… Moje tijelo je samo ovo što ja vidin o njemu svojin osjetilima. A to što vidin je sasvin drugo od onoga što jest. Je li ovo tijelo samo jedna sasvin udaljena manifestacija onoga što san ja? Jedna naprosto, jako uprošćena i iskrivljena slika mene? Isto kao da npr uslikamo nekoga i za tu fotografiju reknemo da je to ta osoba. Ali nije, to je samo jedan odraz te osobe u prostoru i vremenu. I to je ustvari samo jedan komad materije na kojem stoji trag svijetlosti koja se odbila od te osobe u momentu kad je fotograf pritisnija blic. A sasvim je drugo šta je ta osoba zapravo. Puno pitanja, prigledaću ovo jednon pa ću objavit. 🙂

P.S. Jedan dodatak, sad razmišljan o curi mi… Kaže mi ona da more bit bilo koja životinja koju ja uću da bude, a zna koja je to. Mislila je na mačke. 😀 I vratin joj ja poruku kako ona nije moja mačka nego su mačke moja ona. I skontan, hm… Da li su na neki način i sve osobe koje postoje jedan te isto? Sve što ti imaš je ustvari tvoj osjećaj sa njima. Ako voliš mačku imaš osjećaj ljubavi i užitka s mačkon, a ako voliš curu imaš isto osjećaj ljubavi s njon. Naravno, osjećaj ljubavi s curon je ajmo reć obuhvatniji, bolji, intenzivniji… Ali to je isti osjećaj, to je opet osjećaj u tebi i na kraju krajeva kemikalija u tvom tijelu. I sad kontan kako ima smisla ona Nju Ejdžerska kako smo mi svi ljubav, kako je sve što postoji Jedna ljubav. Jer možda svi to fakat i jesmo, svi smo zasebne manifestacije ljubavi. Ljubav je bez sumnje naše najplemenitije stanje, tako da, ako bi mogli ustvrdit da je na neki način najprirodnije i najrazvijenije stanje nas upravo ljubav, mogli bi i reć da smo svi ljubav. 🙂 Eh tako, sa ovin ću završit. Evo pjesma. 🙂

Već san van u par navrata spominja Lao Cea i Taoizam. Lao Ceova knjiga Tao Te Ching su ono šta je meni suština duhovnosti i filozofije. Također, knjiga je temelj za Taoističku religiju koja se kasnije razvila na osnovu učenja Lao Cea. U njoj nećete naći poziv na sveti rat, nećete naći nikakav strah od svemoćnog Boga, plašenje paklon, utjerivanje straha i netrpeljivosti prema nevjernicima. Al ćete nać jako puno mudrosti i za one koji mogu prodrit u dubinu ovih riči, knjiga more bit jedno samo po sebi duhovno iskustvo. Ono šta je osnovna razlika između nauka Lao Cea, kao i nauka Bude i naših monoteističkih religija je to što Lao Ce i Buda daju smjernice i upute za samospoznaju, dok praktički sve monoteističke religije čovika uče da se drži fiksnih pravila koja su zadata. Monoteističke religije drže da je čovik grešan te ga uče da drži svoje osobine pod kontrolon, dok Taoizam i Budizam uče čovika da spozna sebe i oslobodi se od sebe, od svojih negativnih osobina, da se transformiše i prosvitli. Prve prave čovika kojemu triba Bog, Bog izvan njega da ga drži pod kontrolon jer se on boji sam sebe, jer nije u stanju bit sam sa sobon. Druge prave čovika koji je spozna sebe i oslobodija se sebe i more mirno živit. Prve uče vjerovanju, druge teže postizanju mudrosti. Evo meni najdražih citata iz Nauka o apsolutnom putu ili Tao Te Chinga.

1. TAO, APSOLUTNO I RELATIVNO I JEDINSTVO

Tao o kojem se može govoriti nije apsolutni Tao.
Imena kojima se može imenovati nisu apsolutna imena.

Bezimeno je izvor neba i zemlje.
Imenovano je majka svih stvari.
Stoga:
Umirenog duha sagledajmo njegovu nemanifestiranu tajnu.
Probuđenog duha promatrajmo njegove manifestirane forme.

To dvoje je isto u izvoru a drugačije u izrazu.
To što su isti je tajna.
Tajna nad tajnama.
Vrata od svih tajni.

2. RELATIVNO POLJE SUPROTNOSTI

Time što ljudi određuju lijepo određeno je i ružno.
Time što ljudi određuju dobro određeno je i zlo.

Tako: Imati i nemati dolaze skupa.
Teško i lako se upotpunjavaju.
Iz dugog se izvodi kratko.
Visoko i nisko počivaju jedno na drugome.
Zvuk i glas se harmoniziraju.
Lice i naličje se slijede.

Stoga mudrac: Upravlja svojim akcijama iz polja nedjelovanja.
Stvari dolaze, a on ih ne odbija.
oživljava, ali ih ne uzima.
pomaže, ali ne traži.
prima, ali ne zadržava.
Upravo zbog toga što ne zadržava
Niko mu ne može uzeti punoću.

5. PRIRODA APSOLUTNOG I RELATIVNOG

Priroda nije blaga
Njoj su sve stvari poput slamnate lutke.
Mudrac nije blag
On postupa sa ljudima kao sa slamnatim lutkama.

Prostor između neba i zemlje je poput mijeha
Izgledom prazan ali ništa mu ne manjka.
Ispunjava se pražnjenjem.

Tako i Tao: ni mnogo riječi ga ne može spoznati.
Potraži ga radije u sebi!

9. O SUPROTNOSTIMA

Ne pretjeruj, zaustavi se na vrijeme!
Velika oštrina –
oštrica neće biti trajna.
Veliko bogatstvo –
Neće biti dugo sigurno.
Nezadrživa žudnja za posjedovanjem i slavom
ukazuje na sjeme nesreće.

Kada je zadatak ostvaren, povući se –
To je Tao stvaranja.

13. O SUPROTNOSTIMA
Naklonost i nemilost je urokuju tjeskobu.
Ono što cjenimo i ono čega se bojimo je u nama.

Što znači:
“Naklonost i nemilost urokuju tjeskobu”
Oni koji stiču naklonost od viših
Potišteni su u primanju
Potišteni su u gubljenju.

Što znači: “Ono što cjenima i čega se bojimo je u nama?”
Bojimo se jer imamo “ja”
Kad napustimo “ja” nema više straha.

Stoga: Onaj koji sebe nađe stiče razmak od svijeta.
Onaj koji sebe živi stoji izvan svijeta.

22. O MUDRACU

Biti skroman znači biti uzvišen.
biti savitljiv znači biti ojačan.
Biti prazan znači biti pun.
Biti star znači biti obnovljen.
Imaj malo i steći ćeš.
Imaj puno i bićeš uznemiren.
Stoga mudrac prihvaća jedno
i postaje uzor svijetu.
On se ne otkriva
i stoga svijetli.
On se ne hvali
i stoga je slavan.
On se ne umišlja
i stoga je zaslužan.
On se ne uzdiže
i stoga je prvi.
I stoga jer se ne natječe
niko u svijetu ga ne može nadmašiti.

Hm, sad kad sagledan, kad bi napisa sve citate koji mi se sviđaju zauzelo bi previše prostora. Zato ću van dat link di morete pročitat knjigu. Uživajte. 🙂

https://www.duhovnaizgradnja.com/download/knjige/Tao_Te_Ching.pdf

Ima jedna stvar koja me odavno pravo fascinira a odnedavno i plaši. Naime, pitanje, kako uopće išta postoji? Ono baš išta, ne sad išta da pod tin mislin na neki konkretan skup stvari, nego na sve, sve šta postoji, kako to uopće postoji? I onda, logičan slijed upita, kako samo ne postoji ništa? Mislin kad uđeš u taj osjećaj, realno djeluje ti logično da ne bi tribalo ništa postojat, ili to jest da bi baš samo to ništa tribalo postojat, jedno ništa, potpuno neimanje išta. To ništa, kad kažen, znači naprosto da nema ničega, uopće, da ono baš baš jebeno nema ništa, kontaš? Znači, ništa da nema ni samog tog ništa, pojma ništa, da samo nema. Samo nema, ništa. Il ustvari ne bi to tribalo postojat, jer nema šta postojat, ili bolje rečeno, nema šta uopće išta.

Nekad dođe mi taj osjećaj, ko blic blicne na sekund kako uopće išta postoji, il kad ono primjetiš sam sebe sasvim slučajno, kad radiš neku najbezvezniju stvar al stvar pri kojoj si opušten, kad ti mozak lagano ispadne iz fazona, i kad samo skontaš da ti postojiš. Ono vidiš da postojiš, primjetiš se, posstaneš se svjestan. Ti, sam sebe, postaneš svjestan. Ono jarane ko da smo dvojica ja koji jesan i ja koji san svjestan da jesan, a b* te jebo ja san sam to.

I onda tako, neman pojma zašto al mi trenutno kroz glavu prolaze mačke, valjda jer često uspoređujen sebe i ljude sa mačkama i pokušavan skontat kako to mačke funkcioniraju a kako mi funkcioniramo, valjda jer pravo volin mačke a i nekako fakat, ako bi nešto moga onda bi stvorija neku povezanost da se fakat ja na istom nivou povezat s nekon mačkon. Zamisli mačku, mačku ko stvorenje kad se razvije dovoljno da postane ravnopravna čoviku po nivou svijesti, kako će tada dobro bit družit se s njon. Ja virujen inače da smo mi ljudi i životinje isti, da smo svi bića samo nas razlikuje nivo naše svijesti, to ajmo reć dokle smo došli. I svi se razvijamo, konstantno. Ludo je ovo sve skroz. 😀 Ja, ugl virujen da će se životinje eto recimo mačke nekad eventualno razvit da budu ravnopravne našem razvoju sad. Naranvo, ne mora značit da će njiov razvoj ić u ustom pravcu ko naš, al ćemo bit ravnopravni.

A za ovo ništa, na momenat kad postanen svjestan toga, pripanen se da možda ovo sve što postoji more propast, možda fakat na neki način i postoji to ništa? Onda se pripanen za svoju egzistenciju, mislin sebe ko bića ne samo u ovom životu, da me možda more nestat. Il da svega more nestat. A možda me i nema? Možda me na nekin način i nema i nikad nije ni bilo? Ko će znat, ako ništa u glavi mi u biti djeluje sasvim moguće da me fakat nema iako znan da me ono, ima jel. To je taj budistički fazon, da je odvojenost i ego iluzija a da smo mi ustvari jedna kozmička svijest koja je svjesna sebe, promatra se, igra se, kupa sama u sebi i uživa u svom postojanju. Zanimljivo to zvuči, al svakako to opet ne odgovara na ovo moje pitanje svega i ništa. I Lao Ce u Taou priča o toj dvojnosti punoće i praznine, o postojanju i nepostojanju. Isto ko ta naoko banalna razmišljanja starih Grčkih filozofa koji bi rekli: Čovik jest, pa neko drugi kaže: Čovik nije. To mi je cura pričala bila. Uglavnon meni je to pravo genijalno, jebena dilema svega, svega apsolutno najdublja dilema izražena u tako banalnoj rečenici.

Oćemo li ikad bit svjesni, potpuno svjesni svega? Oćemo li ikad imat odgovore na sva pitanja? Pod ikad ne mislin nužno u ovom životu. I samo da kažen, ne virujen u raj i paka i to da postoji biće koje nas je stvorilo i koje to sve zna. Virujen da ćemo mi definitivno postojat nakon ovog života, al postojat ćemo neovisno isto ko i sad, postojat ćemo sebi i za sebe u nekin ko zna kakvin dimenzijan. I oćemo li se ikad razvit toliko da saznamo te odgovore? Virujen da oćemo, ako se mi moremo razvit toliko da smo svjesni mačke, mačke kao ideje, kao bića općenito a ona nas nije, onda isto tako možda sad neka druga bića su možda svjesna nas i svjesna na neki način našeg neznanja i naših granica kojih mi nismo svjesni. Možda ta bića znaju odgovore, ali bilo kako bilo, moramo ih i mi moć znat. A možda ih i znamo? 🙂

P.S. Ja, i pade mi na pamet, ljudi ovo često zovu velikin pitanjima, al kad skontaš, ta su pitanja jako mala. Npr, koliko je samo banalno pitanje: Kako išta postoji? Naspram recimo pitanja: Kako se razvijaju moždane ćelije kod beba, ili koliko različitih vrsta životinja postoji, ili tako bilo šta? A eto, ispade da ustvari što više smanjivaš, smanjivaš i dolaziš na jednostavnije i općenitije, postaje teže. Obrnuta virtualna igrica. Ko što ima ta neka filozofija matematike, mislin da je indijska, koja tvrdi da je najveći broj jedan. Jedan zato što se u broju jedan sastoje svi drugi brojevi, npr dva nastaje tako što se jedan razdvoji po pola. Eto, zanimljiva logika za razmišljat, možda ta priča kako je sve jedno ipak i nije toliko besmislena. Ma, kakva god bila, neka je, ja odo slušat muziku iako je već pet ujtru, al kad je dobro, onda nek se nastavi. 🙂

Evo jedan pravo dobar češki bend

https://www.youtube.com/watch?v=qyk2WbQiLyw

Eeeeh. Nisan do sad nikad pisa nešto posebno u odnosu na neke druge blogere, ili blogere uopće, ali jedna rasprava od ima par dana me inspirisala, pa ću baš sad uzet nešto napisat. Vi koji pratite moj blog mislin da ste kroz moje pisanje jasno upratili moje stavove. Neki se s njima možda slažu neki ne, al uglavnon o našin slaganjima il neslaganjima sasvim normalno i ugodno pričamo i diskutujemo, uglavnom. A ima i momenata koji ne spadaju u ovo uglavnom, i baš njima je posvećen ovaj post. To koliko neko ima dobre argumente za svoje stavove se uglavnon jasno vidi po načinu na koji ta osoba komunicira. I desilo mi se par puta da raspravljan sa ljudima s kojima se elementarno ne slažen i da ti ljudi, čim primjete na šta ja ciljan i šta u biti mislin, postanu agresivni, krenu da omalovažavaju moje stavove, ili pak mene lično. Nije česta pojava, ali par puta se desilo. Također, primjetna je pojava kako ljudi o nekin stvarima ne znaju praktično ništa, a imaju neku sliku stvorenu na osnovu svojih predrasuda, pa kad in kažeš kakve su te stvari zapravo instant postanu agresivni i napadaju a ne daju nikakve argumente. Uglavnom i to bude u redu, al zadnja rasprava koju san na blogu ima me je baš ostavila pod dojmon da slatko zabiberin jedan post kojim ću začepit usta svakome ko mi na to ima šta da kaže.

Raspravljam se naime s likom, normalno, vidin da stvari koje govori imaju smisla, ali se ne slažen i mislin da ih krivo posmatra i tumači. I bude to sve ok, dok ne spomenen u jednon dijelu da san ja Bosanac i Hercegovac i da su većina mojih prijatelja u Sarajevu, uključujuć i neke muslimane vjernike isto Bosanci i Hercegovci. Na šta je usljedila automatska reakcija, ni više ni manje nego odma jedan poprilično jadan pokušaj omalovažavanja, osoba me je praktički nazvala licimjeron, rekavši mi da je ta moja logika fina, kući san Hrvat a u Sarajevu Bosanac i Hercegovac. A ja nigdi u dotadašnjoj raspravi nisan reka da san Hrvat. 🙂 Nastavili smo dalje raspravu, i lik je uglavnon postaja sve netrpeljiviji i netrpeljiviji i sve je manje dava ikakve argumente a sve više prosto omalovažava. No, došli smo do jedne jako zanimljive teze na kraju, a to je da bi ja, ako san jel Bosanac i Hercegovac triba pričat Bosanski, te ustvari, da ja s obziron da pričan ikavicu a na fakultetu Hrvatsku normu da san ja ustvari Hrvat. To je bija jedan krajnji pokušaj da mi lik podvali hrvatstvo što se je svojski trudija, jer naravno, zar je moguće prihvatit da neki “hrvat” koji priča ikavicon se izjasni ko Bosanac i Hercegovac i ustvari voli ovu državu i u njoj je svoj na svom? Također me je lik bez ikakva razloga napa da omalovažavan islam i muslimane, iako ja o islamu ništa nisan reka.

No, da se vratimo na pričanje Bosanskog. Da razjasnimo sasvim jasno tu tezu, tu se radi u de fakto čistom nacionalizmu. Prva stvar u ovoj državi su i Hrvatski i Srpski legitimne norme, i bosanci jednako pričaju Hrvatski i Srpski jezik kao i Bosanski, a tek na stranu to što su sve tri norme ustvari jedan jezik. Bosanski se istina, zove Bosanski, al da li zbog svog imena taj jezik je nešto više Bosanski od Hrvatskog i Srpskog? Da li zato što se Hrvatski i Srpski govore i u Srbiji i Hrvatskoj su oni manje Bosanski? Jesan li ja jer iman ime koje ima i dosta Hrvata manje građanin ove države? Bosanski jezik se zove bosanski, al njime realno pričaju Bošnjaci, ili ljudi koji su Bošnjaci porijeklon. Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini uglavnon pričaju Hrvatske i Srpske norme, to je do sad već standard. Ima naravno iznimaka, ko što npr ima i Bošnjaka iz Ljubuškom koji pričaju ko većina Hrvata iz Ljubuškog, ali više manje Bosanska norma kolerira sa Bošnjacima. A Bošnjaci su sasvim jednako nacionalisti ko i Srbi i Hrvati, tako da, praktično, ono što bi ja značii triba uradit da bi ja bija Bosanac i Hercegovac je da pričan ko Bošnjaci. Znači da ne bi bija nacionalista moran pričat ko jedni nacionalisti u ovoj državi, a ne ko druge dvi grupe nacionalista. 🙂 I tako ću ja tek navodno bit legitiman antinacionalista.

Iza sve ove priče leže jako jednostavni razlozi, osoba je jednostavno puna predrasuda i naravno nacionalista je, te ko i svi nacionalisti vidi bile miševe, kako bi mi to kod nas rekli, to jest vidi stvari koje ne postoje. Jer je izvan njegovog vidokruga da neki ljudi mogu jednako ne volit sve nacionaliste iz naše države, bez obzira kako ti nacionalisti sebe nazivali, a i također jer ta osoba vjerovatno misli da su Bosanci i Hercegovci još jedna podvala za Bošnjake, što ironično isto misle i Srbi i Hrvati, ali nema veze, nećemo sad širit perspektivu, da bi ostali nacionaliste i držali se svojih stavova gledamo samo u svoj tor i živimo samo u svojoj kutiji. Da se razumimo, meni je sasvim nepotrebno trubit o religiji u svakom postu i nešto ljude razuvjeravat od vjerovanja, nisan takav tip ireligiozne osobe, ali mi je također jasno kojin to ljudima najviše smetaju ateisti ili eto, bosanci i hercegovci ili pak u mom slučaju osobe koje pričaju ikavicon. Smetaju nacionalistima, nikome drugom. Smetaju njima, jer in te osobe jasno ukazuju na ono šta su oni, a oni naravno ne vole puno da misle o sebi, više vole da misle o zločinima koje su nad njiovon nacijon počinili drugi i generalno o svin mogućin vrstama zala koje su njima nanili “drugi”. Na kraju je razgovor kulminira tako da mi je osoba rekla da ne smin na njegovom blogu koristit ikavicu, jer je ikavica navodno izraz mog nacionalizma, te opet ponovila da ja na njegovom blogu vrijeđan islam i Bošnjake, a ja o islamu ništa nisan ni govorija a ni o Bošnjacima svakako ništa uvredljivo. 🙂 Komentar nakon toga mi je pobrisa. 🙂

I sad, zanimljivo je posmatrat ovu situaciju. Koliko su neki ljudi spremni past ispod nivoa poštovanja i dostojanstva samo da bi obranili svoje predrasude? Svakoj razumnoj osobi je jasno kako se ponaša neko ko nema argumenata za svoje stavove ili ko pak, što je također slučaj, je toliko zadrt da nema uopće živaca čut druge stavove. Nije mi se jednon desilo da ovom blogu ljudi bez pardona npr omalovažavaju homoseksualce a da nemaju ni jednog argumenta zašto je homoseksualnos bolest il slično. Al kome tribaju argumenti kad imamo predrasude? Predrasude su zahvalnije od zdravog razuma, one ne zahtjevaju od vas ni analizu, čak zahtjevaju da što manje razmišljate i analizirate, ne zahtjevaj ni previše informiranja ili čitanja, ne tribate ustvari ništa ni čitat iako i morete, al naravno samo onu literaturu koju su pisali ljudi koji djele vaše predrasude, igra je vrlo jednostavna. I tako, ako se uspješno obranite od zdravog razuma moćete ostat sretno zadrti do kraja života. 🙂

Također, ono što je prisuto kod nacionalista kod nas je taj kult po kojem smo ugroženi, i mi smo naravno pravedniji i bolji od ostalih. Sad konretno, neću ulazit u rat, u ovom su ratu Bošnjaci bili napadnuti i bili su ugroženi, to ne sporin, ali ono što ja pričan je sama priroda nacionalnog identiteta pa i time Bošnjaštva dotičnih osoba. Stavovi ovog lika s kojin san se raspravlja jasno ukazuju na tobožnju Bošnjačku toleranciju, more se bit antinacionalisti samo ako se koristi norma kojon pričaju Bošnjaci jer evidentno, Bošnjaci nisu nacionalisti, a Hrvati i Srbi jesu. Bošnjaci su, kako je to moj sugovornik reka, ode domaćini, a ja valjda, ko “hrvat” jer kad pričan ikavicu i koristin Hrvatsku normu moran bit hrvat, ode nisan domaćin, ja san u ovoj državi gost. To je taj tipični stav Bošnjačkih nacionalista, koji su za tobožnju građansku državu sa jednin predsjednikon pod uvjeton da se svi drugi u državi prilagode njima. I naravno, zna se i da bi i taj predsjednik bija njihov. Tako, ljudi glasaju za SDA a čude se kako Hrvati i Srbi nacionalisti oće da se odcjepljuju i glasaju za HDZ i SNSD. Ne govorin ja da su Bošnjaci krivi za hrvatski i srpski nacionalizam, to svakako nisu, ali isto tako ni Hrvati i Srbi nisu krivi za Bošnjački. Za nacionalizam su svi krivi sami sebi, individualno. Govorin naprosto da su Bošnjaci u našoj državi jednako nacionalisti ko i Srbi i Hrvati, što oni neće da prihvate.

Bošnjaci žele BiH jedino jer za razliku od Srba i Hrvata oni nemaju pored državu koja je čisto njiova, da je imaju i oni bi se tili odcjepit i prisvajali bi čitavu BiH kao svoju vjekovima, tvrdili, što uostalom nacionalistii na mom faksu već i tvrde, da smo mi u BiH historijski svi Bošnjaci (napominjen ne bosanci nego Bošnjaci) itd. Dosta Bošnjaka bi rado vratilo i BiH Turskoj kad bi to bilo izvedivo. To je zato što je priroda svih nacija ista, radi se o psihologiji krda, svi žele da iđu među “svoje” jer su tamo sigurniji i jer in je lipše da su oni većina. Nacije koje kroz povijest nisu bili agresori, a Bošnjaci za razliku od Srba i Hrvata nisu bili, su u poziciji žrtve zato što nisu nikad uopće imali priliku da nađu nekog slabijeg od sebe da mu pokušavaju uzet teritorij, prisvajat ga sebi i slično. Odkad nacije postoje postoje i ratovi između njjih, i redovito jača nacija napada slabiju, a slabija naravno ne napada nikoga jer se mora branit. To je zato što su nacije u suštini jedan egoističan koncept, produžetak plemenskog identiteta i kao takve će vjerovatno u budućnosti i izumrit. Ja san se izjasnija ko Bosanac i Hercegovac u znak protesta protiv nacionalizma, protesta protiv ideje nacije, a ne zato što san ja nešto ponosno građanin ove zemlje te je veličan ko neku svetinju. Ja volin ovu zemlju, jasno, al volija bi i drugu da u njoj živin. Zemlja mi, ko ni grad, ni nikakav prostor i teritorij, ne predstavlja neku emocionalnu vrijednost, predstavljaju mi je ljudi, a oni su moji jednako odakle god dolazili, kako god izgledali i pričali.

I da kažen jasno jednu stvar, jedino ljudi koji se nisu izjasnili ko Bošnjaci, Srbi il Hrvati do kraja nisu nacionalisti. Svi koji su se izjasnili ko nešto od ovoga troje jesu, pa sad more taj njiov nacionalizam bit blag i fin, tolerantan i sve ostalo, ali ga ima, i dok ga ima, nacionalisti su. Al srića, ja znan sasvim dovoljno ovih drugih, i kako mi se čini, s vrimenon ih je sve više. 🙂 Jednog dana ćemo bit većina, duboko to virujen. 🙂

Slušanje ovog benda me mami da posjetin Istambul… Ima neke strasti u toj urbanoj metropoli osjećan. Razmišljan, možda bi bilo fino živit u nekom takom gradu, možda baš u Istambulu? Iako, sumnjan. Turska politika je veoma loša, zemlja podržava američki kolonijalizam na bliskom istoku, podržavaju Izrael i Saudijsku Arabiju nacionalizam je izuzetno jak, kult Ataturka je malte ne na nivou jednog sekularnog božanstva, negira se genocid nad armencima, kurdi se sustavno maltretiraju i negira in se čak i njiova nacionalnost… Prava u zemlji se jako krše, upozna san curu iz Turske koja mi je pričala kako ima prijatelja koji je na protestima protiv Erdogana nosija Kurdski nacionalni simbol na lančiću, i uhićen je i nakon toga je već pet godina u pritvoru bez da je ikakva optužnica dignuta protiv njega. Također, procjenjuje se da je u Turskoj sloboda govora na najnižem nivu u Europi. Sumnjan da bi moga živit u takom društvu, a šutit… A posljedice iznošenja svog mišljenja očito mogu bit itekako ozbiljne. A ja ipak nisan spreman da buden mučenik, da žrtvujen svoj život za veće ideale. Ne u ovin okolnostima, možda, možda kad bi nasta rat i masovni pokolji, možda bi tada usta protiv take nepravde pa makar me koštalo života, al vako, ne mogu. Ne znan jel to na sreću il na žalost, nije mi drago i volija bi da san hrabriji. Često razmišljan o tome, razmišljan o svojoj želji da buden novinar… I o tome kako želin razotkrivat opasne prljave stvari u društvu. Al nisan siguran da san spreman prihvatit posljedice. Eno nedavno, Saša Marković, crnogorski političar i profesor na fakultetu koji je bija politički aktivist i kritizira je podaničku crnogorsku vlast, te je javno govorija o američkom imperijalizmu, ubijen. Nisan siguran dal mogu riskirat da se tako nešto desi i meni. Jer pravda je skupa, i košta. Ali, vidićemo, mlad san, iman vrimena prid sebon da odlučin te stvari. Uživajte u pjesmi, evo i jedan članak o novoj stranci koja reste u Turskoj, ljevičarska je stranka koja se bori za prava Kurda, žena, homoseksualaca… Kao i svakoj pravoj ljevičarskoj stranci, želin joj svu sriću. Doduše, moguće je da se razočaran ako ta stranka dođe na vlast, jer se možda i pokvari, ali nema veze, jednog dana će doć stranke poput ove koje se neće pokvarit i koje će izdržat sabotažu i podvale koje in se rade. I ja se nadan da ću ja tada bit tu. 🙂
Evo članak: https://www.bbc.com/news/world-europe-32950750

Da bi virova nečijin riječima, prvo moraš znat zašto on govori to šta govori. Ne radi se tu o tome da li govori šta misli, pretpostavimo u ovom postu da se radi o sugovorniku koji stvarno misli šta govori. Ali pitanje je zašto ta osoba to misli? Osoba se more kunit svaki dan u svoju ljubav prema vama, i to mislit i to radit iznova stalno, a da ne zna da je to što ona/on misli da je ljubav čista navezanost. Da će to proć, da ona/on možda uopće vas ne vidi ko osobu. Da bi znali koliko vas neko stvarno voli, i koliko je pouzdan u onome šta misli morate znat pripoznat šta je zapravo ljubav. Prvo, ne virujte nekome ko kaže da ne mere bez vas, da vas toliko voli. Ne kažen da vas ta osoba nužno i ne voli, ali ako ona ne mere bez vas, znači da se tu radi o garantovanoj navezanosti. Ljubav more postojat jedino u slobodi a za slobodu su jedino sposobne jake i izgrađene osobe. Ako vas neko voli zato što vas triba, to nije ljubav, ili barem nije čista ljubav, onakva kakva bi tribala bit. Svi mi do neke mjere nekoga tribamo, to je jasno, ali ako imamo neku projekciju na određenu osobu i mislimo da bez te osobe nas nema ili smo ništavni, tribali bi se zamislit malo nad tin šta vidimo. Jer mi u tom slučaju ne vidimo tu osobu, to je sasvin sigurno, naši strahovi i naše slabosti su nan toliko izobličili percepciju, da, u svojoj silnoj potrebi da budemo spašeni i da nađemo spasitelja, da nađemo idola kojeg ćemo poštivat i čija će nam pažnja kompenzirat manjak samopouzdanja, mi uopće ne vidimo tu osobu, mi vidimo našu projekciju, naše unutarnje ideje. I onda kad vidimo da nas ta osoba ne mere spasit, a to je neminovno jer te zapravo niko ne mere spasit osim samoga sebe (a to je zato što jedino sam sebe moreš spasit od sebe), onda će se ta naša silna i opjevana ljubav pritvorit u mržnju, onda ćemo prezirat svom silinom našu ljubljenu osobu, onda ćemo je možda i udarat, maltretirat da bi je time kaznili za našu krivu predodžbu o njoj. Ili ćemo se u malo razumnijem slučaju mi osjećat loše, mi ćemo patit, mislit kako smo očajni, kako ako nas ona/on ne voli da mi nismo vridni ljubavi, da smo ništavni, da nikad ponovo nećemo volit, da nan je čitav život upropašten i tako to.

Jedini izlaz i jedini način je, ko i uvik, svjesnost. Ako postanemo svjesni da je patnja naš unutarnji osjećaj, da patnja nije objektivnost nego naše tumačenje jedne objektivne situacije, onda smo na korak do toga da ustvari svatimo da tu patnju uzrokujemo sami mi. A ako to svatimo, onda moremo opet zapast u pesimizam misleć kako je priroda života patnja ili opet kako smo mi nesposobni za ikakav sritan život. Ali opet, tada ako smo dovoljno razumni pogledat istini u oči, vidićemo da ni to nije točno. Da je priroda života patnja ne bi bilo sritnih ljudi uopće, a njih ima. I nisu svi budale. 🙂 Da mi ne meremo bolje je relativno, ovisi o nama. Ako smo postali svjesni da je do nas, možda moremo vidit šta krivo radimo i vidit jel moremo to prominit. A uglavnon je do nas bar donekle u svin životnin problemima. Nekad nas, doduše, sam život stavi u nemoguću situaciju. Dovede nas prid zid. I šta tada uradit? Kada mi, sami, ne meremo nešto, uz sav naš trud ne meremo. Šta tada? Odustat? Da, moremo odustat. Možda je čak racionalno odustat, i tada moremo bar imat utjehu da smo izabrali racionalnu odluku. Ali ako pak ne želimo odustat, ako nan je postizanje tog nemogućeg cilja toliko bitno, onda pak moremo nastavit. Borit se s vjetrenjačama? Pa da, ako bi nastavljali glavon kroz zid, to bi bila borba s vjetrenjačama, koja bi opet možda vodila u kasnije odustajanje. Al možda moremo i nešto drugo. Sist. Sist isprid zida i pogledat ga. Opipat ga. Sist i odmorit, gledajuć sebe i gledajuć zid. I tada ćemo svatit, da mi ustvari nikad ne meremo priskočit niti probit zid. Ali zato, na primjer, taj zid nan ne bi bija nikakav problem da smo neko drugi. Neko ko sasvim prirodno skače visoko, ili probija kamen. A ako postanemo taj neko, onda tog zida više neće bit. Šta je sada zid koji ne meremo priskočit će nan postat samo jedna stepenica priko koje tribamo prić. I onda, onda je na nama, naša odluka, oćemo li ili nećemo postat neko drugi. A to je teže nego išta prije, to je teže od svega prethodnog i teže od ikakva drugog izazova. Ali na nama je taj izbor. Ako želimo nemoguće, onda moramo prestat bit mi. Moramo postat osoba kojoj je to moguće. 🙂 Koliko smo samo zidova gledali kad smo bili dica, mogli smo ih samo gledat sa čežnjon dok su odrasli ležerno prilazili priko njih? Al to je dok smo bili dica, dok nismo narasli. E, u tome je greška. Greška je mislit da smo narasli. Nikad nismo dovoljno veliki za ono što nas tek čeka, ali zato cili život rastemo, rastemo, i koračamo niz stepenice. 🙂

Aj grob te jebo… Koliko san nervozan, ovo se nije glasilo odavno haha. Probaću napisat post, al san suviše zategnut i usijan, ne znan na šta će ovo ličit.

Primjetili ste možda malo il malo više agresivniji ton prošlog posta i temu o kojoj san pisa. E pa… Sad ću objasnit zašto san to pisa. Ima dva miseca san u vezi. Nakon godinu i po od prekida s bivšon, ponovo san naša curu koja mi fakat odgovara. Šta mi je bilo zanimljivo npr je to da ovaj put nisan bija nabrijan ko tada s bivšon, ono nisan se zacopa sad ko dite da san samo o njoj mislija, ponaša se budalasto. Nekako san osta normala, s promjenon da mi je pravo, pravo dobro. Da baš uživan u njoj, u momentima kad je vidin i u tome kad smo skupa. Cura mi dosta odgovara, koliko mogu vidit jer ipak smo dva miseca skupa što je malo, al da mi paše, paše. I tako, sve je bilo divno i krasno… Do neki dan. Pretpostavljate šta je bilo?

Da, to je bilo. Cura mi se vozila s materon u autu, i mater je pitala s kin se toliko dopisiva stalno, ako ima momka da joj kaže, ona bi volila da nji dvi mogu pričat o tome. I tako, ona kaže da ima momka, kako se zove, i ona kaže kako se zoven… Na šta joj se materi faca zaledila: Jesi ozbiljna. Nakon toga je usljedilo ovo što evo traje već par dana. Mater joj je uzela šifru od fejsa, rekla da će priko vikenda mobitel ostavljat kući. Naravno, naredili su joj da odma prikine sa mnon. Kad je sutra pošla s prijateljicon na kavu ćaća je triput zva mater da vidi oće li stvarno s ton prijateljicon, i onda su joj na kraju rekli da ne mere u kafić nego da mora u tržni centar na kavu. Osim toga verbalno teroriziranje i pritisak na njoj je konstantan. Samo zbog jednog imena. 🙂

Da ironija bude gora, ona je mislila do sad da njeni nisu nacionalisti. Skupa su npr gledali Besima Spahića između ostalog i kad je priča kako su u Sarajevu za vrime rata skolpljena 173 mješana braka i podržavali ga. I evo, da bi ona kad in je rekla moje ime dobila ovo. Što je još čudnije, njeni očigledno nisu ni vjernici jer nju nisu odgajali u vjeri. Ona je objasnila svojima da ja nisan vjernik, da se ja nisan ni izjasnija ko hrvat, ko što ni ona nije vjernica ni bošnjakinja, ćaća joj je to sasluša i reka fino: To je ok, morete se družit, izlazit ali ako oćeš to više nisi moja. Također joj je reka da ako je spavala sa mnon da više nije njegova. Toliko o balkanskom mozgu i uopće o naznakama postojanja istog.

Do neke mjere, ja mislin da ja kontan njene roditelje. Nažalost. Mislin da kontan jer znan otprije kod nas kakvon se logikon nacionalisti vode. Recimo, u srednjoj san se jednon raspravlja sa fratron jednin koji nan je predava vjeronauk, kad je govorija jednon mom prijatelju da pripazi sa ovon jednon curon iz istočnog mostara, pogađate kakvo joj je ime :), i generalno ga opominja da smanji druženje sa njon, ili da se ne povezuje sa njon previše. Tada san mu kontrira kako je to glupost i kako se on nema pravo petljat njemu u to, na šta mi je on reka: Ako se ti vinčaš za neku muslimanku, a sutra zarati, na čiju će van dica stranu? Tada san mu reka da ja neću živit život opterećen tin stvarima, a danas bi mu reka da će dica skupa s menon i njon otić što dalje iz ove pičke materine. Ubuduće psovka kod našeg naroda bi tribala bit: Mrš u tri Bosne i Hercegovine.

To je vjerovatno logika njenog starog, i uz to, on vjerovatno misli ono, kao, “misli on tako sad, da nije hrvat al kasnije će sigurno postat ko i svi oni i sigurno će dicu odgajat da budu hrvati” i tako to, to je logika nacionalista. Jednostavno ne mogu ti ljudi skuvat da postoje ljudi koji se stvarno ne vode tin principima. Što podržava Besima, pa jednostavno, jer je Besim. Da je Ante il Nemanja i da priča isto, identično, ne bi ga podržava. To je još jedna stavka nacionalista koja je posebno izražena u Bošnjačkom nacionalizmu, to da oni za se naravno ne misle da su nacionalisti, oni misle da su oni antinacionalisti i realni a da su svi drugi, pod drugi mislin svi hrvati i srbi, nacionalisti i da in se ne mere virovat. I to argumentiraju prošlin raton, zaboravljajuć na činjenicu koliko je srba protestovalo protiv rata u beogradu, zaboravljajuć na balaševića i slične, srbe i hrvate u armiji bih,a i na činjenicu iz da su iz armije bih kršćani bili i protjerani, tako da nije sve u ratu krivnja ni srba ni hrvata. Tako, on podržava Besima i konta vidi kako smo mi dobar i tolerantan narod za razliku od njih. Pod mi, misli na Bošnjake, ne na bosance.

Slična logika funnkcionira i kod hrvata, s tin da se oni ne busaju u prsa da su antinacionalisti ali naravno isto misle da su oni “realni” a da su svi drugi nacionalisti, da ih ugrožavaju, da in ne mereš virovat i tako. Toga san se u svojoj kući nasluša dovoljno, jer i moji misle slično ko njezini, samo što su moji na sriću dobrice pa me ni našta ne prisiljavaju. S tin i takin ljudima se malo more raspravljat, upravo zbog navedenog da dotični smatraju da su oni realni a ne ograničeni naravno, te da oni to dici rade za njiovo dobro. Kako je jedan komentator na mom statusu na fejsu danas reka, ako se dite pobuni oni neće to vidit ko svoju nepravdu nad njin nego ko “u dite je uša đava, šejtan, mala je pobudalila, komunisti joj isprali mozak” i slično, te će je nastavit maltretirat “za njeno dobro”. Jedino što more uradit, kako je on reka, je pod a) ukazat im da su budale, uz uvjet da pod b) dotični budu spremni prihvatit da su oni možda budale. A ako su kojin slučajen oni već zaključili da znaju sve o svitu i da njima nema ko šta pametovat, tada nema rasprave. Čekaj da završiš faks i iđi što dalje od njih ili biži od kuće.

Sad… Situacija je nezgodna. Em je ona u Sarajevu, a ja san vamo, u hercegovini, to samo po sebi je problematično, npr već je više od 10 dana nisan vidija. Također, ona je mlada tek je prva godina faksa, tako da će ona još dosta bit sa svojima. Treća stvar je što joj je ćaća policajac i ono, iskreno nije mi svejedno jer ne znan na šta su sve ljudi takvog razmišljanja spremni. Sumnjan da bi mi lik nešto uradija, osta bi bez posla na kraju krajeva al eto, nije mi svejedno. Kako stvari stoje, izgleda da njeni nisu razumni i izgleda da mi jedino moremo nastavit funkcionirat tajno. I to je stresno, i naporno… Ali ne znan, ja mislin da ja ne mogu samo tako odustat. Mislin da ne mogu dozvolit da me nešto vako retardirano spriječi u jebenoj normalnoj vezi. Koliko god da san nervozan, pod streson, da me je strah… U meni reste inat koji bi moga brda pomjerat. Slušan Rage against the machine zadnjih par dana prolazilo mi je i kroz glavu da napravin neku ultrapankersku frizuru il nešto tako, koliko san nabrijan. Ne mogu dozvolit da me ovoliki kretenizam i ovolika odvratna nazadnost i primitivizam zaustave. Ne bi si nikad oprostija da odustanen od veze zbog ovoga. Tako da, vidiću kako, šta, al probaću dalje… Samo se nadan da ona neće odustat.

I onda, kad ja nakon ovoga čujen da se ljudi na nešto žale. Žale se kako je loše, nema se posla, nema se ničega, država nazaduje… A svom ditetu zabranjuju da se viđa s momkon koji je super i kojeg voli samo jer ima “krivo” ime. Nije ovo iznimka, nažalost, većina ljudi u našoj državi su vaki. 70 posto sigurno. I onda kad mi se takvi nešto žale? Žale se da je njima loše a ovo svojoj dici rade? Žale se da njih šef šikanira na poslu a ovo rade? Njima neko prava oduzima, a ne daju dici da žive normalno, ne daju homoseksualcima da se vinčaju i slično. U našoj državi se velika većina ljudi nema šta žalit. Žive čak i predobro za to kakvi su. Da ubacin malo humora, kod nas bi se reklo: Sidi di si, kakav si i za to di si nisi. I kad onda sagledan svoje ideale, borbu, što oću minjat državu, što oću da radin na tome da živimo u boljem društvu… I za koga se ja borin? Da ljudi poput njenih roditelja žive u boljem društvu? Da stoka koja uporno ponovo izglasava HDZ, SDA i SNSD živi u boljem društvu? Ne zaslužuju ti ljudi ništa bolje. Jedini koji išta zalsužuju, i jedini kojima je ode loše su normalni ljudi. Normalni ljudi poput mene, cure mi i nas nekolicine, jedino se mi imamo pravo žalit da nan je loše. A ostali, ako in je loše sami su sebi krivi jer sami proizvode glib u kojem se valjaju. Iz ove pičke materine što dalje triba ić, iako svugdi su ljudi većinon glupi, al bar ove stvari ne bi više mora gledat.

Jedva čekan da počmen živit samostalno, i da mi cura krene živit samostalno pa da odjeben i njene i svoje i svu pičku materinu koja je retardirana da misli tako. Nekad se pitan, zašto ne bismo jednostavno svi mi normalni ljudi našli sebi neki onako, malo oveći otok i napravili na njemu svoju državu. I nek se jebu svi ostali, primaćemo imigrante nakon što se dobro dokažu kakva su in uvjerenja, živićemo u slobodi i napredku. Evo glavu ako to ne bi za 30 godina postala najprosperitetnija država na svitu. A ova ostala gamad, nek se valja u blatu, di joj je i misto.

Sve nacionaliste mrzin iz dna duše. Svakoj osobi koja brani svom ditetu da bude s nekin “drugačijeg” imena ili drugačije vire želin da bude zatvorena u štali i da je ujtru vode na ispašu a navečer vraćaju nazad među druge gude konjeve i krave, da leži u smradu i valja se u pišaki jer joj je tu i misto.

Fakat san iznenađen koliko stoke diše i hoda među ljudima.

Nikad mi nije bija jasan koncept čistoće. Šta je to prljavo u seksu? Što bi se neko triba čuvat za brak? Šta se dobiva sa tin da se čuvaš za brak, da se seksaš jedino sa svojin mužon? Jel ga više voliš ako ne znaš kako se i drugi ljudi jebu? Jesi li bolja osoba ako si samo sa jednin muškarcon uživala u seksu?

A tek najsmišniji je taj stav da su ženske čiste, čedne po prirodi, a muški su bludnici… Ako je to tako, nad kin onda ti muški bludniče? Ako se muški jebu kad stignu, a žene se čuvaju za brak, s kin se onda ti muški jebu?

Po mom mišljenju, ovaj društveni stav prema muškarcima i ženama proizlazi iz same delikatnosti čina seksa, a to je činjenica da se kroz seks zatrudni. I s obziron da prije nije postojala kontracepcija uspostavila su se moralna pravila da bi se kontrolirala neželjena trudnoća i druge nepoželjne okolnosti. Zato je na žene stavljen pritisak da se ne smiju seksat i moraju bit “čedne”. Zato jer žene nose to dite i rađaju ga, a muškarci su vazda mogli isparit i reć da dite nije njiovo. Prije nije bilo načina da se utvrdi čije je to dite zapravo. Zato se pokušalo uspostavit seks kao čin koji se prakticira isključivo u braku kako bi dica koja se rode bila zbrinuta i kako bi posljedice bile podnošljive.

Također, s uzdizanjen monoteističkih religija pokušalo se ukrotit seksualnost kao najintenzivniju strast, da bi se time uspilo dat zamah intelektu i razumu kao promišljenom načinu djelovanja. To je opravdano u svojoj namjeri, ali držanje te dvojnosti u današnjem društvu je retrogardno i nazadno. Danas imamo priliku i psihološki smo spremni da budemo i strastvena i razumna bića, da se i seksamo i radimo sve drugo što želimo.

Po pitanju čednosti i seksa samo u braku, većina ljudi se ustvari nikad toga nije držala. Po ljudima iz svog sela znan da je kod starijih varanje bila najnormalnija pojava, ko što je uosstalon i danas. Da su se čuvale za brak važi možda za neke žene al sumnjan da je ikad važilo za većinu. Možda u ruralnin sredinama di je pritisak na žene bija jači, ali i tu su poznate priče o strasnom seoskom seksu u štali, o seksu usput kad se žena vraća iz polja i sritne komšiju i tako to. Da su se ljudi toga ikad držali, nisu, prije su se eventualno mogli samo još manje držat toga. Prije se nisu puno sekirali ni oko seksa sa životinjama a kamoli će se sekirat oko čuvanja za brak.

Religijska pravila su neprihvatljiva većini ljudi i po njima praktički niko ne želi živit. Pogledajte vjernike oko sebe, skoro ni jedan se ne drži potpuno pravila svoje religije. To je zato što nije prirodno da ljudi ne puše, ne piju, ne drogiraju se, ne seksaju se prije braka itd. Takva pravila jedino funkcioniraju u društvima koja nameću strogu kontrolu koja se redovito vrši pomoću nasilja. Ljudi žive držeći se tih pravila jedino kad su prisiljeni. Jedino u državama poput Saudijske Arabije di su žene strogo odvojene od muškaraca, di je alkohol zabranjen, di se obično pušenje trave kažnjava smrću, di se vrši takva segregacija, di se ljudi koji generalno krše ta pravila kažnjavaju smrću i bičevanjen, jedino u takin okolnostin se ljudi drže tih pravila.

Društvo je pokazalo da kada ljudi dobiju slobodu ne žele više držat se strogih pravila religije i u pravilu ne žele se vraćat u prijašnje stanje kada je religija diktirala pravila življenja. Liberalizam pobjeđuje i pobjediće neminovno. U svim zemljama postoje ljudi koji žele sekularnu državu, koji žele liberalnije uvjete života. U Saudijskoj Arabiji i ostalin šerijatskin zemljama postoji grupa ljudi koji žele da te zemlje postanu sekularne. Čak i Saudijska Arabija ko možda najkonervativniji režim u svitu se polako minja i liberalizuje, polako ali sigurno. Dok u Europi npr, niko ne želi da se minja u smjeru veće konzervativnosti. Nikome ne pada na pamet da se vraćaju restrikcije koje religija uvjetuje društvu. To je činjenica i to pokazuje da je liberalizam povijesno napredan i da će odnit pobjedu. Niko u zemljama zapada ili dalekog istoka ne želi da postanu poput Saudijske Arabije, dok ljudi u S Arabiji i sličnin zemljama žele da postanu poput zapada.

Religija je pokušavala uspostavit red u kaotičan život i učinit postojanje i življenje uređenin i sigurnin za sve. Ti pokušaji su plemeniti i bili su društveni napredak u voje vrime, ali gledano iz današnje perspektive su primitivni. Religija je bila prvotni ljudski moral, religija je bila razvoj ljudske svjesti, intelekta, aptraktnih ideja i poimanja duhovnosti i smisla života. Iz razloga jer je religija billa jedan ogroman splet svega toga izrasla je u glomazne institucije koje su imale puno različitih spektara djelovanja i imale su monopol na svo znanje, te su se ponašale totalitaristički. Kao što se izvorno znanosst i ostala nauka izdvojila iz filozofije, tako su moral i duhovnost danas izdvojeni iz religije. Moral je prirodan, urođen ljudima, on je povijesno kroz religijske puteve bija samo kanalisan. Duhovnost i promišljanje smisla života danas je karakteristično za sve vrste ljudi, bez obzira jesu li religiozni ili ne. Potraga za pravin načinon života i za životnon mudrosti karakterizira sve vrste ljudi jednako.

Tako da, kad se sve sabere i oduzme, računica je da je religija i religijski osjećaj unutarnji doživljaj pojedinca koji je karakterističan samo za njega, kao što su neki drugi osjećaji karkteristični za druge ljude. Živimo u vrimenu i u društvu kad imamo slobodu da svako bira za sebe i tribamo bit zahvalni na tome. Mislin da malo cjenimo tu slobodu.

Ruže ti cvjetaju u očima

dok bijes kuklja

dok se usne tresu