Ljut ko Ris

Ovaj post je posvećen dvama principima koje san primjetija da postoje. Naime, u onome što san ja posmatra u životu, užitke u životu, postoji altruistički i egoističkki princip. Altruistički princip je holistički, radi se o gledanju ljudi kao jedne velike zajednice koju volimo ko cjelinu, radi se o jednoj ljubavi koja nije upućena na nas nego na sve ljude, o jednom općem stavu i jednoj požrtvovnosti koja je spremna dat se za druge ljude, ljude koje čak ni ne znamo, al smo ih volimo, osjećamo ko bića koja postoje i spremni smo se žrtvovat za njih. To bi bila ljubav koja je na neki način bezuvjetna. Drugi princip operira isključivo kroz nas kao pojedinca, to je dakle prosto princip našeg osobnog interesa. To je nešto u čemu nema nikakve želje ni nastojanja za dobrobit drugih, naprosto, ne radi se o tome uopće. Egoistički princip je, u principu kako san ga već nazva, egoistčan, radi se isključivo o nama i nema svjesti o drugima. Ali to ne znači nužno da je on loš. Ja bi u ovom momentu odvoija egoističnost i sebičnost, dakle, smatran da je prva jedno neutralno stanje a druga je nešto što ima moralnu konotaciju. Jer recimo, dakle posmatrano kroz ove moje termine, užitak ispijanja kave na terasi je egoističan. Mi uživamo u okusu kave i u prizorima isprid nas, to je nešto što se tiče samo nas. Nema ništa altruistično u tome, ali isto tako nema ništa ni sebično. U principu, ego je naše individualno ja, i šta god radimo za sebe radimo iz egoističnih razloga, al ko što kažen, dakle u ovom mom trenutnom korištenju termina, u tome nema ništa loše. To je čak i dobro.

Razne škole, razne tendencije i razni ljudi na svoj način žive ova dva principa. Nisan siguran da li je ova podjela do sada nekad naučno napravljena, ali sasvim sigurno, jako puno ljudskog iskustva se more posmatrat kroz ove principe, te su ovo itekako legitimne kategorije. I kroz ova dva principa se more obuhvatit čovikova egzistencija, bar u nekom smislu. Tako recimo, moremo se pitat postoji li apsolutni altruizam ili apsolutni egoizam? Recimo, jedna poznata priča, koja je možda i istinita, svjedoči o apsolutnom atruizmu. Naime, neko za koga ste svi sigurno čuli, a to je Isus Krist. Isus Krist bi bija primjer, pa makar mitskog, apsolutnog altruizma. Dakle, to je čovik (ili Bog, Bogočovik) koji je toliko volija ostale ljude da je bija spreman dat svoj život za nje, i tada je toliko bija privaziša svoj ego da je čak i kad su ga ubili, reka: Oprosti im Bože jer ne znaju šta čine. S druge strane, sami njegovi neprijatelji mogu bit primjer čistog egoizma, jer nisu ni malo marili ni zašta drugo nego za svoju moć, i za uživanje, hedonizam. Takvi ljudi žive i danas i redovito zauzimaju pozicije vlasti. Ljudi koji se vode egoističkin principon, žive za hedonizam, dok ljudi koji se vode altruističkin žive za osjećaj korisnosti, ljubavi, sveopće dobrobiti ljudi. Iz tih stvari crpe svoju sriću. A ljudi ko Isus nisu jedini, povijest je dala još ljudi koji su se borili za opće dobro i pod cjenu vlastita života.

No to su radikalni primjeri, u manjoj mjeri ja primjećujen neke druge stvari na kojima vidin ove primjere. Recimo tako, po svom uzoru na Isusa, kršćanstvo promovira altruizam i odbacivanje ega, što bi moglo bit percipicirano u toj borbi duhovnog i materijalnog, duhovno predstavlja altruizam a materijalno egoizam. Mislin da je ova stvar posebno karakteristična za katoličanstvo. Iman jednu stvar koju san primjetija kad bi gleda neke filmove o katoličkin svećenicin, il recimo o Majci Terezi. Majka Tereza je vjerovatno sveopći primjer altruizma, al ja ću reć nešto što će možda nekima smetat, meni u njenoj pojavi ima nešto bolesno. To možda temeljin na dokumentarcu koji san gleda, u kojemu njen bliski prijatelj također fratar, priča kako je ona imala napade osjećaja da je Bog ne voli te bi mu tada pisala pisma u kojima bi mu se obraćala. To je, iskreno rečeno, shizofrenija. Druga je stvar što općenito ja kad vidin neke govore majke Tereze, meni u njoj ima nešto, ne znan, nešto nezdravo. Žena izgleda ko da ima neke stvarno muke i tegobe, osim što se brinila za ljude koji pate, izgleda da je ona i sama ekstremno patila. To je možda posljedica njene prevelike empatije i altruizma, al možda je prosto posljedica njenih psihičkih problema. Iskreno, neman mišljenje o tome šta je to, jedno ili drugo. Kako san ja primjetija, ona je imala neku fiksaciju na patnju, dakle u njenom pomaganju ljudima što pate nije igrala ulogu samo njena ljubav, nego i neka njena fiksiranost, koja je lako moguće uzrokovana nemogućnošću da privaziđe svoju patnju. Iako to ne triba umanjivat njenu ljubav i požrtvovnost koju je sasvim sigurno imala.

Također, nedavno san da ne duljin gleda dokumentarac o nekom fratru koji se bori protiv abortusa, pomaže ženama koje ne žele abortus a ne znaju šta će s dicon. Lik stvarno radi predobre stvari, al ja kaad njega gledan, ne znan. Lik ni malo pozitivno ne zrači, ne znan stvarno šta bi reka o njemu. Cjenin njegov rad, al moj dojam o njemu je jako čudan. Po meni se u ovim slučajevima radi o nerazvijenom egu, i sad ću objasnit što to mislin. U svojoj borbi protiv materijalnog, protiv egoizma, kršćanstvo je izdiglo duhovno, altruizam. No kršćanstvo time vrši jedan drugi paradoks, naime, iako u jednoj ispravnoj tendenciji, da u izrazito egoističkom svitu ljude ponuka na altruizam, ono potpuno negira egoizam i time vrši nasilje nad ljudskon prirodon kojoj tribaju oba ta principa. Sam primjer tog nasilja je celibat, a primjera ima puno, poput svećenika koji su se kastrirali i slično. Nije slučajno da se uvik cilja na seksualnost, jer je vvjerovatno seksualni poriv u samoj srži egoizma, vjerovatno nema većeg užitka od toga, a osim toga, njime vršimo jednu drugu egoitičku dužnost, produžujemo naše gene, pravimo NAŠU dicu. Konkretno, ja mislin da ti ljudi ustvari, nikad nisu privazišli svoj egoizam. Ja mislin da dok god su ti potribne čvrste norme kojima se ograničavaš od svog egoizma, da si ti ustvari upravo rob tog egoizma. Dakle, ti minjaš svoje ponašanje al ne svoju suštinu. Isto vridi za moral, dok je god potribno da se ti držiš neke norme da ne bi činija zlo, bilo pravne bilo vjerske, ti ustvari nisi dobar. Dobar si kad ti ne želiš činit zlo jer iznutra osjećaš da je to pogrešno.

Naravno, kako zakoni države, tako i moralni zakoni vjera jesu korisni. Oni pomažu da društvo bude poštenije i normalnije, oni pomažu da se ljudima čini manja šteta, ali dok god se ostaje na tome da se nečega pridržava samo od straha od zatvora ili pakla, suštinskog napretka nema. Iako, sve religije upućuju na postizanje suštine, norme bi tribale bit tek pomoćno sredstvo a i motiv za promišljanje, al iman osjećaj da dosta ljudi to ne svaća. Dakle, ono o čemu se po meni radi sa tin fratron, šta je meni kod njega čudno, je ustvari nezdrava ličnost, e, upravo sad san skonta! Ono što se kod njega osjeti je neki nivo frustracije i nekako, zrači nekon vibron kao da s njin uopće ne mereš razgovarat ko s čovikon. Izgleda ko da je poistovjećen sa svojon ulogon koju si je odabra, i u težnji apsolutnom altruizmu, sasvin prirodno, nakuplja frustracije zbog nezadovoljavanja svojih egoističkih potreba. Mislin da bi se slična stvar mogla reć i za majku Terezu. Postoji razlog, uostalom, zašto me ti kršćanski junaci nikad nisu privlačili, iako se mora priznat da oni stvarno čine mnogo dobra, što ja i ne poričen. Privlačili su me junaci koji su se borili za altruizam ali sa razvijenin egoizmon. Privlačili su me borci protiv sistema, jer oni imaju čvrst osjećaj identiteta, i većina njih ustvari i uživa u životu, ali su također i altruisti i žele se borit za opće dobro. Za kombinaciju prave sriće, baren one kojoj ja težin, potribno je ispunit oba principa i altruistični i egoistični.

Ova dva principa se prožimaju kroz dosta toga, tako recimo dva dominantna ideološka sistema na zapadu, komunizam i kapitalizam, ideološki utjelovljuju ova dva principa. Mnogi ne znaju da kapitalizam također ima svoju ideologiju, nju je utemeljija Adam Smith, engleski ekonomist i filozof. On tvrdi da postoji jedna nevidljiva ruka tržišta koja djeluje svojon logikon kad se tržište pusti da potpuno neovisno djeluje. Tvrdi da ljudi svojon prirodnon aktivnosti i težnjon za zadovoljenje svojih potreba će stvorit stanje u kojem će svi radit ono šta triba i svačije potrebe će bit zadovoljene. To je ekstremni egoistički princip, dakle teza da će kroz egoizam doć do sveopćeg dobra za sve. Također, ključna postavka kapitalizma je privatno vlasništvo, koje je opet egoistički princip. S druge strane ideologija komunizma teži ukidanju privatnog vlasništva i kolektivnom vlasništvu nad privredon. Također u komunističkin idejama nailazimo i na ideje potpunog dokidanja privatnog vlasništva, uvođenja norme oblačenja za sve muškarce i žene i slično, kako bi se postiglo stanje u kojem svi posjeduju jednako. To bi bila težnja za altruizmon. Naravno, u suštini oba koncepta su pogrešna, jedan negira ljudsku pohlepu i nesređenost a drugi negira prirodne ljudske razlike i potrebe za posjedovanjen. A u praksi su oba sistema egoistička, jer su na čelu i komunističkih i kapitalističkih sistema ljudi koji nimalo ne mare za opće dobro nego žive isključivo za svoj hedonizam.

Zanima me šta mislite, postoji li situacija u kojoj je opravdano nekoga ubit? Usput, ne mislin na samoobranu, u kojoj će taj neko ubit tebe ako ti njega ne ubiješ, i ne mislin na rat. Dakle, osim te dvi situacije, imate li na umu neku u kojoj je opravdano ubit nekoga, ili mislite da nikad nije?

E, i još jedno pitanje, da li bi mogli bit u vezi ili prijatelj s nekin ko je ubija nekoga, u nekoj situaciji koja nije jedno od ove dvi koje san naveja gori.

Hm, kad smo kod toga, iman još jedno. More li neko, opet neko ko je ubija nekoga van ona dva primjera, bit dobra osoba? More li nakon toga bit dobra osoba? More li možda bit i bolja osoba od neke druge koja nije ubila nikoga?

Eto, probajte odgovorit na sva pitanja.

Eeee, tako. Namečija (naučija, navuka) san se opet na porniće, zadnjih dana ih baš slasno gledan. 😀 Danas san pogleda jedan koji mi je baš baš, inače mi je teško nać neki da mi odgovara al ovaj je baš bija dobar. Uglavnon šta mi budu smetnje je da, tipa, cura ne uživa, stoji samo ono ladno a oni je jebu, da se oni iživljavaju na njoj i da joj je očito neugodno i boli je, da glumice priglumljavaju sa stenjanjen i ono baš iritantno vidiš da samo glumi, stenje ko da je slon jebe a ne čovik, ili tipa da je dobar al da je lik slabo jebe, da nije dovoljno hard pornić. Dok ovaj mi je odličan, baš mi je sija danas dobro pravo, evo link: https://www.porndig.com/videos/38543/this-is-a-hardcore-threesome-with-victoria.html

Ovaj sajt je inače dobar, nema kratkih pornića koji smaraju i dobra je kvaliteta slike i dobri su pornići generalno. E, u ovome porniću se baš sastavilo šta volin! Em je ona dobra, ono kul je, divija je, uživa u seksu i to se vidi, baš je sva raskalašena i ono, nasty, kurvanjska, oni je jebu pravo dobro i ona uživa. Ima dosta pušenja i dosta poze otpozadi, što oboje volin. E sad, iako ovo naoko izgleda omalovažavajuće, jer oni par putu pljunu na nju i tako, svašta joj rade, al u principu to je sasvim normalno. To mi je čak i suvišno za analizirat al eto, pretpostavljan da bi to nekima moglo smetat. Ja sumnjan da bi se vako volija jebat zaprave, al u porniću mi je to pravo dobro. A možda bi volija i zaprave, mislin bilo bi mi ok i da ona pljune na me, da se baš ono jebemo ko životinje. Iako kažen inače neman take želje.

Baš sinoć Ante komentira kako su ljudi ludi ono, kako je jebanje ludo. Kad skontaš, svi se vole jebat, svima to triba. A ono, to je baš luda radnja, kad skontaš kako bi to izgledalo nekome ko recimo ne bi ima nikakav seksualni poriv, kome bi to bila nepoznanica, dvoje ljudi se ščepaju, strvni (nabrijani, nažeššćeni, orni) i nabijaju jedan dija svog tijela u tijelo druge osobe, grizu se, pljuju udaraju (more i bez toga 😀 ), stiskaju, govore svašta jedno drugom, hahaha, baš potpuno nebulozno i van svake pameti. Svi smo mi ludi, po defoltu, po definiciji luda bića skroz na skroz al samo neki umisle da nisu i da ne tribaju taki bit. I nekako ja iman u glavi tu sliku ne znan, to da ljudi tribaju težit nečemu višem… izdizat se iznad poriva, ovo ono… Al kad skontan, fakat i ne tribaju, ljudi baš tribaju bit vaki kakvi jesu. Ova ženska u vom porniću baš triba bit vaka strvna i razularena, ljudi tribaju bit nabrijani, ludi, željni seksa, adrenalina, života, uživanja. Naravno tribaju bit željni i ljubavi, brige, lipote i toga, al tribaju i voga prvog.

To je s religijan došlo, taj poriv za izdizanjen i potiskivanjen naših poriva, i to je bilo korisno za evoluciju naše svijesti, al sad triba ponovo doć u ravnotežu s onin što mi jesmo. Naš racio i naša strast, čovik i životinja, apolon i dioniz, duhovno i materijalno, to je sve krv i meso čovika, to je sve ono šta mi jesmo, da bilo kojeg od to dvoje nema, nas ili uopće ne bi bilo ili bi bili nešto sasvim drugo. Potiskivanje poriva je bilo korisno, tako smo se izdigli iznad životinjskog primitivizma, refleksnog ponašanja bez promišljanja o posljedicama našeg čina na druge i na nas dugoročno. Tribali smo naučit potiskivat da bi se mogli izdić na veći nivo snage i zreosti, da bi mogli ukrotit svoje strahove, al sad opet tribamo raspustit sve naše strasti i porive da divljaju i da nas nose di god in padne na pamet. Tako. Sritno van iduće drkanje ljudi, uživajte. 😀

Debeli, masni sendviči
uglađeni sakoi i utegnute kravate
odijeljeni debelin, masnin zidovima
izduženih vratova u zvjerskoj samoći
zviraju livo, desno, ko gleda, ko je tu
jel iko blizu, jel in iko sljedi stope
da se približi, da ih nađe
da in ukrade vlast
da in otme prsten moći i da
oko propadne u mulju gomile
vječiti strah.

Okrutjela života, kao da druga krv teče in kroz žile
iz nosnica in kapi bijeda, strah i plač
pada na poljane dignutih ruku
miješa se sa bijeson, krvi i suzama
i zapaljuje se u vrućoj smjesi kroz koju grabimo
glomazno koračajuć i uzdišuć, padajuć na kolina
a mi
dozivamo spasitelje i molimo se kipovima očajni
a mi
slavimo si junake, svako svoje
ispijenih vijuga i životinjskih očiju
igramo igru krvnika i žrtve
igramo igru koljača
a mi smo bijesna gomila koja u ime razapetog razapinje svoju braću
igramo igru kao lutke, sami se pretvarajuć u lutke
ne moraju čak ni s nama micati.

I dok se boje miču i dok
utopije žive u suznim očima rijetkih
i dok luđaci gledaju u nevjerici
šta njihova normalna braća radi
I dok život i dok slava
i dok Bogovi hodaju zemljon i vole
i dok lete ko labudi i rasipaju se ko voda niz pjesak
teku i cvatu sa dušama ko u košute i usnama ko u lavova
koliko još Bogova trebamo ubiti
da bi nan u očima kapnile tek mrvice sunca?
Koliko, koliko nevinih će ispaštat,
koliko probuđenih će bit odbačeno i prokleto
da bi tek malo razuma, tek minimum, minimum
minimum onoga na što se svi pozivamo i čemu svi težimo
živilo u nama?

Usplahireni i zatvoreni u svoje kutije
slipi.
Rastegnute pameti, nalipljenih pečata na mozak
pomračene duše s omčon oko vrata
stegnuton da jedva dišemo
prodajemo ruke i ubijamo sami sebe
nadajući se bar trenucima predaha, trenucima sna
i plača pred zamišljenim zvjezdama
i molitve Onome, Onome koji nadmoćno gleda
Onome koji hladno šuti dok naša tijela trebaju toplinu
Onome koji je politički korektno nepristran
dok naša duša triba zagrljaj.
Sanjamo bolje sutra, bolje prekosutra
bolji život poslje života
u nemoći
dok nan dušu imaju i nad njon orgijaju krvnici moći
stvarni bogovi od krvi i mesa
na vrhu piramide
koja leži na našin leđima.

Ali ne, ne gledaj gore
čava koji strši dobije po glavi
leđa koja bole od biča lakše zarastaju dok smo pognute glave
ne gledaj gore, ne gledaj u očito
gledaj doli, gladan si i žedan
popij lokvu u koju tvoji stražari pišaju i gaze
i pojedi mrvice koje se kotrljaju sa vrha
pomoli se i fino spavaj.
Sanjaj nešto, što po mogućnosti
nije bolje sutra.

 

Kad vidin vako neki citat, il neku priču o ženama… Točno mi se zamanta. Dovoljno je da vidin da piše “svaka žena” ili “sve žene” da već ne moran ništa dalje čitat. Ako je nešto glupost, onda su te priče u kojima se žene predstavljaju ko neka mistična, senzualna stvorenja s nekog posebnog planeta. Nesvatljive… Daleke… Kontradiktorne… Zavodnice… Majke… Ljubavnice… Pičke materine haha. Evo, sad ću vako iz glave zbrljat par tako rečenica o ženama kakve ljudi vole objavljivat: Žena voli dušom, a prašta srcem. Žena može oprostiti sto puta… Ali ako joj jednom zgaziš na srce, ustat će i otići i bićeš zauvijek mrtav za nju, iako te još voli… Žena voli ludo, ona ne poznaje zakona, zna samo ono šta joj nalaže srce… Žena je mlijeko našeg bića… Ona je majka. Ona je ljepota, ona je zanos u kosi… Žena je, žena je kao lava. Grije te kad si blizu, opeče kad uroniš u nju. Tako. Evo, sve ovo što san napisa je čisto sranje koje san sad iz glave vako napamet prosuja, a mislin da je čak i bolje od sveg tog sranja šta ljudi objavljivaju.

Šta je to tako posebno mistično u ženi? Što se o muškarcima ne pišu vake romantičarske gluposti? Evo, da ne bude muški rod zakinut, sad ću i o njima napisat nekoliko ovakvih stereotipnih rečenica pa da se vidi kako bi to izgledalo: Muškarci. Očevi. Snaga planina… Mir povjetarca što hladi jezera. Kad voliš muškarca, voli ga dušom, jer njemu je srce hladno. U srce muškarca mogu ući samo oni koji znaju tajne putove njegova uma… Muškarac je ratnik kad osvaja ženu, lovac kad za njon traga, a lovina kad ga njene ruke obaviju… Otac, sigurnost… Muškarac je korijenje kuće, temelj koji je drži na svojim rukama… Tako, evo, čak ovo sranje i ima nekog smisla.

Stvar je, ove i ovakve izjave su čisti patrijarhalni stereotip žene i muškarca. Što se ne pišu o muškarcima, valjda jer je težište emocija i romantičarskog zanosa prebačeno na ženu, dok se muškarca više drži ko glas razuma, sigurnosti, stabilnosti. Imaju te predrasude i nekog temelja u stvarnosti, historijski muškarci jesu bili odgovorni za sigurnost, a žene, jer in je obrazovanje, pismenost, kontakt sa znanjima i vanjskin sviton bija uskraćen su bile slabo razvijenog racija i pretežito emocionalne duše. Čak, usudija bi se reć da i sad te tendencije u društvu postoje, pa, i ako ne postoji više stanje koje je ove stereotipe stvorilo, onda postoji uloga u glavama ljudi koja ove stereotipe i dalje održava na životu. I u tome je ključ te priče, ključ je da je stvarnost koju doživlljavamo kreirana u našoj glavi, a mi smo je kreirali u jednom jako jako ograničenom sprektru stavova, mišljenja i uloga koje je u dosta slučajeva najmanje rečeno pristrano, ako ne i potpuno netočno.

Ja, iz svog iskustva ništa posebno mistično ne vidin u ženi a da to ne mogu isto tako vidit u muškarcu. Odreda, sve te neke teze koje se smatraju da su nešto posebno za žene, a neke posebno za muškarce, to ništa nije točno. Evo, iznosiću neke teze u koje ljudi počesto viruju. Npr, neki smatraju da je prirodno da muškarac bude blago dominantan a da ga žena slijedi, da on nju takoreć, vodi, štiti. Ovo je potpuna glupost. Ja iman npr jednu prijateljicu koja ima duplo više samopouzdanja i karaktera od većine muškaraca koje znan. Poprilično je dominantna osoba, voli to i to kod nje zna bit i iritantno. Osim toga i druge cure koje znan, ni jedna nije neka cura koja bi želila da je muškarac tu nešto dominantan. A pogotovo muškarci koje znan, npr prijatelj mi najbolji, njega je bukvalno do sad svaki put cura zbarila kad je završija u vezi. Pa tada neke cure se žale kako danas muškarci nisu muškarci. Ne, muškarci su danas muškarci jednako a ako ne i više nego ikad prije, nego se ti ne znaš nosit sa stvarima koje želiš. Ako želiš da završiš s nekin, priđi mu. Ako ti triba neko da te štiti, nauči štitit sama sebe.

Osim toga, smatra sse da je prirodno da je muškarac dominantan u seksu, smatran da je to ko i sve ovo drugo potpuno netočno. Možda neki muškarac jest dominantan u seksu i voli to bit, i možda neka žena voli da on ima kontrolu, ali isto tako ima kolko oćeš muškaraca koji vole obratno. Ja osobno volin i da ja i cura mi imamo inicijativu. Kod bivše mi je cure npr smetalo što san sve ja njoj radija, ono što njoj nikad ne bi samoinicijativno došlo da malo preuzme kontrolu, ljubi mi vrat, bradavice i tako, da ja buden u toj pasivnoj poziciji. U seksu i ovakom odnosu, stvar kontrole ili dominacije je potpuno individualna. Dalje, recimo smatra se da su žene emotivne a muškarci racionalni. Od ljudi koje ja znan, osoba za koju bi reka da ima najjači racio je jedna prijateljica mi. I bivša također je jako racionalna, a i ova cura s kojon san sad. Sve su u principu intelektualan tip i imaju jak racio. Čak znan i dosta muškaraca koji su poprilično emotivni. Možda tu postoje neke razlike i možda žene jesu malo mekše i emotivnije, al opet, to je u pet deka i od osobe do osobe je.

A sad, neke druge stvari koje za žene kažu već prilaze u domen totalne gluposti. Evo, recimo, smatra se da su žene bolje u komunikaciji od muškaraca. Ja bi recimo, svaku ženu s mog faksa koja ovo misli volija lipo zovnit da se takmiči sa mnon u nekom izlaganju, garantiran da bi je pobjedija. Ako mi je nešto u životu dobro išlo onda je komunikacija, i pismena i usmena, i smatran da bi u njoj sigurno 90 posto žena koje znan moga nadmašit. Sad, možda san ja neko čudo, izrod, al mislin da nisan jedino muško koje je dobro u komunikaciji. To je, ko i sve ovo ostalo, individualno. Još nešto što je notorna glupost je, na šta san nailazija da konzervativne osobe kod nas u hercegovini znaju reć, da curama loše pada kad se seksaju s više muškaraca, da to na njih ostavlja neke emocionalne posljedice. Na ovo naprosto ne znan šta bi reka, najrađe bi svakoga ko ovo misli pita koliko on cura zna da se nisu seksale s više muškaraca, i šta on misli kako su sve ove cure koje se seksaju s više njih još u pameti? Ne znan, ova izjava spada u domen gluposti koji uopće nije za komentirat, to je otprilike ko da ti neko kaže da drva po noći kad spavaš šetaju puton i vrate se na isto misto, i kako ćeš ti recimo nekome ko je u to uvjeren dokazat da je to netočno?

Iz svog iskustva znan da društvo ne želi da je žena jaka. Društvo želi da je žena fina, da je onno pristojna, tako nas odgajaju roditelji odmalena, cura je odgovorna, zrela a muškarac se more malo razmazit, on more bit nevaljal to nije nešto loše. Pa tako npr, curi baš i nije najbolje da je raskalašena i da ima neki onako, masan i crn smisao za humor. Osobno znan muškaraca koji izričito oće da je cura s kojon su u vezi slabija od njih, jednon san jednog prijatelja pita sviđa li mu se jedna moja prijateljica, bi li bija s njon, i lik mi bukvalno odgovorija: Šta ću s njon ona je duplo jača i stabilnija od mene? To je čisti kompleks, fali mu samopouzdanja i oće da se okruži ljudima za koje procjeni da su slabiji pa da se more s njima on osjećat jak. Tako vjerovatno i za prijatelje izabere nekoga ko je po nekom njegovom kriteriju slabiji.A znan i lika kojem je bija problem, pazi, što mu je cura visoka jednako ko i on. Dakle nije čak ni viša nego jednako visoka, i on nije zna more li on bit s njon u vezi haha? Šta reć na vo?

Društvo želi fine i meke cure, koje su nježne, pristojne, slabe. Ali kako su mlađe generacije ponajviše zahvaljujuć ženama a i muškarcima koji su se borili za jednakost i prava žena, a sad i zahvaljujuć internetu, sve više gube te tradicionalne “vrijednosti” (pod navodnicima je jer je potpuno upitno šta je uopće vridno u tradiciji) i muškarci i žene se sve manje identifikuju s ulogama koje in nameće društvo i odrastaju slobodniji i više svoji nego generacije prije. Moj stav je da su muškarci sad i žene sad bliži svojoj prirodi nego što su to ikada bili, pa ako neka cura smatra da su muškarci sad slabići, to je jer je ona slabić pa joj triba neki herkul iz njene mašte, a ako neki muškarac smatra da su cure sad neprirodne, da više nisu žene, to je opet jer je on slabić i jer želi vidit ženu u ulogu koju joj je društvo predodredilo, jer se on ne mere nosit sa nekon slobodnon i jakon ženon. Toliko.

Uvrćeni u nekoj čudnoj spravi, šetali smo pored jezera
dva vuka sa lizalicama sidili su na ljuljačkoj
sunce je bilo bakreno
noć je nagrizala rubove neba i borila se
da preokrene dan u svoju korist
ali armije sitnih mravi nisu dale da ih se omete u radu.

Brojalice, košnica. Bezbrojni, puludjeli prsti tapkaju po praznoj, tankoj dasci. Oči nasmješene u kutu vitrine gledaju ushićeno. Oh! Daaaaaa!!! Oooooo! Vojnici sa obišenon puškon, premalon za njiove ruke, gledaju s cigarama u nebo. Prsti su in srasli u šanžer, upitno je da li bi mogli i puvići okidač, tijelo je zakržljalo u položaju za obranu. Ali ipak, rahitični kakvi jesu, puštaju melodije sunca da igraju kroz njiovo tijelo. Ono postaje elastično. Guma se razvezuje i puška poliće u zrak, ali… Nebo će im usisati oči, i ostaviti ih slijepe. Zato se prenu i otresu dim, i opet gledaju naprid. Neprijatelja još nema.

Da li kao u Platonovoj pećini hoodamo, pitan se. Pitan se da li te uopće i ima? Kakvo čudno pitanje. – Ne kvari mi zaljubljenost M. Voda sa jezera je hladna, jeleni su je pili i prije nas, pili su je i davni, davni šumski pračovjeci, ali je neko zatrova rijeku, i fekalijama nekih bogova trujemo se i haluciniramo, gubimo kontakt sa realnosti. Isti zvuk se ponavlja, masa se kreće kružno oko kamena, huh, huh, huh, bubanj udara, da li se odavizlješ? Vuneno klupko je palo i odmotava se… Bakica plete. Mačka ga prati, izašlo je kroz vrata. Upiti će boje noći, i upiti će boje tebe.

U snovima, di smo pili maglu, imali smo rupe misto očiju.
Ipak nisu nas plašili urlici ni hujovi vitra.
U cirkularnom traženju, vratili smo se jučer, na stolu su dvi šolje čaja, jedna je nacikla.
Nebo vani je ljubičasto, nad stolon je obišen čovik, visi poput lustera. Cviće je u vazni od lubanje. Pijuckamo i pričamo, ne poznajemo se. Danas, gle, zar ne, baš danas? Točno je danas!
Koliko je ono godina prošlo… Ništa otkucava i dalje. Uzimaš gutljaj. Primjećujen pukotinu u prostoru, vire ostaci jedne zvijezde kroz pločicu u radnom stolu. Također vidin sličnu pukotinu na tvom zubu. Ti mi govoriš da si bila kod zubara i pitaš me sviđa li mi se nova plomba. Ja ti ne virujen.

Ipak, blaženstvo je ne posjedovanje sebe i ne odgovaranje za sebe, razmišljan da li da te ubijen i da provjerin da li zapravo postojiš, al ne sviđa mi se slika da ti držin ruke oko vrata… Radije, pustiću tebe da ubiješ mene. Ionako ne postojin. Možda, kad me ubiješ, možda te oživin u svojin mislima. Možda te dozoven.

Kad smo se rodili prvi put, rodili smo se u simbol. Pili su nas mnogi, vječnici i nevječnici, ipak mi sami bili smo jedni od njih. Mi smo hodali mnogim vrhuncima, pili smo rosu sa listova na mnogim brežuljcima. No kao što roba s vremenon okrača, naša kosa postala je suvlja i oči su postale dublje, suze više nisu kvasile kožu i ona je pucala. Nisu znali da smo bogovi, nisu nas tražili ni vidili. A mi orili smo vrhunce i pomicali smo mostove. Krotili smo zmajeve, činili smo čuda onda, opečeni suncon i užareni od želje i nemira.

Danas, raspala je se forma i… Žile su se uvrnile ka unutra. Korjenovi su obrasli krošnju, i drvo samo plače. Bezuspješna praznina, nakon toliko vrimena mučenja. Došli smo da tražimo dostojniji kraj od onog kojeg smo imali, ali ipak, ne može se dobit više od onog što se ima, i mi sami, zatvoreni u beskrajnu ludnicu vrimena, sijemo drveće u vrtu i gledamo avione kroz prozor. Ni jedno nema hrabrosti da se osami, al ipak, ko da nas samo vrime povezuje. Di god da lutamo pronađemo se, di god da zaklopimo oči, ono drugo ih otvori. I uistinu, jezivo je koliko je i dobro gledati kako neko drugi živi naše živote, kako beskrajni, bezbrojni odurni neznalice, kidaju naše vrime i jedu ga, kako smo hrana za besvjesne, kako svi hodaju, hodaju i tako besramno žive naše živote.

Ipak, zastani na tren, uzećemo jedan uzdah, hladnoća će okopniti s vremenon, iscjedi još kap vode iz majice i pođi u kuhinju, hladi se čaj. A mi imamo razgovor koji još nije dovršen, a tražili smo svo ovo vrime riječi da ih uberemo, kako bi ih posadili jedno u drugo da rastu. Pa da beremo plodove, svojin usnama. Da se sokovi cide niz nas, da se grane lome i da pravimo vijence dok me opkoračuješ nogama. I bez čiste zavisti, i bez sebe, diran ti travnato poprsje kuda je tekla voda iz potoka, diran ti pradavne riječi koje odjekuju, miluješ me zvukon po ušima, oriš rijeke s nebesa da svoj pjev razlijevaju po mom tijelu, to je nebeski dobro! Obrasli smo u šumama, tražila si me u jelama i u sovama san huka u noći pod misecon, pija san ti dah. Raspala se je šuma i… izgorili su obrazi, poljubi me svojin dodiron, svojin dlanon na mom obrazu, daj mi, još… Utroba je vruća, lava kipi od nemira i čeka… Da postane ptica… Poleti me.

Logika naših ljudi kreće se otprilike ovako. Jedna grupa, npr će se solidarisat uz patnje Palestinaca, ali zato ih boli briga npr za Kurde u Turskoj, ili možda za genocid Turaka nad Armencima i slično. Neki pak, iz te grupe, će kritizirat Iran, i usput komentirat kako Iranska verzija islama nije ispravna, ali ne vide ništa problematično u tome što u Sadijskoj Arabiji moreš bit osuđen na smrt ako imaš Bibliju, što je u Saudijskoj Arabiji vehabizam službena doktrina i što ko žena u Saudijskoj Arabiji imaš malo veća prava od neke životinje.

Drugi pak, su izoštrili vještinu ugroženosti od strane drugih, stvarno dobro znaju bit ugroženi. Jedni su to savladali, i recimo prije 20 godina su bili tako dobro ugroženi da su napali tri susjedne države i sveukupno uzrokovali smrti stotina tisuća ljudi. Ovi s druge strane, su također bili baš dobro ugroženi prije jedno 70 godina, toliko dobro da su uzeli jednu cilu državu i proglasili je svojon, da bi se osjećali sigurnije. Također su malo poubijali koga su god stigli po logorima i tako, al sad se nešto slabo sićaju te svoje ugroženosti.

Iako svi se slažu da ako kojin slučajen voliš nekoga istog spola, nisi normalan. Ugrožavaš ih, jebiga time ih sve ugrožavaš, i istina i jest, i studije pokazuju da istospolni poljubac na javnom mjestu npr, zna uzrokovat ozbiljnu ugroženost kod ljudi u okolini koji onda zbog svoje sigurnosti moraju primlatit učesnike u tom poljupcu. Također nisi baš normalan ako nisi nacionalno opredijeljen i ako nisi vjernik, isto ugrožavaš svoju okolinu, i, da budemo iskreni ako imaš imalo kulture nećeš uzrujavat nepotrebno ljude oko sebe i ta svoja opredjeljenja ćeš držat za se. Iako je moralno upitno uopće kakva si ti osoba kad imaš ta opredjeljenja?

Također, ako si žena i malo se glasnije smiješ u društvu, pričaš viceve tu i tamo podrigneš, ako zbrusiš nekome i ako malo nekog debila staviš na misto, nisi baš najnormalnija. Mislin, budimo iskreni, ako si žena već u startu to nije baš najnormalnije, al eto moreš bar bit pristojna pa se držat nekog zakona. Ne jebat se ni s kin jer ako se jebeš ti si kurva, a on, pa otprilike njega i nema, ako se jebeš jedino se ti ustvari tu jebeš to muško se i ne jebe, jedino si ti izgubila nevinost i jedino se ti tribaš čuvat za brak, po mogućnosti pokrit se da njega kojin slučajen ne napališ, pa još da te i siluje, jadan. I ne zaboravi oprat sude za svojin mlađin braton, sklonit mu ih sa stola i pospremit mu krevet.

Da te pijan nosin sa zvjezdama… Noć je mutna, sjene se vitlaju… Dva lica bljesnila su u prolazu… Mali dječak sa kojin se je netko okrutno poigrao, i jedna odlučna mačka, na putu kroz tminu… Kroz more.

Uzdasi, topot, zveckanje u daljini. Staklo puca, fenjer na kutu ulice se lagano ljulja… U kućama mrkli mrak.

Srce udara u grudima… Srce lupa… Sa svakin korakom noći, spektar se sve više i više sužava… Sustižu vojnici nad dalekim rijekama… Spušta se ruka sa buzdovanom u vodu… Voda teče… Planine su daleke. I visoke.

Kroz put sretaše ih ptice, za zamke kazivaše im lisice, zvijezde su se spustile da im daju gutljaj svjetla, da otklone poraz. Grkljen je uzak, oklade su već pale. Prijatelji iz školske klupe pružaju ruke i kriče dok ih trpaju u vreće. Krv štrapa po zidovima. Hladna zora.

O bože, o bože, zašto? O bože da li si i ti sam pod dalekim zvijezdama? Da li i ti lutaš, pijan u sumaglici?

Majke su otišle i pijanac dalje korača sam. Hladnoća ga brsti po rukama, auta prolaze, svijetla bljeskaju. Gotovo uronjen u propast, daleka je tama koja guta zaborave… Sve silne žive zaborave, zaborave koji peku… Koji guše…

Lovci su zakoračili u šumu, i pronašli su je bijelu. Haljine su joj bile rastrgane, lice je bilo izmučeno. Tragovi nisu otkrili nikoga. Sjene se pomiču u granama. Približava se. Ljudi u selu zatvaraju prozore i gase svijeće. Majke drže brojanice i krupne suze im padaju niz lica u kutevima. Ruke im drhte. Oci turobno i mučno gledaju u prazno.

Mačka je koračila naprid, dječak ju je slijedio. Grabeći za njenin stopama, kao da je svaki njen korak sam život, kao da diše njene obrise. Šuljali su se iza skrivenih kutova, vojnici sa katanama i namrštenim metalnin maskama su stajali u kutu tornja.

Kula se je izdizala visoko i dimovi su stali okolo. Žene, žene zlog i blidog lica, crnih očiju su otresale plahte i tepihe. Šutnja je vladala u okolini, iz kotlovnica se širila ljudska para, iz zalogajnica je mirisala ljudska krv. Stajali su u kutu. Ulaz je izgledao pretežak, gotovo nemoguć.

Sličnu stvar je pisa Danilo Kiš za nacionalizam, ja se s njegovin mišljenjen slažen, otprilike korelira sa mojin mišljenjen koje iman. Smatran da je i nacionalni identitet kao identitet uopće, odraz nezrele i nesigurne individue, nerazvijene individue. Pojedinac u svojoj nemoći da uspostavi svoj stabilni, razvijeni i utvrđeni identitet, oslanja se na identitete izvan i iznad njega, bilo na religiju ili u ovom slučaju naciju. Ideja nacije je sofisticiraniji oblik plemenskog identiteta, na koji se čovik oslanja. Suvremeno društvo se razvija na taj način da se sve više razvija i u prvi fokus stavlja individua, koja je prije svega odgovorna sama sebi. Osobe koje se ne mogu s tin nosit, na neki način nisu spremne da stanu na svoje noge, te se onda hvataju za identitete koji su iznad njih, te na taj način održavaju svoju psihu u ravnoteži. Nacionalista također, nije spreman suočit se sa vlastitin strahovin, u suštini on se boji sebe, on zazire od sebe, te svoju mržnju projicira u prijetnju izvan sebe, u one druge, u Srbe, u Hrvate, u Bošnjake, Muslimane na bliskom istoku, Amerikance i slično. Prijetnju koju nacionalista osjeća je u suštini prijetnja u njemu, ali on nije spreman da se s njon suoči te druge krivi za strah koji ima.

S obziron da se nikad ne suočava sa svojin strahovin, nikad ne uspjeva spoznat svoje stvarne snage, te mu to još jača povezanost s nacijon, idejon nacije u njegovoj glavi, jer u njoj traži oslonac. U drugu ruku, naciju moremo posmatrat ko fenomen stvarnog iskustva. Isprva su ljudi bili povezani samo sa svojin plemenon te su razvijali plemenski identitet. Sa širenjen svijesti i ustrojen većih društava ljudi počinju komunicirat i šire, te se unutar jednog teritorija koji je povezan sa dovoljnon sličnosti iskustava stvara nacija, ko ideja priko koje se kanališu i probavljaju doživljena kolektivna iskustva. Isto ko što je individualizam potriban da se privazuđe religioznost i nacionalizam, da se privaziđe ideja nacije potriban je do kraja razvijen individualizam i svijest o ljudskom jedinstvu. Jedino kroz razvijen individualizam moremo doć do svjesti o ljudskom jedinstvu, jer razvijena individua more bit ravnopravna jedino s drugon jednako razvijenon individuon, a takva more postojat na bilo kojem kraju svita i u bilo kojoj državi. Razvijena individua, koja je privazišla identifciranje s nacijon, se povezuje isključivo na individualnoj razini, te tako stvarna sveljudsku svijest, svijest o zajedništvu i srodnosti individua iz bilo kojeg mista na svitu. Ta svijest je temelj za svijest o zajedničkom čovječanstvu ko zajednici, koje ko pojam jedino moglo okončat podjele i netrpeljivost među podjeljenin skupinan.

No, međutim, nije nužno da čovik koji nije religiozan i nije nacionalista ima do kraja razvijen individualizam. Postoje razni načini da se kanališu fiksacije, tako recimo neko more idealizirat svog prijatelja i projicirat svoje snage u njega. S druge strane, neko more razvit kompleks više vrijednosti te umislit da je on bolji od sviju drugih i da je iznad njih. U tom slučaju radi se o narcisoidnoj ličnosti koja također kroz vlastitu narcisoidnost kompenzira svoje slabosti s kojima se boji suočit. A postoje pak i razne druge ideje kroz koje se more razvit ista kompenzacija, tako recimo kroz horoskop se more radit slična stvar kao i sa idejon nacije, jer se osoba veže za viši, kolektivni identitet koji ga naizgled obuhvaća, osoba se identificira kroz nešto izvan i iznad njega, jednako kao i s Bogon. Tako se stvara iluzija pripadnosti i integrisanju u nešto više od sebe, neko veće mi, mi jarci, mi škorpioni i slično. Također, ista stvar se more radit i redovito se radi sa kulton ličnosti, kulton velikih vođa ili u blažem obliku sa pop ikonama. Sve su to varijacije na temu, poanta je da je bilo kakav slučaj ideje da smo mi, kao individua navezani na nešto veće od nas, nešto što nas na neki način posjeduje, nešto što se skrbi za nas, čemu dugujemo svoju opstojnost, ustvari naša vlastita nezrelost i nespremnost da preuzmemo odgovornost za se, što je manjak vlastitog individualizma.

Međutim, u slučaju religije ne mora se nužno radit o manjku individualizma. Ja bi naveja recimo ovaj kriterij po kojem vjerovanje u boga i pripadnost religiju mogu postojat u potpuno razvijenoj individui. Nužno je da se osoba ne drži zapisanih normi niti da se ne drži vjerskih dogmi. Vjerovanje da se moraš držat nekog pravila, iako ono nužno nema nikakve logike i iako to pravilo ne osjećamo kao naše iznutra, je manjak individualizma i nezrelost. Nužno je da se na Boga ne gleda kao na autoritet, kao na nekoga ko djeli nagradu i kaznu. Autoritet boga funkcionira na istom principu na kojem pas voli gospodara kad mu daje hranu a boji ga se kad ga udara, tako da nužno je da strah od Boga bude potpuno eliminiran. Nužmo je da se izgubi slika Boga kao osobe, kao osobe koja vlada, kao bića koje je izvan nas i koje je apsolutno nadmoćno nad nama i koje upravlja našom sudbinom. U tom slučaju, ako se Boga shvaća kao pojam, kao riječ koja je sama po sebi nije gotova stvar nego tek put do nečeg što se ne mere izreć riječima, i da se o tome nečemu ne mere i nema smisla išta govorit, ali da to postoji i da je stvarno i da mi to osjećamo u svojoj esenciji, tada individualizam more bit do kraja razvijen. Bitno je da to nešto osjećamo unutar sebe, i da tome nečemu ne pripisivamo moral i vlast.

Moral je produkt čovika i pripada isključivo čoviku. On naravno more imat svoje božansko porijeklo, ali on triba bit ndividualan, neke stvari svakako mogu bit univerzalne al u konačnici tribamo imat unutar sebe razvijen osjećaj šta je pravo a šta je krivo a ne da napamet slijedimo neka pravila iz knjiga koje, kad ih uzmemo u kompletu sadrže brojne stvari koje su jako upitne zdravom razumu. U slučaju da osoba slijedi svoj unutarnji osjećaj kako se triba ponašat i šta su njene prirodne potrebe iako je to u neskladu s onin šta piše u “svetin” knjigama, i osjeća kajanje zbog toga, također ima nerazvijen individualizam i u konfliktu je koji tek mora razriješit. Svaka osoba mora spoznat koje su njene individualne potrebe i koje su njene individualne granice. Naravno, to triba bit u skladu sa psihološki zdravin ponašanjen i odnoson prema drugima, znači da tribamo poštovat granice drugih i njiovu slobodnu volju. Također, osoba u životu nije odgovrna nikome iznad sebe, nikakvom biću i entitetu. Odgovaramo pojedinim ljudima s kojima stupimo u kontakt, odgovorni smo da ih tretiramo s poštovanjen i da sebe tretiramo s poštovanjen. Međutim, u slučaju da u tome pogriješimo i učinimo nekome nešto nažao, odgovaramo isključivo toj osobi i sebi. Ne govorin sad o pravnoj odgovornosti po zakonu, to je zasebna priča, govorin isključivo o moralu. Također, osoba triba bit svjesna da sama potpuno snosi odgovornost za sebe iza svoje postupke, da ne prenosi tu odgovornost ni u koga izvan sebe, bija to Bog, horoskop, neki prijatelj, žena/muž, roditelj ili ko i šta već.

“Religiju Marx shvaća kao historijski fenomen, a ne čovjekovom suštinom, konstituensom; da ona ima svoju osnovu, korijen u specifičnim odnosima ljudi među sobom i prema prirodi; da je čovjek živio u takvim neljudskim situacijama koje su tražile kompenzaciju u određenim predodžbama i iluzijama, koje su eo ipso pokazivale da se čovjek ne zadovoljava postojećim stanjem nego da protiv njega protestira, upravo time što ga pokušava, makar iluzorno, transcendentirati.”
“Religijska bijeda je jednim dijelom izraz stvarne bijede a jednim djelom protest protiv stvarne bijede. Religija je uzdah potlačenog stvorenja, duša svijeta bez srca, kao što je i duh bezdušnih prilika.”
“Prevladavanje religije kao iluzorne sreće naroda zahtjev je njegove stvarne sreće. Zahtjev da napusti iluzije o svom stanju jest zahtjev da napusti stanje u kojem su iluzije potrebne. Kritika religije je, dakle u klici kritika doline suza, čiji je oreol religija”
Ukradeno s bloga: https://lorelei.blogger.ba/

O religiji ko fenomenu bi se dalo puno toga reć. Moremo reć da se slažen sa Markson, to jest sa ovin pogledon na Marksove misli. Religija, ko svaka vrsta identiteta koji se postavlja iznad čovika, po Jungu je odraz naše podsvjesti. Ko što čovik razvije fantazije i poludi, priđe sasvim u svit fantazija jer mu život bude neizdrživ, tako je čovječanstvo ko kolektivitet razvilo religiju, ko odraz svojih potisnutih želja, ko težnja da naprave ravnotežu u očigledno nepravednon i primitivnon svitu. Nije slučajno da je baš na zapadu koji se prvi financijski izdiga i u kojem je društvo doseglo veći nivo sriće počeja ateizam ko tendencija. Pod ateizam ne mislin nužno na potpuno nevirovanje ni u šta, nego prosto ko odbacivanje monoteističke konepcije religije. Mislin da će ljudi ako uspiju doseć društvo koje će bit pravedno prema svima, koje će bit osvišćeno, privazić i potribu za religijon, bar religijon u ovom današnjem konceptu. S druge strane, sve je veći broj religioznih ljudi koji se izjašnjavaju ko religiozni a koji religiju doživljavaju na sasvim nov i drugačiji način od onog na koji ga doživljava većina i kakav vjerske zajednice smatraju ispravnin.

S druge strane, ko što smatran da je religija ko fenomen odraz društvene nesriće, smatran da je i odraz manjka individualizma. Podređivanje Bogu kao pojmu, je u suštini prebacivanje naših fiksacija prema ocu koje smo imali u djetinjstvu. Čovječanstvo je prvo imalo fazu kad su religije bile matrijarhalne, kad su se štovale vrhovne božice koje su imale ulogu majke. Naknadno se razvijaju patrijarhalne u kojima je Bog otac, takve su dominantne i danas. Po Frommu, čovječanstvo je u prvoj fazi nezrelije i ima potribu za majčinskin oblikon podrške, dok u kasnijoj fazi triba očinsku, to je i inače psihološka logika razvoja, prvo nan je naša primarna potriba majka dok je kasnije naš rast i razvoj više usmjeren priko oca. U suštini, ideja Boga je odraz naše podsvjesne predodžbe oca i ta nas slika na neki način održava u infantilnom stanju, potrebu za ocen, za nekin ko se brine za nas ali nas također i kažnjava kad smo loši je odraz još nezrele individualnosti koja nije spremna funkcionirat potpuno samostalno i koja još uvik nije u stanju da svoje greške podnosi za račun isključivo sebe. To je odraz psihe koja se u jednu ruku još boji ostalog svita ali i sebe, i nije spremna da taj strah nosi sama. Potpuno razvijena individua bi tribala bit na nivou da je potpuno i neovisna, ali i potpuno odgovorna, prema sebi i drugima.