Snovi. Snovi su jako zanimljivi, mogu nan reć o nama puno više nego što izgleda na prvu. U snovima smo iskreni, sve čega se bojimo, šta želimo, sve moremo vrlo jasno vidit u snovima. U vezi si a sviđa ti se neka druga cura. Racionaliziraš, naravno, nije to da ti se ona sviđa, samo ti se čini, samo ti je zanimljiva, nemaš ti nikakve želje prema njoj… Bez brige, u snovima ćeš je vrlo konkretno poželit, ko zna, možda i završiš s njon. Možda dođe do toga da se tribate počet ljubit i onda se sitiš da ti ustvari imaš curu. Savjest i u snovima radi, tako je bar meni bilo. Par miseci prije nego su mi počeli problemi u vezi, već san počeja intenzivno sanjat kako dolazin u seksualne situacije s drugin curama. Misec dana prije su mi se cure u snovima već počele i sviđat pomalo, počeja san dobivat neke romantične želje od njih. Naravno, nisan pridava nikakvu pažnju tome, djelovalo mi je to eto, nebitno. I onda mi se svidila prijateljica, na rođendan moje cure, svidila mi se toliko očito da je to i cura mi, sada bivša, primjetila. Krpili smo se neko vrime, al veza je pukla. Ko što i bilo koja stvar koja ozbiljno puca, neminovno i pukne.
Snovi imaju različite faze, prateć svoje snnove moreš primjetit neke psihičke faze koje se smjenjivaju u tebi. Ali snovi nisu nešto izdvojeno, nešto izolirano od tebe ko svjesnog bića, oni su jedna strana tebe, oni surađuju sa svjesnin tobon. U snovima proživljavaš stvari, pripremaš se, slažeš prošla iskustva, baš ko i u svjesnom stanju. Primjetija san na svojin snovima kako mi se minja faza u koju ulazin. Zanimljivo, zadnjih dana san psihički dobar, stvarno dobar, ko da san ojača i ko da san privaziša svoje slabosti koje su me držale prikovanog za dno. A snovi su mi postali strašniji. U snovima, u snovima kao da sad sve one doživljaje, strahove koje nisan dozvolija da žive slobodno, koje san drža potisnute i kojima san zabranjiva da žive, ko da ih sad sve proživljavan, potpuno slobodno, otkačeno, raskalašeno. Intenzivno osjećan sve strahove koje san ima zadnjih godina. Sve one momente anksioznosti, sve ono što me trzalo, što me stiskalo, što me gušilo, svu svoju borbu sa strahon koju san ima zadnjih godina, sad osjećan intenzivno u snovima, baš sad kad san dovoljno ojača u stvarnosti. Očigledno se radi o tome, da san sad dovoljno jak i da svjest u snovima proživljava te stvari koje nije mogla proživit uživo, jer san bija pod određenon vrston šoka. Pod određenon vrston blokade.
U njima mi je sad jedna intenzivna atmosfera bunila, izoliranosti, straha, nervoze, jedna konfuzna situacija u kojoj se ne snalazin, u kojoj san stalno na rubu, gotovo na rubu postojanja, da se na neki način zapitaš, kako mogu hodat po toj tankoj liniji i bit stvaran, bit živ? Recimo danas, gužva, u nekom smo gradu, triban na kavu s jednon prijateljicon koja je sad u Španjolskoj i o kojoj san razmišlja da jedva čekan da se vrati. Puno nas je, neka je pomalo festivalska atmosfera. Ja tražin di ćemo na kavu, gledan di da svi sidnemo, i u meni je neka… teško je opisat. Neka težina, nekako san zagušen, ugušen, nervozan. Sve je, fatalno, opasno. Ugrožen san, osjećan se odbačeno, izolirano, osjećan se ko da sve to što radin radin mahinalno jer se to eto triba, a ko da nikako ne mogu doć do nekog stvarnog osjećaja, do neke srži u svemu tome. Hodan s njima sam, hodamo nekin stepenican, par nas, ja ko da ostajen sam, oni nestaju, slijedin ih… Iđen na kupanje, prolazin kraj kuće prijatelja mi. On polazi s beciklon, prolazi kraj mene, javlja mi se ali ne staje. Zašto ne staje? Kako je samo tako proša kraj mene? A on mi triba bit prijatelj? Nastavljan odat sam, nesiguran san, iznutra nekako, ko da pucan, ko da se lomin. Ko da se sam moj oblik izobličiva i ko da se to jedva more trpit. Atmosfera je neke samotnosti, ostavljenosti, neki… manjak ičega, manjak sadržaja, doživljaja, doživljavanje kroz izmaglicu, kroz neki smog straha i zbunjenosti.
Također, san otprije neki dan, iđemo na more, puno nas. Ja san u grupi, ali neman stvarnog kontakta s nikin. S jednon curon počinjen pričat, kontan je barit, al u meni je neka užasna težina, ne mogu do opuštenosti, do osjećaja stvarne komunikacije s njon. Također, sićan se… Mutno, neki mračni grad, tramvaji. Autobusi, često san u zadnje vrime sanja tramvaje i autobuse. Teško je dočarat tu atmosferu, još san i sanja školu često, ljude s kojima hodan u školi, svjetlo je nekakvo mutno, ni dan ni noć, al više liči na noć sve u svemu. Sanja san i neke ljude koje znan, al od sviju ssan daleko,s vi su nekako, ko lutke moje želje, neman kontakta s njima… I strah, konstantno prisutan, gust strah zbog kojeg stojin na rubu doživljavanja, na rubu… Osjećaj je konstantno na rubu, držin se prikačen na stvarnost, pokušavan da se nekako uvežen s njon. Probudin se i na momente ne znan jesu li ovi snovi stvarni, uvik mi triba malo da skontan da sanjan. Ali, iako su strašni, ovi snovi su bolji od onih prije. Bolji su jer u njima sad konkretno osjećan strah, osjećan potpuno pušteno i bez zadrške sav intenzitet straha, koji je konstantno sa mnon, konstantno odkad znan za se. Prije bi u snovima ima nervoze, napade panike, ne bi moga osjetit stvarno sve šta se dešava. A sad kako san ojača dovoljno da se mogu nosit sa svojin strahon, da se mogu nosit sa svime onin, baš svime onin šta čuči u meni, sad osjećan sve potpuno jasno. Valjda proživljavan sve te stvari koje nisan moga prije, proživljavan svoju prošlost, svoja iskustva. Vidićemo di će me to dovest.