Category: Uncategorized

 

Kad je doša ispod krhotina od smrvljenog praha od čvrste konstrukcije, dočeka ga je začuđujući mir. Nije vako zamišlja kraj prostora. Kraj sebe. Kraj svita. Šta je uopće tija? Danima i danima, noćima i noćima traga je i luta za utvarama. Glavu je gubija puno puta. Tisuće života je izda, izda je sve ideale i sve vrijednosti dobra. Uzima je hiljade nevinih života da bi sazna. Gleda je nevinoj djeci u oči dok su in iz skvašenih i prignječenih tijela tekli mlazovi krvi. Nije naučija. Okrenija je moral potpuno, za 360. Bija je dobra osoba, borac za pravdu, ljubavnik i iskreni prijatelj. Prostodušan otac koji se skrbi za svog sina, koji mu donosi plodove života u polju. Koji sa zalaskon sunca se vraća u kući, bistrog, dobroćudnog pogleda iz kojeg zrači beskraj ljubavi. Ljubav u koju, kad god zahvatiš ima još. Iz toga je posta krvnik i krvnik ljubavi. Ranjen iz ljubavi, iz rane, ubija je ljubav di god bi je vidija. Ali ipak svin trudon da ubije ljubav, i dalje je nije moga ubit u sebi. I dalje je rana zračila… A ranu na životu drži ljubav. Ipak, posta je hladan. Hladan i modrog tijela. U njemu je umrla krv, ali on je bija živ. Groteskno živ i bolestan. Privalija je cili krug života i smrti koji se ima provalit, živija je sve živote koji su postojali i one koji su ljudi želili da postoje. SVe je vidija i nije sazna. Okrenija je krug i resetira se. Nakon 360 stupnjeva sad je opet na nuli. I opet, kao i prije, jednako prazan. Jednako bez riječi i znanja, bez mrvice znanja. Valjda se sa sticanjen najvećeg znanja, vraćamo u potpuno neznanje. Ali ovaj put svjesno neznanje.

Prah se je komada i drža ga je u ruci. Tija je dalje, dublje. Dublje od prosvjetljenja, dublje od spoznaje. Tija je do osjećaja. Tija je do imanja. Ili barem do gubitka ikoga i ičega koji more da ima. Ispod velike kamene gromade, krhotine, ležalo je nešto. To nešto je bilo crno, sa svikastin nijansan. To nešto je bilo poput velikog svijenog trupa, kao kod ptice koja spava samo što nije imalo pera. Imalo je veliku, kamenoliku kožu, ali koža je bila zemlja. Crna, crnkasto-siva gruba zemlja koja je izgledala i pomalo meka. Dolazija je prema pojavi. Drhta je… Ni sam više nije zna. Izgubija je svrhu postojanja nađući je. Sve što je tražija, je sa pronalaskon izgubija. Doša je do točke kad se u njemu mišalo sve što zna… Prostor, vrime… Koliko li je samo ograničeno samo to razmišljanje o prostoru i vrimenu… Pored toliko kategorija stvarnosti, mi smo samo otkrili dvi… A unutar, unutar tih kategorija, kuca srce. Unutar, unutar besmrtnog i beskrupuloznog alata svemira, kuca jedno masno, izgubljeno srce. Zaboravljeno od svita, netraženo od mnogih, neobožavano od mase, sasvin ostavljeno i zapostavljeno. Ali to srce ne zna. Ono ne traži, jer ono jest. Ono ne gubi jer ono ne dobiva. Ono je…. Riječi posustaju. Kad je doša do Pojave, ona je stajala mirno. Kad je stavija ruku na nju, osjetija je… Da ona diše. Da zemlja lagano, lagano titra. Pojava je bila ogoljena od svega. Bila je to zemlja, zemlja dublja i golija od sve one koju je vidija odajuć po njoj. Zemlja golija od života koji živi na njoj. Samo zemlja, sama bez života. Život sam, bez života da ga krije. Pojava se je trgnila i pomaljala glavu. U trenu je stvarnost zatreperila… Izgubija se je… Naša se je u moru, crnom moru u kojem je bija u tečnosti ali bez tekućine koju osjećaš. Bija je u svijesti o tečnosti, ili pak u tečnosti o svjesti… Pliva je u moru i osjeća je kako ga pojava u svakom tom atomu, mrvici te tečne svijesti promatra. Kako ga sam prostor mrzi. Ali nije to bila mržnja na kakvu smo mi navikli. Nije to bila objektivisana mržnja. Nije. Nije to… čak ni bila mržnja. Oči koje su ga gledale ozbiljno i smjelo, je osjeća nas sebi. Na svakom svom tijelu ih je osjeća. Svaka mrvica i najsitnija njegovog tijela je morala opravdat svoje postojanje pred očima koje su ga gledale. Zaša je dublje nego što je smija, ako je mislija ostat nevin.

U momentu mu je blicnija trenutak… Slika je zatreperila i naša se je u samom srcu spoznaje. Samog srcu srca. U tunelu, mračnom i uskom, okruglih hodnika od crnog metala. Osjeća je kucanje srca u zraku. Osjeća je svjest kucanja srca. Kao da je dio njega. Nije više moga svatit je li on dija pojave ili je pojava dija njega. Svaća je pojavu, svaća ju je ko nikad do sad. Sasvim ju je jasno razumija, bez potrebe da se o njoj razmišlja. Sve one godine tuge, godine bez gledanja. Pojava je bia jako duboka, uistinu zahvalna. Zahvalna svakome, svakome ko je želi. Idealna svakome, svakome ko je traži. A mnoge oči su uprte od nje. Dok ona spava. Spava mirno svoj kameniti san. san tisućljeća i eona, san zaborava i bezbroja gladnih traženja i stvarnosti. Svemiri mogu umirat i rađat se i plesat, ali pojava to ne osjeća. Oči pojave ne doživljavaju te promjene. Pojava je mirna i jasna, determinirana. Ne traži i ne dobiva. Jer jest. Sasvim mu je jasno bilo, kad je prvi put doša do nje i vidija je, osjetija je kako diše, da ima posla s nečin što nije viđeno. Što nije opisano, što ne postoji. Namjera pojave je bila izvan vremena, ustvari, vrijeme je bilo tek hir te goleme i nemjerljive namjere. Golema je bila ideja pojave, ideja njena je rušila i rađala svitove. Svitovi su ko bijesna oluja izbijali i rađali se divlje i nesnosnosno iz nje. Ko divlja djeca tek rođena, sama, zasebna. Divlja i ljuta, spremna da se osvete za svoje rođenje. Da se osvete za život. Pojava je bila dalja od svega, a opet dublja od namjere… Dublja od… Dubine… Kad je doša na veliki proplanak iz kojeg je teka potok i raslo je cviće, pogled mu je puca na dolinu u sumrak. Vječiti sumrak. Vječiti sumrak pojave. Osjetija je njenu tugu. Osjetija je golemu tugu koja je rasla u njoj. Osjetija je da je ona majka. Osjetija je da joj je neispunjeno majčinstvo. Ali ona i dalje, u svom nagonu, rađa i rađa dicu. Ali, dojam ga je privarija. Jer je pojava privrnila iluziju i vratija se je u tunel. Doša je do prostorije di je triba doć do srca. Tuneli su bili hladni i nesnosni. Nemilosrdni. Pojava ga nije štedila. Nije poanta da se prema njemu bude fin. Poanta je da osjeti, da prođe. Da bude. Nema poante pričat o nečemu, osoba to triba doživit. Kako se približava srcu svaća je, da pojave ne briga. I to je suština, ha, tako golema misao! Pojave ne briga za nj! Pojava se ponaša i lomi, zla je, suštinski je zla. Ali nema potrebe da širi svoje zlo, zašto bi to radila? Pojavu ne briga. Ona jest to što jest. Ali kako se približava centru, centru prostorije, koja se sužavala oko njega… Sve je više osjeća njeno srce. Njeno besprostorno, opnasto srce. I osjetija je. Osjetija je to. Osjetija je eone koji se rađaju u opni, u kugli. Osjetija je kako smo svi pojava i kako je sami stvaramo. Osjetija je. Osjetija je zvijer. Zvijer koja je dublja od vrimena, od življenja. Zvjer koja je iskonska i koja postoji, mirna. Zvijer koja mirno gleda zalaske sunca. I ta zvijer, i ta zvijer je razorila bezbroj svitova. Sami mir je bija u njoj. I ta zvijer je uništila svo sjeme koje je posadila. I mirno je gledala u tragove. I ta zvijer ga je volila, volila ga beskrajno i bez razloga. Gledala ga je s najdubljon ljubavi koju je ikad osjeća. U očima su joj navirale suze. Ta zvjer ga je volila toliko, da ga nije mogla imat. Da nije moga bit njen. Ali ona je bila sva njegova. Njegova partnerica, i ljubavnica ako triba. Seks sa zvijeri je bija postajanje zvijeri. Ali je to volija. Ali je to tražija. I konačno je naša šta traži i konačno je naša šta oće. I konačno je naša kome će bit predan.

Gleda je tisuće i vidija je tisuće muka i tisuće umiranja zbog neprihvaćanja smrti, tisuće patnje zbog bjega od patnje. Tisuće gorkih patnji nastalih zbog prikrivanja postojanja patnje i laganja samog sebe da patnja ne postoji. Vidija je ljude, kako hodaju kroz vječnost, i kako in se haljine viore dok pružaju krake svoje ludosti, svoje ljubavi razrogačenih očiju i poludjelih umova. Down through all eternety, the cryings of humanity… Vidija je to, i vidija je zvijer. Mirnu, prostu, skromnu. Vidija je zvijer kako voli više nego što ijedno biće voli. Vidija je zvijer kako iskreno plače kad joj je ljubav ubijena. Vidija je zvijer kako iskreno ubija svoje vlastite ljubavi. Sve je to vidija i divija joj se je. Divija se je njenoj iskrenosti. Jer je sve nestalno kad je nastupila njena iskrenost. Svi čini, sve radnje i radosti, svi su postali samo projekcija koja izvire iz suštine zvijeri. A zvijer je gledala, tužna i zamišljena. Zvijer je sanjivo i ozbiljno razmišljajuć gledala naprid. I on je odlučija, da je dosta. Da je dosta bilo života bez zvijeri. Da je dosta bilo svega. Posta je žena. Skinija se je, skinija se je gol. Uša je u centar u kojem je stala fontana. Umija se je vodon, i potopija je svo svoje tijelo u vodu. Okupa se je i posta je zvijer. I vratija se je. Vratija se je odakle je još davno doša. Vratija se je u vječni početak i vječni povratak. Vječni soj.

Oklen. Sumljat, zajebajem se. Šta vas nervira kad ljudi govore? Koju nepismenost najviše mrzite? Il ono glova, broto, ono ookanje? A još tek kad ljudima kažeš da su nepismeni a onda oni to i dalje govore, ne znan šta mi je mrže… Ali često za zaboravljamo pitat, po kojem kriteriju je to nepismeno? Kako to da je “oklen” nepismeno a “odakle” pravilno?

Za vašu informaciju, jedini nepismeni u toj situaciji ste vi. Osnova lingvistike, za koju većina ljudi ni ne zna, je to da je jedini kriterij za jel nešto pravilno u jeziku taj: Da li se to govori? Ako se govori, pravilno je, bez obzira kako to vama zvučalo. Jedino što je u jeziku nepravilno je kad se zabunite pa recimo kažete “mas i pačka” umisto pas i mačka i tome slično, ostalo je sve pravilno. Sve, uključujući sve to što vi u glavi imate da nije, jedini je kriterij je li ljudi stvarno pričaju tako u svom kraju.

Standardolozi i jezički fašisti u školama nan svima utuvljuju u glavu kako moramo pričat “pravilno” kako je ružno kad se neko ne zna “lijepo izražavat” kako se to već često navodi, jer jel, odakle je lijepo, a oklen je ružno. Po nekom nepoznatom kritertiju, utvrđenom od strane nepoznatih ljudi po nama sasvim nepoznatoj logici, ali oni su rekli da je tako i to sad mora bit tako.

A tek kad ljudi kažu da oni vole jezik. Kao, ja volin jezik, od malena san obožavala Bosanski i tome slično, a nervira ih kad neko “nepravilno” govori i ispravljaju ljude kad pričaju kako pričaju. Il taj argument, “ti ne znaš Bosanski”. Neko ne zna jezik kojim od rođenja govori i savršeno se njime sporazumjeva? Te osobe možda vole jezik, ja ne ulazin u to, al to njiovo voljenje jezika je isto ko npr, neki biolog koji pravo voli biologiju i misli da su po biologiji bijelci bolji od crnaca i slično. Tako oni vole jezik.

Jezik nije isto što i standardni jezik, ljudi ne znaju razlikovat ta dva pojma. U standardnom jeziku nešto jest pravilno i nepravilno, al to se odredi proizvojno, u najboljem slučaju odredi se po govoru većine govornika tog jezika, a najčešće nije ni tako, nego bukvalno standardolozi odrede nešto da je pravilno po nekoj svojoj uvrnutoj logici, i onda zaključe da čitav narod priča nepravilno i da ih se mora “naučit kako da pričaju”.

Osoba koja voli jezik, voli i riječi obojica i obadvojica, svo i sve vrijeme, odakle i oklen, tvrdo i meko č, nazalno a koje zvuči slično kao o pa odatle ispadne ono “glova” itd. Osoba koja voli jezik bi tribala volit sve to, ako ne voli, onda ona ne voli jezik nego voli jednu varijantu tog jezika i nameće tu varijantu kao jedinu ispravnu. Ustvari, ta osoba je jezički fašista. Profesori Bosanskog jezika nisu autoriteti za jezik, oni su autoriteti za standardni jezik. Jezik kao fenomen proučavaju lingvisti. Tako da, ako nekoga zanima kako jezik funkcionira neka istražuje lingvistiku a ne gramatiku Bosanskog jezika.

Evo članak jednog lingviste upravo o ovome što ja pričan. https://www.matica.hr/kolo/313/O%20%C2%BBpravilnosti%C2%AB%20u%20jeziku/

Ispašće da non stop kenjan o vjeri, a fakat iman par prijatelja vjernika koji su mi super, pre bliski i ono kontan ih ko prijateljice za cili život. Dvi cure su u pitanju, vidiš možda je ne-feministički od mene što san napisa par prijatelja al eto, ne volin ispravljat svoje postove jer mi nekako kad pišen sve ima svoj flow i volin da to tako ostavin. Iman dojam ako minjan da je manje iskreno. Nego, elem. 🙂 Reče mi cura jednu zanimljivu činjenicu, kako je u islamu klanjanje, ne pijenje alkohola i to Farz, znači naredba, a sunećenje, obrezivanje, sunet, preporuka. Znači, neusporedivo je bitnije ovo prvo. A u društvu je naravno sasvin normalno da neko ne klanja, jer jasno, ko će klanjat 5 puta dnevno, jest Bog Bog al nije toliko bitan, a vala i ne pit, ko će i to, i ne seksat se prije braka također. Al ako nećeš dite sunetit, svi će se zabezeknit. To je strašno bitno, to pitanje za npr vezu dviju vjera, šta ćeš sa diteton, jedno ga oće krstit a drugo sunetit? Nema veze oće li to dite fakat ić na džumu il na misu, itd, bitno je čije će ono bit, njiovo il naše. Ovo je vako iz dva razloga, prvo, jasno je da je sunećenje lakše nego klanjanje pet puta na dan il cjeloživotno suzdržavanje od alkohola. Zato eto, ako si vjernik al si svjestan da ti baš ne mereš sljedit ono šta ti vjera nalaže, ajd, imaš izvlakušu da si osunećen, bar nešto. Ko što mi je jedan prijatelj na fejsu objavija status: Žene? – Može. Alkohol? – Donesi. Trava? – Može. Svinjetina? – Ne, ja sam musliman. Dovoljno govori. Drugo i bitnije, identitet. Nije bitno da li to ima smmisla ili nema, bitan je identitet. Nek se zna da si naš. A za te navodne zdravstvene razloge sunećenja, mogu se samo nasmijat. To je čisti mit. Navedite mi nekoga kome je išta bilo od tih navodnih bakterija u kožici od penisa. I uzmeđu ostalog, zašto služi sapun i tuširanje? Također san čuja, opet apsurdnu stvar, da kad si osunećen više uživaš u seksu. To svaćan da neki osunećeni lik misli, jer ne zna, da kad imaš kožicu kad je penis u erekciji, kožica spadne s glavića. 🙂 Nego, nadalje.

Ista je stvar kod kršćana samo što je kršćanstvo samo manje zahtjevno. Kršćanstvo je naspram islama jedna light verzija religije, mislin kršćanstvo je poprilično lišeno same duhovnosti, ostalo je više na nivou teologije i etike. Da kršćanstvo na neki način ispunjava vjernicima njiov duhovni život, to je ustvari jako malo. Zato iskreno mislin da su mnogi ateisti koje znan duhovniji od kršćana koji su iskreni vjernici. Nekako se u kršćanstvu, a pogotovo katoličanstvu, vjera svela na čekanje smrti, raja i pakla i eto uz to imaš taj osjećaj sigurnosti jer te Bog i Isus vole. Moli i radi, ko što je geslo Benediktinaca. To je dobar opis kršćanstva. U islamu ima neke strasti, nečeg onako, privlačnog, vako kad čitaš blogove vjernika, al ono, nekih malo izraženije individualnosti. Iako s druge strane u islamu ima i puno više fatalizma. Mislin sa kršćanstvon se je desija jedan logičan proces, a to je da je sekularizam na zapadu, di je Kršćanstvo glavno jel, prvo razdvoija religiju od države, kasnije je odvoija segment ljudskih sloboda od religije, uz uspon kapitalizma, oduzeja je čoviku praktično svo vrime za duhovnost i eto, ostalo je samo etika i nada u spas nakon smrti. Radna mašina, koja je skromna, konzervativna, nastoji bit fina prema ljudima, ne buni se, sluša svoje vjerske oce i njiove diktate, to je danas prosječan kršćanin zapadnjak. Izuzetaka naravno ima, al ovo je pravilo. Što je ironično, s obziron na revolucionarni početak kršćanstva, kao pokreta koji je priobrazija rimsko carstvo, koji nije prihvaća u svoje redove nikoga ko je bogat, koji je poziva na obaranje cara i svih ovozemaljskih autoriteta. Samo pokazatelj šta se desi kad politika instrumentalizira religiju u svoje svrhe. Kad je kršćanstvo postalo službena religija Rima, a to je bilo onda kad je Rim uvidija da se više ne mere borit protiv kršćana i bacat ih lavovima, da ih je previše, pa su skontali jedan fin način, fino ćemo i mi svi postat kršćani, i ostavićemo sve isto ko sad. Tada je kršćanstvo prestalo bit kršćanstvo. Al to mislin bukvalno, jer su i same dogme mijenjane, sve. Kako divno. Fin pokazatelj koliko ustvari ljude na vrhu zanima vjera, koliko ih je ustvari ikad i zanimala.

Ista je stvar sa islamon samo što je razlika što je islam od svog početka država a ne samo religija. I kao takav od početka je u nj implementiran državni zakon, o kojem bi sad bilo potribno i više zasebnih postova da o njemu pišen pa ću to ostavit nekad za idući put. Religije su u momentu kad su postale službena politika države, kad su postale praktično državna ideologija, u pravilu služile samo za ekspanziju i akumulaciju moći. Ko i u ime svake ideologije, komunizma, liberalizma, i u ime religije su države samo osvajale tuđa područja i povećavale svoju moć. Jesu li sad neki državni vođe bili fatalisti i fakat virovali da su oni Božiji namjesnici na zemlji, da oni imaju svetu dužnost da šire kršćanstvo i islam, ne znan. Al znan jednu stvar, svi bi oni, da ih je situacija pritiskla, vrlo rado prominili svoju viru da ostanu na vlasti. Nego, inspiracija za post mi je bila situacija kod prijateljice mi. Ima prijatelja ovog Turčina jednog, i lik je svako malo smara kako bi se ona tribala vratit Bogu. Pita je posti li za ramazan. A lik, pazi, pije, jebe se ono za jednu noć, puši travu. Al nema veze, nema to veze ništa, sve je to normala, ali ako ne postiš za ramazan onda se tribaš vratit Bogu. Ostatak godine lutaj od Boga do mile volje. Isto ko kod nas za korizmu, kad se posti i kad se ne ide (ne jede) meso, pa te gledaju ko da si Sotona kad na dan posta naručiš normalan sendvić sa salamon. A da paradoks bude još veći, ta prijateljica mi je bila pokrivena. I držala se je islama. Eh, tako. Možda je i meni dosadno pa samo pričan o stvarima koje većina već zna, al eto Frustriran san. Frustriran san što mi taki ljudi, taki ljudi koji su u nečemu polovično, i to kako je jedna blogerka rekla ne zato što ne mogu bolje a trude se, nego baš zato što in je i cilj da to bude polovično, takvo, neiskreno, što mi takvi ljudi zagorčavaju život.

Inače, odkad mi se desilo ovo s curinin roditeljima, drukčije posmatran ljude oko sebe. Više san svjestan nekih stvari. Tija san pisat post o tome, al jebiga u pičku sad ću sve nadrobit kad me je krenilo, uglavnon, kako mislimo da su ono, većinon ljudi dobri. Jel tako? Većina ljudi u svitu je dobra jel de? I vako gledan… Po selu mi. Ljude koji su mi bili dragi, koji mi je fakat bilo drago vidit. I skontan, šta bi ja u stvari o njima mislija da se ja kojin slučajen zoven Adnan i da mi je njiova ćer cura? Kakvi bi mi ti fini dobri ljudi tada bili? Kakvi su ti fini dobri ljudi, kad svoje dite natraju da studira fakultet koji su oni odabrali zato što to svi u njiovoj familiji rade. Kakvi su ti fini dobri ljudi kad dite silon šalju da trenira nogomet i ne daju mu da nosi starke. Kakvi su ti fini dobri ljudi, kad in sin radi u Međugorju a iz Ljubuškog je, i stopira na posa i nazad, a oni, njegovi vlastiti roditelji, ćaća u ovom slučaju, neće da mu posude, pazi, posude pare da kupi sebi auto pa da iđe na posa. Kako su divni ti ljudi, kako su divni roditelji. To je stvarno nešto neprocjenjivo, poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Sve mi diraj samo mi majku ne diraj. Nema veze što me je ona možda ostavila skupa sa mojin braton i otišla s drugin likon i nikad je više nisan vidija nakon toga. Također, još jedan primjer te ljudske dobrote… Lik iz sela mi, kad san ima frku kući, i mater i ćaća mi bili u bolnici, a ja slupa auto nakon toga, ima udes. I lik doša, ponudija se reka da će on izać u susret, ako triba bilo šta. Fakat čoviku svaka čast. I taj lik, taj dobri, fakat dobri čovik, svojoj ćeri zabranija da se uda za lika s kojin ima dite, i sad mu se ćer nekad potajno viđa s tin likon kad on ne zna. Kad je bila u nas, mi gledamo seriju, ona govori: Volin ovu seriju, al ne mogu je gledat jer mi ćaća uvik gleda neku drugu emisiju (rekla je koju al ne sićan se sad). Divan čovik jel de?

Zaključak, lako je da ti neko bude dobar kad pričate samo par rečenica kad se vidite. Lako je da ti neko bude dobar kad ga samo viđaš na kavama, na faksu, u haustoru. A kad ti je neko ćaća, brat, sin, šef, kolega na poslu, muž, tada bi vidija jednu drugu sliku te dobre osobe. Tako da, i dalje ja mislin da je većina ljudi u svitu donekle dobra, da je na neki način dobra… Al stvarno, prosto da bi mi i dalje ostali tako dobri, neka ih što dalje od mene.

TOOOOOOOOO!!!!!!!!!!!!!!!! Danas je dan kad napokon iman razloga za slavit nešto. Nisan dobija na kladionici, ne krsti mi se sin, niti mi je neki klub i njegov najveći plaćenik zabija go, ništa od toga se nije desilo. Al desilo se je nešto puno bitnije za život ljudi i za sudbinu Europljana, Grci su rekli ne mjerama štednje na referendumu! Bravo Grci, svaka čast, i još veće bravo i još veći naklon SYRIZA-i na ovom izuzetno hrabrom potezu. Svaka čast. Ono šta će usljedit nakon ovoga je neizvjesno i sigurno neće bit lako, ako uzmemo u obzir sve razne načine sabotaže koje je neoliberalna elita u stanju poduzet, more se desit svašta, al je bitno da je jedna država i jedna stranka pokazala da ljevica more odnit pobjedu i da ljudi mogu reć NE! Ne ropstvu, ne podaništvu, ne psećoj poslušnosti elite koja nan baca kosti koje mi glođemo i sritni lajemo ako su nan ostavili koju mrvu više mesa. Ono što mi je jako zanimljivo u medijskoj doktrinaciji terminima je oznaka kako je ovo prvi put da neka stranka ‘radikalne ljevice’ donese pobjedu, i slično, uporno ponavljajuć za SYRIZA-u taj pridjev ‘radikalni’. Mislin da bi svi tribali stat na minut i zapitat se šta je radikalno. Jel radikalna ideja da država ima svoju banku i kontrolira novac u opticaju il da to radi banka stacionirana u sasvim drugoj državi? Je li radikalno da država prodaje svoje firme, otoke, svoje resurse strancima il da ih zadržava u svom vlasništvu? Je li radikalno da država šalje svoje vojnike da ratuju za tuđe interese u tuđoj zemlji il da ih zadržava na svom teritoriju? Je li radikalno da država riže sva moguća davanja kako bi otplatila dug koji je praktično nemoguće otplatit? Je li radikalno možda da su danas sve države u svitu dužne i da trenutno količina svjetskog duga premašuje iznos para u opticaju? Jedino što je radikalno u ovoj situaciji je podanička politika prodanih desničarskih stranaka, prodanih internacionalnoj financijskoj eliti i krupnom kapitalu. A program SYRIZA-e i sličnih ljevičarskih stranaka je jedina mrva razuma u današnjoj profesionalnoj politici. Bravo SYRIZA! Kako god bilo dalje, svaka čast na svemu postignutom!

Pitan se jedno onako, prosto zdravorazumsko pitanje. Kakva smisla ima da stvoriš nekoga samo da tebe štuje i da ti odaje počast? Što je Bogu potribno da mi njega veličamo, da ga obožavamo, da mu robujemo? Jel on ima neke traume iz djetinjstva pa mu mi tribamo da ih kompenzira? Ne, u čemu je smisao fakat, da nas neko stvori samo zato da mi njemu odajemo počast? Zamislite vi da napravite dite i da zahtjevate od tog diteta da ono u vaše ime po tri sata dnevno klanja, da van moli, odaje počast, itd, i da, ako ikad pomisli da je neka druga osoba od vas na zemlji bolja, ako pomisli da ste vi ko roditelj bezveze da ćete na nju bacit vječno prokletstvo i prognat je na vječne nezamislive muke. Jel to vama imalo normalno?

Update… Evo sad kako ovo napisa, pade mi na pamet još tih nekih nelogičnosti, al ne bi da previše razdužin post pa ću probat bit kratak. Evo na primjer Sotona. Kakva, al kakva smisla ima da postoji neko biće koje je apsolutno zlo? Znači pazi on je bija anđeja, koji se je okrenija protiv Boga i sad mu je cilj iskvarit Božije stvaranje. Pa sve da je moguće da neko bude tako apsolutno zlo (što je po svakoj logici apsurd) kako tom Sotoni, Šejtanu bar ne dosadi za ve vlike iljade godina to radit? Kako on ne skonta više da je to bezveze i ode radit neke druge zanimljivije stvari?

Treće, zašto Bog uopće dozvoljava Sotoni da to radi ako je on svemoguć? Šta on ima od toga da nas “testira” čuj testira? Zar se i Sotona ne mere priobratit? Što Bog ne proba bit fin prema Sotoni pa kad ovaj skonta koliko je u krivu, da se sažali i pokaje? Što je Bog stvorija nešto što je apsolutno nemoćnije od njega, i sad mi njemu na tome tribamo bit zahvalni još? Znači pazi on je mene stvorija, muči me i “testira” ako ja kojin slučajen prominen mišljenje o njegovom postojanju on će me bacit na vječne muke i ja njemu još triban bit zahvalan za to? Što nas ne stvori kao jednake? A ako i neće, zar nije logičnije da nas pusti da imamo slobodu, da živimo u lipoti i radimo sve šta želimo? Zašto moramo to zaslužit? Zašto je uopće stavija jabuku u Raj ako nije tija da je mi uzmemo? I da, na kraju će Bog uništit cili svit koji je stvorija (hm, to je tek zanimljivo) napraviće sudnji dan i ljude će podilit i poslat u raj il u paka. A šta će on radit nakon sudnjeg dana? Šta će bit nakon toga? Piće kavu i igrat plejstejšena?

Gledaj, ja mislin da je ovo sve jedna velika, velika podvala. Bog je jabuku namjerno stavija u Raj jer je tija da je mi uzmemo. Poslje toga je posla svoje poslanike da uvjeravaju narod u tu nelogičnu priču prosto da vidi koliko ih ima koji se drznu, koji imaju dovoljno karaktera da mu proturječe. To jeste da proturječe poslanicima. U biti je to najveći test, najveća prevara. Bog želi da ga se mi odreknemo, jer je to potvrda naše samosvjesti, razuma i slobode. I čak naše ljubavi. A također je i potvrda njegove ljubavi njegova apsolutnog ne-egoizma, za razliku od lažne i do kraja egoistične slike koju plasira da bi nas zavara. I oni koji prođu test, koji skontaju da to sve nema smisla, oni će bit nagrađeni za to. A koja je nagrada? Nagrada je da svate da su oni također Bog, i da nakon toga žive u miru i eto rade šta in se već radi, i uživaju. 🙂

P.S. Evo i jedno pitanje za kraj: Ako je Bog svemoćan, more li stvorit kamen koji ni on sam ne mere pomaknit?

Vjerovatno svi misle da je neki ideal ateizma, ili pak ireligioznih ljudi općenito svit bez religije, ali to nije točno. Moj ideal ne pretpostavlja pobjedu ovog il onog uvjerenja, jer tako nešto je nemoguće a i kad bi bilo moguće ne bi valjalo. Ljudi su potpuno nesigurni i egoistični, pa se drže za svoje uvjerenje ko da je to balvan za koji su se uhvatili u poplavi pa ako ga ispuste potoniće. A ne svaćaju da vi niste vaše uvjerenje, vi niste vaši stavovi, vaše misli, vaše poimanje il nepoimanje Boga, nacije, života il ičega drugog, vi ste vi. Prvenstveno vi, sami sa sobon i bez ikoga drugog. Zato se svi boje drugih uvjerenja i svi se nadaju pa čak i viruju da će njiova uvjerenja jednon pobjedit, da će svi mislit ko i oni. A ustvari, to je potpuno nemoguće, to je čak nezamislivo. Sama priroda vjerovanja je da se ono bazira na našoj unutarnjoj logici. Zato se vjerovanja ljudi razlikuju. Ljudi bi mogli mislit isto jedino kad bi znali, jedino kad bi znali šta se npr dešava nakon smrti i kad bi to cilo čovječanstvo saznalo, tada bi mogli reć da svi znaju isto. Al dok god ljudi viruju, a kako stvari stoje virovaće uvik, virovaće u različite stvari.

Ono što ja mislin da će se u budućnosti desit, a to se već i dešava samo što će u budućnosti to postat dominantno stanje, je sve veći individualizam i pluralizam vjerovanja. Svjesni smo kako vrime odmiče da se pojavljuju novi trendovi u sveme pa tako i u religioznom životu, iako je on jako jako tvrdokoran i od svih ljudskih sfera možda se upravo sfera religioznosti ili duhovnosti pak najsporije minja. To je zato što su religijska uvjerenja jako žilava, ona su ljudima važna za njiov integritet ličnosti, i ljudi ih u pravilu nameću svojoj dici i strogi su po pitanju odstupanja od tih uvjerenja. Također religije su većinom i masivne institucije koje imaju svoj prosto ovozemaljski interes, opstanka na životu. Zato se religioznost minja sporo, ali upravo možda zato je ta promjena religioznosti esencijalna kao pokazatelj promjena u stanju svijesti ljudi. Jer mislin da se sloboda društva more jako točno izmirit po nivu slobode prakticiranja svojih religijskih uvjerenja, i uopće slobode pojedinaca da sami odlučuju i promišljaju ta uvjerenja. Prije nekih 200 godina su postojale više manje utvrđene institucionalne, velike religije u većini svita i uvjerljiva većina ljudi je pripadala tim religijama. Onda se pojavija ateizam, i odkad se je pojavija uhvatija je itekako maha, toliko da sada postoje i države, i to neke velike poput Kine, u kojima je ateizam vodeći religijski ideal društva. No, religije nisu time nestale, one su i dalje ostale i i dalje sasvim fino žive, samo što se njiovo članstvo smanjilo, i praktično svugdi postoji grupa ateista, agnostika i slično koja živi paralelno sa vjernicima. Sa razvojen i uticajen filozofije je nika ateizam, ali pak i neka druga uvjerenja, poput deizma, panteizma i slično, i ta uvjerenja su također postajala popularna i popularna su donekle i danas. Onda je uz globalizaciju i širenje svjesti i ideja, se desija jedan golem pomak na zapadu, a to je okretanje alternativnih struja duhovnosti i filozofije ka istoku. I tako su hipiji hrlili u Indiju, i tako su se pojavile nove religijske grupe poput Hare Krišni, a upliv istočnjačkih ideja u duhovnosti na zapadu je itekako značajan, i postaće još značajniji što ćemo se svi moć uvjerit. To je urodilo pojavon nekih sinkretističkih i improvizovanih varijanti Budizma il Taoizma na zapadu, koji nisu svrstani ni u kakav religiozni pravac, nego prosto postoje u individuama koje u nje viruju. Također je urodilo pojavon New Agea kao jedne kombinacije monoteističkih religija sa Budizmon, Hinduizmon, i Šamanizmon te sa još koječime. New Age je možda trenutno najuticajniji alternativni religijski pokret na zapadu. I sam san jedno vrime bija u New Age furci iako se nisan nikad sad izjašnjava ko New Ager, i zahvalan san tom periodu svog života jer me je upozna sa jako puno ideja koje san kasnije nastavija razvijat samostalno.

Te ideje su uticale itekako i na mainstream pop kulturu a ne samo na alternativne pravce i to jasno moremo vidit. Danas praktično ideje proistekle sa istoka, većinom iz Budizma, Hinduizma i Taoizma, ali i također ideje iz Afričkog i Južno-američkog šamanizma su usvojene u kod možda i većine mlađih vjernika monoteista na zapadu. Npr, sasvin je popularno uvjerenje da se na Boga više ne gleda isključivo kao na osobu, nego se Boga počinje gledat kao apsoluta koji nas sve sadrži. Bog postaje kod dosta ljudi sinonim za kosmos, svemir, što je New Age ideja koju su preuzeli iz Budizma. Jako puno ljudi danas Boga poima tako iako opet opstaje neka križana varijanta takve slike Boga sa ovon staron patrijarhalnon. Također, jako puno ljudi koji se izjašnjavaju ko vjernici, katolici, pravoslavci il muslimani, ustvari viruje u karmu i reinkarnaciju. Također dosta ljudi i ne viruje da postoji paka ko apsolutno stanje nego samo prolazno. Sva ta uvjerenja su pokazatelj promjene poimanja religije koja se prilagođava istočnjačkom principu duhovnosti, i ljudi ustvari nisu svjesni da oni u biti i nisu vjernici ko što misle da jesu. Jer ta uvjerenja nisu legalna po zvaničnin stavovima religijskih institucija, kada bi ih rekli nekom fratru il hodži on bi van reka da to nije tako i da ne smite u to virovat. Upliv tih uvjerenja je prirodna posljedica globalizacije i miješanja kultura i to će se sasvin sigurno nastavit još bržin tempon nego se dešava do sad. Glavni razlog za to su mediji, prvenstveno internet ali također doprinose i knjige i televizija. Ali internet je uveja revoluciju u tok ideja u čovječanstvu i u razmjenu informacija. Roditelji danas ne mogu ditetu isprat mozak svojin idejama ako je to dite slobodoumno, jer će ono bez ikakvih problema nać informacije koje ga zanimaju na internetu. Internet vrvi informacijama svih vrsta i uistinu zato mu moremo bit do neba zahvalni. Jer internet obavlja ono šta većina roditelja odbija obavit, a to je pružanje izbora. Internet van daje izbor da vi sami dođete do informacija koje vas zanimaju i da sami formirate svoja uvjerenja.

Sa mlađin generacijama je jasno vidljiv trend odmaka od starijih po dosta trendova a i duhovnost je jedan od njih. Kad san radija sa psihologinjon rekla mi je da često radi sa tinejdžerima koji su se odmakli od tradicionalnih, uglavnon u našem slučaju kršćanskih uvjerenja i formirali neka svoja i sad su u sukobu između te dvi stvari. Toga prije ne bi moglo bit, samo su rijetki uopće imali priliku da nauče čitat pa da uopće mogu imat osnovu da usvoje neka nova uvjerenja, a knjige su bile cenzurirane i bilo ih je malo. A u neposrednoj okolini su uglavnon bili pripadnici iste vjere ili bar istih par vjera ko u našem slučaju. Sad su sve te informacije ubačene u more koje se zove internet i svi mogu upecat ono šta žele. I tada taj proces postaje cikličan, ljudi na internetu usvoje nova uvjerenja i nove ideje, i oni postaju jedan živi rasadnik tih ideja. Ljudi s kojima se susriću se upoznaju s tin idejama, nekima se one zasigurno sviđaju pa ih usvajaju, i tako se ideja dalje širi. To će kroz vrime zasigurno donit konačnu pobjedu pluralizma i šarolikosti nad jednoumljen i dominacijon jednog ideala. Ko što san pisa, već sada je stanje jako šarolikije u odnosu na prije 200 godina npr, a u budućnosti će ta šarolikost postat dominantno stanje. No da se razumimo, ja ne mislin da to znači da će religije nužno nestat. Možda i oće, neman pojma, ali možda baš i neće. Ja san poprilično siguran da će broj pripadnika današnjih dominantnih religija u budućnosti opast i da će se zasigurno dogme samih tih religija prominit. Sad u kojoj mjeri će se to desit ne znan, ali mislin da bi kroz neki period od 50-100 godina ta promjena mogla bit jako velika. Mislin da će tada postat dominantno stanje da se virovanja ljudi jako razlikuju i da ima podjednak broj ateista, Budista, agnostika, vjernika, a da najviše u biti ima ljudi koji nisu ništa od toga isključivo nego kombinacija više tih stvari. I takvo stanje danas već postoji u nekin mistima, dosta Afričkih država ima velik broh različitih šamanističkih religija uz npr islam i kršćanstvo i te se tradicije međusobno mišaju. U Brazilu je recimo sasvin normalno da se neka osoba izjašnjava ko katolik ali da paralelno posjećuje neke šamanske rituale il ceremonije nekih religija koje su porijeklon iz Afrike al su se razvile u Brazilu.

Di se je desija kontakt razičitih religija uživo te religije se i mišaju, a s obziron da će se putem medija broj raznih ideja proširit i ljudi različitih uvjerenja će hodat oko nas, doćemo s njima u kontakt. No, to kad gledamo, djeluje kao neka promjena, drukčije stanje nego danas, kao da će ljudi postat nešto što danas nisu, ali je li to stvarno tako? Da li će broj vjernika u budućnosti opas? Ako mene pitate neće, broj pravih vjernika će ostat isti, ustvari tada ćemo tek vidit koliko zapravo oko nas ima kršćana i muslimana. Jedino šta će se prominit je to da oni koji su vjernici iz tradicije, iz lijenosti i nemara, ili iz nesigurnosti će vjerovatno imat manji strah od Boga i veći nivo lične slobode i uopće izbora, pa će se odlučit za nešto drugo. To će na kraju rezultirat time da ćemo svugdi imat stvarno, pravedno stanje. Da će većina ljudi o svojin uvjerenjima promislit pa onda zaključit u šta viruju. Jer sasvin san siguran, većina današnjih muslimana npr da su odgajani u kršćanskim obiteljima bili bi kršćani, i obratno. Da su odgajani u Budističkin obiteljima bili bi Budisti. A u budućnosti će se to najvjerovatnije prominit. Ako ste roditelji i ako vas zanima u šta će van dite virovat, iman jedan savjet za vas. Pomozite mu da istraži opcije koje ima, odgovarajte mu na pitanja iskreno i pokažite mu da u svitu postoji još toga osim ovoga što vi mislite. Akko dite odluči virovat u nešto u što vi ne virujete, podržite ga. To bi vas tribalo i učinit sritnin, jer znate da imate dite koje razmišlja svojon glavon a ne da samo sluša naredbe. I također bi tribali bit sritni ako je vaše dite u tome pronašlo sebe. A i ako van nije drago, nemate druge nego prihvatit šta van dite misli, ili bit njegov prvi ugnjetavač i terorista u životu.

Jedino šta mi ljudi moremo je pomirit se sa svojon nemoći. Nikad ništa nećemo znat. Ne ništa sad, ništa ono apsolutno, al što se tih “velikih” pitanja tiče nećemo. Niko ne zna šta se dešava kad umremo. Niko. Moremo virovat u određene teorije o tome. U našoj je prirodi s obziron da smo svjesni sebe i činjenice da ćemo umrit, o tome mislimo i formiramo mišljenja i razmatramo opcije. Ali ne meremo znat. Ko god misli da zna il je lažov ili budala. Jedini racionalno održiv stav o životu poslje smrti je agnosticizam. Jer ne meremo znat, ništa. Zato nema smisla raspravljat o pitanju života poslje smrti sa idejon da ćemo mi nekoga uvjerit kako smo mi u pravu. Nemoguće je bit u pravu što se toga tiče isto ko što je nemoguće potpuno ne bit u pravu. Kakvo god da mišljenje o tome imaš uvik više nisi u pravu nego što jesi. Jedino šta mi moremo je na osnovu naše logike i naših pretpostavki formirat određeno vjerovanje koje djeluje dovoljno smisleno da bi fakat ga uzeli za ozbiljno, mogućnost da je to vjerovanje stvarno točno. I u raspravi moremo jedni drugima iznosit našu logiku kojon smo to vjerovanje formirali, i eventualno naučit nešto jedni o drugima. Također nije isključeno ni da neko, čuvši nečija uvjerenja o tome i logiku kojon se vodi, bude privučen ton logikon i zaključi da je bolja od njegove i promine svoje uvjerenje. I to je super, jer znači da je ta osoba pronašla nešto di sebe bolje pronalazi. Ali to i dalje ne znači da je ona išta više objektivno u pravu nego je prije bila, naprosto znači da je više dosljedna sebi.

Smrt je jedna velika praznina, crnilo u našoj percepciji koje nas neminovno čeka. Naši roditelji su jednon bili mladi ko mi sad, a sad su stari, nečiji su i umrli. I mi ćemo tako jednon sidit na samrtnoj postelji znajuć da se naš život okončava u roku od nekoliko minuta. Nekima će on završit naglo i bez te spoznaje. Možda je to tek zastrašujuće, umrit u nekoj nesrići il od neke tjelesne mane naglo a da o tome ni ne znaš ništa. Il je to možda bolje, poštediš se muke? Ja ipak ne bi želija tako. Ja bi želija da znan da mi smrt dolazi, da je čekan. Da osjećan taj proces, da osjećan kako minute i sekunde neminovno teku u bezdan…. Kako kao kapi padaju u beskrajnu provaliju. A moje tijelo polako posustaje, postaje slabije, moj nekad bahati naboj i samopouzdanje nestaje i postajen tanji, nježniji, ljepši kao biće. Koraci postaju bolni i dugi, nekada sasvim neprimjećene šetnje priko pješačkog npr postaju iskustvo, odlazak u prodavnicu postaje malo putovanje… Vrime tada uspori ja mislin, mi se smirimo. Kako starimo sve manje marimo za vrime, sve manje i marimo za ostatak svita. Zato smrt i dolazi u starosti po prirodi, ili zato nas starost uvodi u smrt. A šta je smrt? Logički gledano, mi razmišljamo toliko o smrti jer nas je strah. Isto tako bi se mogli pitat postoji li život prije života, prije začeća? Di smo tada bili, ni to niko ne zna. Osim naravno u ćaćinim mudima, al to nismo još bili mi nego samo naš genetski materijal. 😀 A mi smo poslje kao paljačom (kutlačom) zahvatili iz mora genetskog materijala i formirali si tijelo. Ili je pak to tijelo formiralo nas.

Što se ne preokupiramo time, di smo bili prije? Ali to pitanje nas ne zanima jer je prošlo. Mi smo ode i sad, di smo god bili sigurno smo odatle došli. Ali ne znamo da ćemo doć kad dođemo u smrt. Šta nas tada čeka? To tek moramo iskusit. I ko svega nepoznatog, toga nas je strah. A di strah zavlada caruju razne ludosti i patologije. Ono šta moremo radit da bi pobijedili smrt je, živit. To je jedina pobjeda nad smrti, živit svoj život hrabro i sa strašću, živit i volit svaki trenutak i svaki aspekt svog života. Jer smrt nas ustvari čini boljima, čini nas da cjenimo ovo šta imamo. I zbog smrti je sam život čudo. Jer nema objašnjenja, nema načina da se išta stvarno sazna. Sve ovo što vidimo oko sebe je čisto čudo, jer o tome ništa ne znamo, a ipak to imamo oko sebe. Sam život je čudo i to je pouka smrti. A i sama smrt je također čudo, al tek ćemo vidit kakvo. 🙂

Jebo mater, nešto kontan… Čitan vako Silentov blog i standardna situacija, i vako razmišljan kako je bitno u životu nać nekoga za mrzit. Al ne, niko uopće o tome ne razmišlja jarane. Evo, kad ste vi zadnji put osjetili mržnju? Koliko li je samo prošlo od toga? Cila vječnost! Il možda nije, možda dan, sat, eh možda ne prestajete mrzit! Al dobro, u tom slučaju vi imate zdrav mržnjavni (jedna loša izvedba na sliku riječi ljubavni al jebajiga) žvot. Da li vas roditelji uče da mrzite? Jel pričate s njima o tome, razgovarate li ikad o temi: Mržnja mog života, ili pak kad ste prvi put ono pošteno zamrzili, al ono iskreno djetinje, da se odvalite od mržnje prema nekome, da poludite za njin? Neki roditelji ruku na srce uredno obavljaju svoju dužnost, od malena vas uče da mrzite! Tu su standardni krivci, Srbi, Hrvati, Bošnjaci… Neki budu malo kreativniji pa mrze Ruse, Njemce, Turke… Neki Amerikance. A ima ih pravo kreativnih pa mrze vako random ljude, to je tek reć individualizam mržnje. Ja nešto razmišljan, već idu dvadesete, brzo ću faks završit, vakat posa tražit… A još nikoga ne mrzin. Nije to dobro nikako. Da ništa rodbina će počet smarat pa sine de i ti bolan nađi nekoga, vakat ti je, eno vidiš amidža Joze mrzi komšiju sritno već 30 godina, eno vidiš Ana Marija našla sebi jednog Nizozemca, nisu se ni vinčali a već ga mrzi… I tako, nije mi stvarno lako. Kako god okreneš pođe u krivo. Evo npr ima par vako dobrih kandidata za mržnju, recimo ovi par klinaca koji su me ubacivali u rijeku i smarali me na kupanju. Al sad kad ih vidin, jedan pun nekakvih vrka (bubuljica), osušija se, faca mu nekakva kisela djeluje da mu nije dobro nikako, a Dalibor zna, kako je on više u tin đirevin nego ja, da je diler da je bija u belaju i da je ima i problema s policijon. Pa ne mereš ga mrzit nikako. Čak mi se i fino javi kad se vidimo. Ovaj jedan koji me je u prvom osnovne ubaciva u drače i baca mi torbu u busenja, a i udara me je bija, sad isto nako normala, čak mi je i fin, a usput je onako da usput spomenen, proletija pijan sto i nešto kroz crveno i ubija ženu iza koje je ostalo dvoje dice. Nakon toga je odleža nešto u zatvoru, znan da se je u jednin svatovin skroz napija i plaka i priča o tome, a i vako kad ga vidin nešto mi nije načisto, da pravo kažen vidin ja da se u njemu toga nakupilo i da on baš ne zna kako da se s tin svime nosi. Opet da ga ja sad mrzin, ne iđe nikako. Još mu i to triba. 🙂 I tako, razmišljan dalje…

Eeee, padaju mi na pamet vako svi profesori koji su me živcirali kroz školovanje uglavnon jer su nacionalisti. Ovaj fratar vjeroučitelj što mi je rođaku pametova da se malo manje druži sa ovon jednon muslimankon jer bi mu se mogla svidit, pa onda belaj. Jest da me je pravo živcira jer mu nisan dovoljno dobro odgovorija u jednoj raspravi, a poslje se baš dobro sitija šta mu triban reć. Ima je i par tekstova na našem portalu vamo, koje san mu komentira a on nije zna da ih ja komentiran, jedan je bija o gej paradi u splitu di san ja napisa kako su katolici odvratni jer in smetaju pederi, pa se on pravo zapalija i napisa kako ga pravo naživcira kako svi govore da homoseksualce napadaju vjernici, da ih ne napadaju oni nego huligani… U pravu je tu al eto opet uglavnon vjernici iz mog iskustva dižu hajku protiv toga i pravdaju to vjerskin argumentima, a eto i on brate fratar piše ta sranja, al ajde, uglavnon sad kad se sitin njega i kad skontan da je lik mlad, ovako pametan, i sitin mu se energije ono… I vidin koliko bi njemu brate bilo bolje da naprosto živi normalno, izađe na svirku (po mogućnosti neki dobar rok a ne thompson), da se dobro ispleše, ismije, popije fino, da zapali džoint s nekon pravo raja ekipon i da se ismiju i pričaju budalaštine. Da mu se neka ženska na svirci ono pravo svidi, da mu baš zapne za oko i da mu ona poslje priđe, ono ona njemu još, i da se pravo zaludi za njon. Da onako, pričaju fino, i u po zanosa razgovora o nekoj predobroj temi di se potpuno slože ona ga poljubi, a on bez razmišljanja nastavi, i tako nastavi, odvuče je u auto i tu strasno vode ljubav, a on pošto je fratar naravno nema kondoma, i kako ima pravo puno iskustva s tin stvarima baš ono se pravo zanese i upssssss, zajeb. Poslje skonta di će šta će, ona mu opere priču ajme šta će joj njeni reć kad saznaju da je fratrovo dite, a ona muslimanka, a on to čuje pa tek tada poludi, pa se konta ubit, pa tako sve bude lud jedva mise govori ruke mu se tresu dok ne prođe misec dana i ispadne da ona nije trudna, al tada još gori belaj jer on skonta da je voli, i skonta ko ga jebe i ovo i ove mise i hostije, kakvo tijelo Kristovo kad ja iman tijelo Amelino, i izađe iz fratara i vinča se sa njon. Eto, bolila bi ga briga tad za Herceg Bosnu i sve.

Pa onda ima ovaj jedan na fakultetu koji nije moga održat predavanje a da ne priča o Srbima i njiovin zločinima, pa ajde ima ih još par vako, al ima jedna koja mi je zapela sad na zadnjoj godini faksa. Nije stvar u tome šta ona priča nego u njoj nekako, u njenoj emociji, aroganciji, uvjerenju kako je ona svu pamet svita popila i kako je ona najpametnija na fakultetu. Žena predaje predmet koji se zove medijska kultura a nađe način da na svakom predavanju priča o islamu, doduše i pokrivena je al opet i jedna prijateljica mi je bila pokrivena, i bila je pokrivena kad smo se počeli družit, pa nikad nije pričala o vjeri non stop, a da ne govorin da mi je ona prijateljica a ne profesorica na fakultetu. Također znan da je jednoj našoj kolegici iz Žepča koja se zove Danica na ispitu dala neku temu o Hrvatskom ugnjetavanju Bošnjaka dok je bukvalno cilom ostatku odsjeka dala drugu temu. I tako ajde, mori ona i glupa je realno, al nije glupa samo radi ovoga nego žena fakat je napisala knjigu za svoj predmet koja nikakva smisla nema, mi nismo mogli virovat šta mi učimo kad smo to čitali, ajde što je sami nacionalizam al što to ništa smisla nema al nikakva, naprosto učiš nebitne stvari koje nemaju veze ni su čin i nikad ti ni zašta neće tribat. Al eto, sad kad skontan, jest da me ona živcira al radije mi je to da je malo spustin nekin odgovoron na predavanju il nešto, opet je ne mogu mrzit. A i šta ću je mrzit, dosta joj je što je taka isfrustrirana kakva je, znan realno da joj je gore nego meni. Onda kontan a da mrzin ovu svjetsku elitu što stoji iza ovih pijuna u Bijeloj, žutoj i zelenoj kući, te psihopate željne moći, iz MMF-a, Svjetske Banke, itd… Možda bi njih moga mrzit? Znaš šta, i bi, možda bi njih fakat i moga, jer ima jedan veliki plus tu, ne znan ih lično pa mogu zamislit sebi šta god oću, mogu zamislit u njima najgore nešto što bi ja tija zamislit da su oni taki pa da ih mrzin. Vidiš to je dobro, samo ako to uradin šta ću onda sa svojon mržnjon, kako ću je ispoljavat? Da oden bacat bombe ko ISIL ne valja jer znan da tako u biti radin za nje jer oni to žele a uostalon priko Saudijske Arabije i financiraju fundamentaliste. A da oden vamo bacat bombu na strane banke vala ne valja ni to, to je tek belaj, te zatvor, pa kad izađen još će me sačekat neka gomila koju će oni nafurat da san vaki naki, pa će me pljuvat, možda i silovat, možda će me čak zavezat i dovest Lisu Ann, Chanel Preston i Sandru Romain da me zadovoljavaju do besvjesti, a to tek u kurac jer ku ću bolan sa sve tri odjednon, to je bogohuljenje, to svaku pojedinačno pa uživat u njoj po misec dana bez prestanka, a vako da svršin ko debil za pet minuta ne bi si to nikad oprostija griza bi se za to cili život.

I tako, naprosto ne znan šta ću dalje od ovog. Šta bi mi vi preporučili? Pada mi na pamet jedna jako, jako dobra ideja… Ideja o kojoj ću morat razmislit. Da mrzin curu mi? Realno, ako je nekoga onako, praktično mrzit onda je to svog partnera. Evo, pogledajte oko sebe, koliko samo ima muškaraca koji sasvin fino i zadovoljno mlate svoju ženu? To je reć kultura mržnje, to je postignuće. Još tako do malo zamrzi i ona njega i svi sritni i zadovoljni. A ne ko ovi seljaci što se mlate po kafanama, ne mogu nać sebi nekoga za mrzit. E, ja ću to drukčije ja neću ko oni. Nije meni džaba ćaća govorija da izbjegavan belaje po kafanama, zna je o šta govori. Ja san odlučija. Čin se vidimo idući put, prvo jedan šamar. I tako, polako, na vakat je učit. Još je mlada pa taman dobro, fino je odgojit pa onda ženit! Unda kasnije kad se vinčamo i imadnemo dicu, triba i prid dicon pokoja šamarčina, pa i njima da vide kako je to i tako. Biće veselo, mrzićemo se svi kućile. Eto, dobro da san ovo počeja pisat, sve san skonta sad.

Nešto kontan, vazda je za nacionalizam opravdanje rat. A šta je opravdanje onima koji su počeli rat? Drugi svjetski rat možda, ustaše itd? Šta je ustašama opravdanje za drugi svjetski rat? Možda velikosrpska diktatura u Kraljevini Jugi? A Srbima za to, vječiti argument, Turci, Osmanlije, Austro-Ugari. Gledan u Srbiji dižu spomenik Gavrilu. To bi moglo bit i ok, da Gavrilo stvarno jeste junak i borac za slobodu naše zemlje, ali nije. Gavrilova sloboda je pripajanje Bosne i Hercegovine Srbiji, ko i ostalin mladobosancima. Mlada Bosna ko pokret nije bija antifašistički, svi mladobosanci su tvrdili da je Bosna i Hercegovina Srpska zemlja i da je triba ujedinit sa Srbijon. Jedini legitimni antifašisti i antinacionalisti u našoj historiji su bili komunisti. Jedino oni su tili da izgrade državu koja će bit svačija i koja će bit jednaka za sve. Bilo je i naravno tih želja prije komunista kao pojave, ali komunisti su bili jedina koliko toliko čista skupina po pitanju nacionalizma. A eto, i to je potrajalo dok je postoja veliki vođa koji je bija razuman i drža konce u rukama. Kasnije, kad je doša Milošević, ideja komunizma je opet postala ideja velike Srbije.

No, triba bit iskren i pogledat istini u oči. Niko od naših nacija nije čist i niko od nacija uopće. Ne postoji čista nacija, isto ko što ne postoji ni apsolutno prljava nacija. Kad gledamo recimo drugi svjetski rat, svi su složni kako su Njemci zli a Saveznici dobri. Na stranu Hitlerov bolestan um, to je jedna priča za sebe, al šta je bila politika Njemaca i u drugom i u prvom svjetskom ratu je uzimanje dio kolonijalnog kolača koji su držali, Britanci, Francuzi a kasnije i Amerikanci za sebe. Saveznici nisu ni po čemu moralno ispravniji od Njemaca, oni se nisu borili za slobodu nego za nastavak vlastitog robovlasništva. Borili su se samo za svoju dominaciju. Niko od tih strana nije moralno ispravan. Također ni Rusi, mislin da je suvišno pričat o Staljinu i o njegovoj politici. Čak Staljina bi mogli osudit ko glavnog krivca za nepopularnost ljevice i ideje socijalizma, jer je on bukvalno izvršava atentate na sve komuniste u zemljama koji se nisu slagali s njin i prihvaćali njegovu dominaciju. Jedini razlog što je sam Tito se uspija održat na vodstvu Jugoslavenskog komunističkog pokreta je to što je bija odan Staljinu, što je kasnije prikinija na našu sriću, kad je već posta predsjednik Jugoslavije.

Što se tiče samog našeg nacionalizma i nacija, triba se sučit s par stvari. Prvo, apsurdno je u srednjem vijeku pričat o Hrvatima, Srbima i Bošnjacima i o ikakvim nacijama uopće. To je ko da govoriš da su neki ljudi iz srednjeg vijeka bili rokeri ili metalci. U srednjem vijeku su postojala plemena koja su imala privremene saveze, te igron slučaja iz tih saveza su kasnije nastavale države. Tako da jedino moremo pričat o državi Hrvatskoj, Bosni i Srbiji, al Bošnjaka, Srba i Hrvata kao nacije nema. Ljudi u srednjem vijeku u prosjeku nisu bili dalje od 12 kilometara od mista di su se rodili. Ne triba spominjat da su bili mahon nepismeni i da praktično nisu imali nikakve informacije o mistima dalje od njiovog mista živvljenja. Govorit o nekakvoj nacionalnoj svijesti i naciji u tom vrimenu je glupost. Nacije su produkt novijeg doba, produkt koji je uvjetovan razvojen medija, povećanjen pismenosti, odabiranjen standardnog jezika i naravno, uticajen čiste političke moći. Nacije oblikuju u današnji oblik centri moći koji nastoje proširene vidike ljudi koji se više ne identificiraju samo sa svojin selon i okolicon, nego se povezuju sa širokon grupon ljudi koju praktički i ne znaju, iskoristit za svoju dominaciju. Zašto je nacija koja je danas ovakva kakva jest postala takva je produkt političkih okolnosti. Ljudi često misle da je ključan jezik, što nije točno. U italiji se govori 30 različitih jezika, Njemci su također govorili međusobno nerazumljive jezike. Postoje regije u Njemačkoj di stanovnici su pričali skoro isto ko Nizozemci, ali s obziron da su oni završili u Njemačkoj i učili Njemački standardni jezik danas su Njemci. Također ecimo Baski ko narod, zato što nemaju svoju državu se u Francuskoj npr asimiliraju i sada ih se većina smatra prvenstveno Francuzima.

Tako da, nacije nisu neka prosta datost, one su konstrukt. Proširivanje ljudske svijesti i izgradnja jednog šireg identiteta jest produkt vrimena i moremo reć da je nasta prirodno, ali zašto su se nacije oblikovale točno kako ih imamo danas je splet političkih okolnosti, da ne kažen slučajnosti. Isto ko što se s vrimenon javila proširena svijest koja je rezultirala idejom nacije, danas se javlja sveljudska, planetarna svijest. Nalazimo sve više ljudi koji se prosto osjećaju ko ljudi bez obzira na vjeru, državu, boju kože, seksualnost itd. Ja mislin da je to historijski napredak u odnosu na ideju nacije i da će nacije eventualno nestat, erozija ideje nacije je već evidentna i taj se proces već dešava. Ali ipak, neki ljudi nisu u stanju uvidit da je nacionalni identitet samo ideja u njiovoj glavi i posmatraju ga kao neku objektivnu činjenicu. No, to će s vrimenon nestat. Kad se radi o našim ljudima zbog kojih san i počeja pisat post, čiste nacije nema.

Samo da priletin kratko dešavanja u našoj historiji. U Osmanskom carstvu kršćani su bili diskriminirani, nisu smili bit vojnici, plemići il ikakav viši stalež te su morali plaćat porez na svvoju vjeru. To muslimanima nije smetalo, nije zabilježena ni jedna pobuna muslimana npr u Bosni zbog njiove braće kršćana, dok su se sami kršćani bunili i dizali pobune. Kad je Turska se povukla, također muslimani nisu se borili za jedinstvenu Bosansku državu, borili su se za ostanak Osmanlija. Istina postoja je pokret Husein Kapetana Gradaščevića koji je bija na tragu ideje Bosanske nacije, ali taj pokret i dalje nije bija pokret za neovisnost. To je bija pokret protiv ukidanja moći lokalnog plemstva i elite jer su Turci provodili reformu vojske u kojoj su tili podredit sve svoje krajeve Istambulu kao centru i ukinit lokalnu samostalnost. Moremo reć da se tu već nazire lokalna svijest koja bi mogla vodit u ideju nacje, ali ipak same te ideje nacije i Bosanske svijesti nema, nema čak ni isključivo Bošnjačke kao muslimanske svijesti. Radi se o obrani interesa, i tu leži ključ nastanka nacije inače, radi se interesu elite određenog naroda, koji skupa oblikuje granice svoje države te time udara temelj idućoj naciji. Iako, sama elita se ne mere smatrat ko glavnog uzročnika nastanka same nacije, jer postoje države koje su pokušavale nametnut određenin grupama unutar sebe nacionalni identitet koje te grupe odbijaju. To vidimo kod nas di Hrvati i Srbi su kroz povijest cilo vrime negirali Bošnjacima njiov identitet i pokušali ih konvertirat u Hrvate i Srbe, bezuspješno. Ali ipak, interes lokalne elite je jako bitan.

Sa dolaskom Austro-Ugarske je, i to triba reć jasno i triba bit iskren, nastupilo pravednije stanje nego u Osmanskom carstvu. Iako Osmanlije jesu prid sam kraj uveli ista pravila za kršćane i muslimane, s dolaskon Austro-Ugarske nije se desila nikakva očekivana diskriminacija muslimana a ni pravoslavaca koji su bili odani režimu. Austro-Ugarska jest u određenim stvarima išla na ruku katoličkoj komponenti u BiH ali nikakvo sustavno diskriminiranje se nije dešavalo. Također, austrougari su čak i podržavali ideju Bošnjaštva tri različite vjere, jer in je to išlo u prilog da smanje Hrvatski i Srpski nacionalizam i pretenzije na Bosnu. Iako sama ideja Bošnjaštva svih vira je nastala još ranije, i razvili su je, ironično, franjevci. U vrime Austro-Ugarske javlja se živ politički život u kojem moremo pratit jednu jasnu korelaciju. Svi veliki, slavni pjesnici, političari koje danas Srbi, Hrvati i Bošnjaci slave su nacionalisti. Otac Hrvatskog naroda Ante Starčević npr je tvrdija da su Slovenci i Bošnjaci ustvari Hrvati. Petar Kočić npr ko slavni srpski pjesnik je tvrdija da su svi u Bosni Srbi i da Bosnu triba pripojit Srbiji. Svi su nacionalisti, odreda. Većina Bošnjaka u AU pak žali za Turskon, ali ubrzo nastaje pragmatična struja koja nastoji formirat identitet Bosanskih muslimana unutar postojeće Austro-Ugarske. Velik broj muslimanskog stanovništva se je iselija iz Bosne i otiša u Tursku. Tako da, kad sagledamo stvari kako su bile, niko se nema šta smatrat pravednin i ispravnin. Svi su nacionalisti i to je tako, jer je to logična posljedica nacionalnog identiteta i uopće grupnog identiteta u njegovoj nezrelijoj fazi. Zrela ideja nacije more bit tolerantna i uvažavat razlike, ali ona i dalje podržava te razlike i ostavlja tenzije između njih. Te tenzije i probleme more razriješit jedino sveljudska a ne nacionalna svijest. A sad za dalju povijest ne tribamo pričat, o četnicima, ustašama i zadnjem ratu, mislin da je to bar većini jasno.

Poanta je, generalno nacionalni mitovi su potpuno netočni i nema opravdanja za nacionalizam. To je naprosto zaostalo stanje svijesti osobe koja ne mere vidit granice izvaan svoje nacije s kojon se iz ko zna koje vlastite nesigurnosti poistovjećuje. Nije opravdanje rat, nije opravdanje ništa. Rat jest otežavajuća okolnost i ja ne znan šta bi ja npr da sad zarati, kakav bi bija. Al eto, npr profesor na curinom mi fakultetu, zove se Željko, bija je u Armiji BiH u kojoj mu sigurno nije moglo bit do kraja ugodno, proša je rat i danas nije nacionalista. Zato što neko ko nije nacionalista nije nacionalista, ko ima široke vidike ima široke vidike, a ko nema nema. I to je tako. Postoje otegotne okolnosti za nečiji nacionalizam ali ne postoji opravdanje za nacionalizam.