Ljut ko Ris

Teško je doticat te prstima i osjećat… šta osjećan. Hm, možda čitaš ova slova. Zanimljiva prošlost, sadašnjost i budućnost, ova slova sada nastaju, ja ih pišen, sada, kad ih vi čitate to je već prošlost, a to je vaša sadašnjost, a meni sada, budućnost. Strah me je. U meni su naboji, energije, osjećanja. Svašta nešto se uskovitlalo, oživilo, nastalo i živi u meni. Dopisujemo se već nekoliko i… sviđa mi se. Sviđa mi se jako. Zadnjih nekoliko dana mislin da san zaljubljen. Nismo se još upoznali uživo, al upoznaćemmo se, ubrzo. Jednostavno, strah me. Postala mi je bitna, svidila mi se, strah me da od toga neće bit ništa. Da ću je upoznat uživo i da mi neće bit dovoljna, da će nešto s njon bit problem. Oće li mi bit dosadna, oćemo li imat tema za razgovor? Različiti smo tipovi, kako se uopće poklapamo… Pa opet, dok pišen, želin je. Sve u svemu, ima san par faza kad san konta da je gotovo i da mi se ona ne sviđa, pa mi se opet s vrimenon svidila samo više. Nadan se da će se taj niz nastavit i nadan se da ću se razuvjerit u svoje sumnje. Nadan se, nadan se, da će to bit to. Ne smeta mi daljina, ne smetaju mi ni druge komplikacije koje bi postojale, sve se to more rješit. Ako mi ona bude dovoljna, i naravno, ako ja njoj buden dovoljan. I nije mi do kraja jasno kako ona mene percepira. Sve u svemu, super je da smo se upoznali, al bilo bi još više super, kad bi to bilo to.

Snovi. Snovi su jako zanimljivi, mogu nan reć o nama puno više nego što izgleda na prvu. U snovima smo iskreni, sve čega se bojimo, šta želimo, sve moremo vrlo jasno vidit u snovima. U vezi si a sviđa ti se neka druga cura. Racionaliziraš, naravno, nije to da ti se ona sviđa, samo ti se čini, samo ti je zanimljiva, nemaš ti nikakve želje prema njoj… Bez brige, u snovima ćeš je vrlo konkretno poželit, ko zna, možda i završiš s njon. Možda dođe do toga da se tribate počet ljubit i onda se sitiš da ti ustvari imaš curu. Savjest i u snovima radi, tako je bar meni bilo. Par miseci prije nego su mi počeli problemi u vezi, već san počeja intenzivno sanjat kako dolazin u seksualne situacije s drugin curama. Misec dana prije su mi se cure u snovima već počele i sviđat pomalo, počeja san dobivat neke romantične želje od njih. Naravno, nisan pridava nikakvu pažnju tome, djelovalo mi je to eto, nebitno. I onda mi se svidila prijateljica, na rođendan moje cure, svidila mi se toliko očito da je to i cura mi, sada bivša, primjetila. Krpili smo se neko vrime, al veza je pukla. Ko što i bilo koja stvar koja ozbiljno puca, neminovno i pukne.

Snovi imaju različite faze, prateć svoje snnove moreš primjetit neke psihičke faze koje se smjenjivaju u tebi. Ali snovi nisu nešto izdvojeno, nešto izolirano od tebe ko svjesnog bića, oni su jedna strana tebe, oni surađuju sa svjesnin tobon. U snovima proživljavaš stvari, pripremaš se, slažeš prošla iskustva, baš ko i u svjesnom stanju. Primjetija san na svojin snovima kako mi se minja faza u koju ulazin. Zanimljivo, zadnjih dana san psihički dobar, stvarno dobar, ko da san ojača i ko da san privaziša svoje slabosti koje su me držale prikovanog za dno. A snovi su mi postali strašniji. U snovima, u snovima kao da sad sve one doživljaje, strahove koje nisan dozvolija da žive slobodno, koje san drža potisnute i kojima san zabranjiva da žive, ko da ih sad sve proživljavan, potpuno slobodno, otkačeno, raskalašeno. Intenzivno osjećan sve strahove koje san ima zadnjih godina. Sve one momente anksioznosti, sve ono što me trzalo, što me stiskalo, što me gušilo, svu svoju borbu sa strahon koju san ima zadnjih godina, sad osjećan intenzivno u snovima, baš sad kad san dovoljno ojača u stvarnosti. Očigledno se radi o tome, da san sad dovoljno jak i da svjest u snovima proživljava te stvari koje nije mogla proživit uživo, jer san bija pod određenon vrston šoka. Pod određenon vrston blokade.

U njima mi je sad jedna intenzivna atmosfera bunila, izoliranosti, straha, nervoze, jedna konfuzna situacija u kojoj se ne snalazin, u kojoj san stalno na rubu, gotovo na rubu postojanja, da se na neki način zapitaš, kako mogu hodat po toj tankoj liniji i bit stvaran, bit živ? Recimo danas, gužva, u nekom smo gradu, triban na kavu s jednon prijateljicon koja je sad u Španjolskoj i o kojoj san razmišlja da jedva čekan da se vrati. Puno nas je, neka je pomalo festivalska atmosfera. Ja tražin di ćemo na kavu, gledan di da svi sidnemo, i u meni je neka… teško je opisat. Neka težina, nekako san zagušen, ugušen, nervozan. Sve je, fatalno, opasno. Ugrožen san, osjećan se odbačeno, izolirano, osjećan se ko da sve to što radin radin mahinalno jer se to eto triba, a ko da nikako ne mogu doć do nekog stvarnog osjećaja, do neke srži u svemu tome. Hodan s njima sam, hodamo nekin stepenican, par nas, ja ko da ostajen sam, oni nestaju, slijedin ih… Iđen na kupanje, prolazin kraj kuće prijatelja mi. On polazi s beciklon, prolazi kraj mene, javlja mi se ali ne staje. Zašto ne staje? Kako je samo tako proša kraj mene? A on mi triba bit prijatelj? Nastavljan odat sam, nesiguran san, iznutra nekako, ko da pucan, ko da se lomin. Ko da se sam moj oblik izobličiva i ko da se to jedva more trpit. Atmosfera je neke samotnosti, ostavljenosti, neki… manjak ičega, manjak sadržaja, doživljaja, doživljavanje kroz izmaglicu, kroz neki smog straha i zbunjenosti.

Također, san otprije neki dan, iđemo na more, puno nas. Ja san u grupi, ali neman stvarnog kontakta s nikin. S jednon curon počinjen pričat, kontan je barit, al u meni je neka užasna težina, ne mogu do opuštenosti, do osjećaja stvarne komunikacije s njon. Također, sićan se… Mutno, neki mračni grad, tramvaji. Autobusi, često san u zadnje vrime sanja tramvaje i autobuse. Teško je dočarat tu atmosferu, još san i sanja školu često, ljude s kojima hodan u školi, svjetlo je nekakvo mutno, ni dan ni noć, al više liči na noć sve u svemu. Sanja san i neke ljude koje znan, al od sviju ssan daleko,s vi su nekako, ko lutke moje želje, neman kontakta s njima… I strah, konstantno prisutan, gust strah zbog kojeg stojin na rubu doživljavanja, na rubu… Osjećaj je konstantno na rubu, držin se prikačen na stvarnost, pokušavan da se nekako uvežen s njon. Probudin se i na momente ne znan jesu li ovi snovi stvarni, uvik mi triba malo da skontan da sanjan. Ali, iako su strašni, ovi snovi su bolji od onih prije. Bolji su jer u njima sad konkretno osjećan strah, osjećan potpuno pušteno i bez zadrške sav intenzitet straha, koji je konstantno sa mnon, konstantno odkad znan za se. Prije bi u snovima ima nervoze, napade panike, ne bi moga osjetit stvarno sve šta se dešava. A sad kako san ojača dovoljno da se mogu nosit sa svojin strahon, da se mogu nosit sa svime onin, baš svime onin šta čuči u meni, sad osjećan sve potpuno jasno. Valjda proživljavan sve te stvari koje nisan moga prije, proživljavan svoju prošlost, svoja iskustva. Vidićemo di će me to dovest.

Da buden iskren, trenutno, stvarno ne znan zašto živin. Nedostaje mi dobar razlog da se ubijen. Isto tako, neman sad ni neki poseban razlog da se ne ubijen. Ako izuzmemo to šta bi bilo sa obitelji, ovo ono, to je savjest, grižnja savjesti, koje, valjda, ne bi bilo poslje. Šta bi posebno drukčije bilo da se ja ubijen, ili da se ne ubijen. Realno, nikome ništa posebno. Osim obitelji naravno, koja bi patila, jer je to jedan čin koji očito neminovno izaziva patnnju ostalih. Ali zašto pate? Jel pate samo jer ih je strah? Jel ima tu stvarno ikakve ljubavi prema meni u njiovoj patnji? Jel ima uopće ikakve ljubave prema ikome u patnji? Ljudi pate sebi. Patnja je sebična, u suštini. Ili možda nije? Šta ako osjećaš Welchmerz? Ne znan, možda nisan dovoljno svjestan, prosvitljen i usvitljen da spznan to. Možda i jesan, al me je samo spuca neki đoka, što bi jedna osoba rekla. Zašto živit? Zašto je u suštini, toliko vridno živit? Neman pojma. Eto, nekako, iman u sebi neki kompas, koji je možda ništa drugo nego obični mehanizam za preživljavanje ili jedan običan strah, taj neki kompas koji mi kaže, ne, ne smiš. Ne smiš se ubit! Vridi živit! Trudi se više, gledaj bolje, radi nešto… radi nešto drukčije, nešto novo, nešto divlje! A činjenica je, i točka(!) da se meni ne da više radit ništa. Pun mi je kurac više truda i ne mogu, i neću se više trudit. Da se ja trudin, radin nešto, samo da bi mi jedan običan život ima smisla? E jebi se, nek se on malo trudi. Činjenica je, da ako ima smisla da ga ima a ako ga nema da ga nema. Ta nije smisao života, želja za životon, užitak življenja, nije to nekakva građevina, pa da se tribaš lomit ko bauštelac da to napraviš. To nije nešto što se pravi, što se postiže, to ili jest ili nije. Sve što moreš postić je eto, da mu dozvoliš da bude, ako ga ima. U biti, vrhunac optimizma je da ostaneš neutralan, da se ne zatvoriš u pesimizam. Jer i optimizam i pesimizam su jednako neopravdani. Ako nešto ima, nešto, u ovoj pizdi mile matere, nek se vala ukaže, vrime je. Neću nikakve šarene laže, pun mi je kurac ičega oko čega se triba trudit, održavat. Ne mogu ja to, nije ni samo da neću, ne mogu. Ne pijen džaba tablete, ne mogu se više lagat, zato i pijen tablete sad, jer mi je mozgu potribna neka laž. Ne mogu se lagat, a mozak ne mere istinu, pa san onda naša esencijalnu vrstu laži, kemiju da mi pumpa laž u nerve. A gle, sad malo mudrosti da prosvitlin vaše male glavice, gle čuda, neki kažu da je baš u tome ključ. Da pustiš, da se ne trudiš. Da se pristaneš trudit, pristaneš tražit nešto da te učini sritnin. Jer ništa te nikad neće učinit sritnin, srića ili jest ili nije. Bilo šta, bilo šta šta želiš, to mora doć iz tebe, prirodno. Pa ću tako sad i ja leć na krevet, u samoprezir i besmisao, jer san to ja trenutno, prirodno i najprirodnije. To san ja, ja bi isto tako moga sad sebi navit neki film, trpat se nekon “pozitivnon” muzikon, pokušavat mislit na lipe stvari i tako to, al šta će mi to? Šta će mi to kad ništa od toga nisan ja? I kad tad, ovo šta ja jesan, kad tad će to zadominirat jer je to realno jedino šta ja jesan. I ako dođe dan, ako dođe, da ja buden srića, biću sritan. A u međuvremenu, koga briga moja kuknjava?

Kod nas na balkanu niko nikad ništa nije uradija. Srbi nisu krivi za ovaj rat, nisu očito u njemu bili ni upleteni. Također ni četnici nisu krivi za pokolje u drugom svjetskom ratu, a tek Kraljevina Juga, što je to divna država bila, sve svima bilo jednako raspodiljeno.

Hrvati, oni su tek jadni vazda žrtve. Nisu oni ko Srbi, da su ga u ovom ratu hinjski uvalili Bošnnjacima. Također uopće nisu pokušali napravit svoju Herceg-Bosnu jednako ko što su Srbi uspili napravit Republiku Srpsku. Nisu ni protjerali Srbe iz Hrvatske. Ustaše su očito zabunon uzele cilu Bosnu i Hercegovinu i poubijali koliko li već iljada Srba, židova, roma a i drugih hrvata.

Također, ni Hrvati ni Srbi uopće ne svojataju ništa tuđe. To što su svi velikani domovine u Hrvata pričali kako je BiH a i Slovenija Hrvatska zemlja, to je sasvim slučajno. Isto tako, veliki Srpski mislioci su se nako zajebavali sa tin da su svi štokavci srbi i da je makedonija srpska zemlja.

Generalno, Hrvatima i Srbima jedine probleme sstvaraju neki drugi Hrvati i Srbi. To su neki drugi Hrvati i Srbi koji dođu s marsa, svojataju tuđe zemlje i ratuju za nje, a ovi jadni hrvati i srbi vamo sve u čudu gledaju i krste se.

A Bošnjaci, oni su mi tek najdraži u zadnje vrime. U njih ništa loše nema, svi su drugi nacionalisti a oni su skroz super. Oni su za razliku od ugnjetavalačkog kršćanstva, svoju viru od Turaka dobili skroz mirno. Ono, Turci došli oni ih zamolili, ono, ajde molin vas moremo li mi ikako bit muslimani.

Razlog za sve živo u Bošnjaka su: Bogumili. Boošnjaci nisu u srednjem vijeku bili Srbi i Hrvati, naravno, jer imaju stećke i bogumile. I navodno te dvi stvari imaju i veze jedna s drugon. Bošnjaci su po skroz puno istraživanja skroz puno puta dokazano iliri dok su Srbi i Hrvati slaveni=agresori. I Bošnjaci-iliri su inače mirno prišli na islam, a ovi slaveni su cilo vrime njima pod nos turali svoje kršćanstvo.
Otprilike Bošnjaci su se rodili ko hipiji, oni su još ko amebe, skroz puno puta dokazano dizali u zrak dva rsta u znak mira i imali svoje male stanične woodstoke.

Također, Turci su u svoje vrime sve tretirali pravedno i jednako, samo eto nekako nisu baš znali fino poreze rasporedit pa su kršćanima nametnili da daju triput više, što naravno nema nikakve veze sa porasti broja muslimana i malo su jamali kršćanima dicu i vodili ih u vojsku. A ja, Turci su nekako i bili zaboravili dat i kršćanima pravo da budu viša klasa, al osim toga su bili skroz fer. Također u ratovima su Boošnjaci skroz pravedni, recimo u ovom ratu uopće nisu izbacili sve kršćane iz Armije BiH, u vrime kad je kršćana u njoj bilo više od 30 posto.

Nalađen san. I živcira me to, grrrr! A eto. Ne mogu pisat i dugo nisan pisa roman, nadan se da ću ga večeras nastavit. Čak san ga malo počeja i zaboravljat, gubit kontakt s radnjon, što je kritično. 😀 I eto, jah, nisan pisa odavno pa mi se sad piše. Svašta nešto mi se mota po glavi, ima san ideja za neke teške i neke lakše teme. Generalno, gledan kako je čovječanstvo na nezahalnom nivou svijesti. Nekako, većina ljudi je na neki način primitivna. Čovječanstvo se suočava sa puno problema, primitivizam, religijski i drugi ideološki fundamentalizmi, homofobija, diskriminacija raznih vrsta. Igre moći, kapitalizam i užasi koje on radi okolišu, manipulacija elita koje su na čelu zapadnih država, pa tek nadalje primitivizam vladavine u Kini, primitivizam i ekstremna patrijarhanost u Indiji, Iranu, Saudijskoj Arabiji, Pakistanu, Afganistanu i Iraku te i u vecem djelu Afrike. Onda u drugu ruku cila južna amerika koja je ogroman kontinent je poprilično nerazvijena i problematična. A opet u toj južnoj americi postoje neke nade za baš onaj napredak koji nan svima triba, za kojin žudimo, onaj pravi, konačni napreak, pravi korak naprid. Te nade su Bolivija, Ekvador, donekle i Venezuela. Kod njih su se složili ljudi i našli su se dovoljno osvješteni političari da urade prave stvari. Al opet i ta društva su jako problematična i dalje… Ali, potribna je velika kriza da bi u nama pobudila ono šta more rješit velike probleme. Potribno je iskusit svoje vlastito dno da bi se iz njega mogli iščupat. Zato se u najvećim krizama bude najprogresivnije i najnegativnije tendencije, ovo važi za individualnu psihu ko i za društva. Antony De Melo je reka da je čovik koji je na rubu ludila također i na rubu prosvjetljenja. A npr, u sadašnjoj grčkoj se javila ekstremno desna Zlatna zora, kao i “radikalna” lijeva Syriza. Radikalna stavljan pod navodnike jer je radikalna jedino po mjerilima EU neoliberalne politike, kojoj je radikalno sve što oće izać iz njenog ropstva.

Ono na čemu ja stojin, je ta ljevica, ta po nekima radikalna, a po meni umjerena ljevica. Za me su radikalna ljevica komunisti, il staljinisti i tako nešto. Takva ljevica mi je jedna totalna ideološka budalaština. Također raznorazni anarhisti, zagovaratelji socijalizma i slično, smatran da su isto donekle radikalni. Nisu mi ono za reć radikali, al moremo ih svrstat na radikalan lijevi spektar politike. A ona ljevica na kojoj ja stojin je ljevica koja je čvrto rekla ne rasizmu i ksenofobiji, koja ne prihvaća da religija diktira norme društvu i državi, ljevica koja stoji čvrsto uz prava manjina, svih manjina, seksualnih, nacionalnih, osoba sa invaliditeton, samohranih majki, beskućnika, itd. Ljevica koja stoji uz sve ljude na margini društva. To je također ljevica koja se čvrsto protivi ograničavanju ulaska imigranata (osim ako prevelika imigracija ekonomski stvara preveliku štetu društva i ako je ono trenutno ne mere financijski podržat), ta ljevica je odlučno protiv neoliberalne verzije kapitalizma, odlučno je za ograničavanje moći velikih korporacija i nadnacionalnih institucija. Također, ta ljevica je za uvođenje principa direktne demokracije u proceduru glasovanja te za što veću demokratizaciju društva. Ona je oštro protiv ikakva rata i zagovaranja ikakva rata. Ona je protiv cenzure i ikakvih represivnih mjera koje se nameću medijima. Ona je protiv Europske Unije kakva trenutno jest, protiv NATO-a, protiv trenutne zapadne politike ali isto tako i protiv nesekularnog islamskog istoka, kao i nesekularnih tendencija kršćanstva i desnice u Europi. Ta ljevica se zalaže za reorganizaciju društva, promišlja mogućnost duboke preobrazbe društva, aktivno se time vodi i aktivno o tome razmišlja. Toj je ljevici ustinu stalo do ljudi, do svih ljudi i stalo joj je do njih radi njih samih, a ne zbog ove ili one maksime ili naredbe, stalo joj je do ljudi jer su ljudi takvi kakvi jesu, vridno pažnje i vridni brige. Ta ljevica bi bila sstrogo protiv smrtne kazne i razmišljala bi o drukčijin metodama preodgoja ljudi u zatvorima. Ta ljevica ne bi nikoga olako izbacila i stavila na marginu društva, ni ekonomski ni socijalno. Ta ljevica još uvik ne zna kojin točno metodan bi se došlo do društva koje bi bilo na njenom nivou, ali te metode se ne mogu ni otkrit ako se ne usudimo razmišljat u tom pravcu, ako ne svatimo da nan triba nešto novo, i da to novo u svom pravom smislu jedino nudi upravo ta ljevica i njene tendencije.

Ne znan jel redosljed po kojen pišen ima veze sa bitnosti, ali eto, pisaću kako mi dođe.

Ante – Ko dica smo se seksali, al ono ozbiljno, ja san ima orgazam seksajuć se s njin. Bili smo pravi ljubavnici i prijatelji, i radili sve živo, iako, nikad on mene nije jeba iako san ja tija. Njemu se nije dalo. To je bilo nekad u nižoj osnovnoj, do 4 razreda, kasnije nismo više prošlo nas. To jest, prošlo je mene a drug Ante je uredno odradija pola muškaraca u našem selu, al bez zajebancije, više od pola likova naše generacije je kroz naše odrastanje bar jednon završilo s njin. Tako da, kad pomislite kako smo mi konzervativna sredina koja je čedna i nema tih zapadnjačkih “zala”, stitite se ovoga. Nismo mi konzervativna sredina, mi smo samo licemjerna sredina. Uglavnon, biseksualan je, jako seksualan, škorpion, zabavan je, volin ga. Ko dica smo često krali cviće po selu kod nas, imali svoj fol, liti, al ono, pravo hercegovačko lito, sunce peče, taman podne, i nas dvojica se zaputimo po selu i krademo vciće ljudima isprid kuća. To je bija gušt kakav samo more bit kad si dite, imali smo tonu energije, bilo nan je super jedno s drugin, i ništa osim nas tada nije postojalo. Ante je inače osoba koja ima životnu priču ko iz kakve sapunice, njegovi su dok je bija mali imali problema pa je jedno vrime živija sam s materon, kasnije su se pomirli pa su nastavili žiuvit skupa. I mater i ćaća mu imaju po jednu dite iz prošlih brakova. Ima dobar odnos s materon, toliko dobar da mu je priznala da mu ćaća u biti nije ćaća, nego da je ona imala ljubavnika koji je u biti njegov biološki ćaća. A taj ljubavnik se, gle, prije nekolik godina ubija. Mater mu je problematična i nesritna, iako je što je ja znan meni draga i ono, dobra je. Ante je kul, smišan, partijaner, zabavan, opušten, potpuno liberalan i tolerantan, zna ubost s crnin humoron samo tako, ima scena kad se zbuni i napravi neku nakaradnu situaciju za crknit od smija. Dobra osoba za društvo, i ovako, kad ga upoznaš simpatičan je, ne mereš ga ne volit.

Dalibor – Dalibor je malo manje spektakularna priča, fin momak, iz sela nan isto. Ko mali je bija punin diviji, poznat je po tome da je rekorder u broju razbijenih glava u nas u selu, ima je jedinstven talenat da kad god nekome baci kamen da ga zdimi u glavu i razbije mu je. Bija je pravi nered ko mali, kra igračke, razbija glave, pravija štetu. Osim toga, jedno je skroz ludo i smišno biće, i jedna dosta kontemplativna, zanimljiva i jako dobra osoba. Introvertiran je i relativno stidljiv, al kad se otvori smišan je samo tako. On misli za se da je dosadan, ne zna kako bi se ijednoj curi moga svidit zbog toga, to mi je nedavno reka. A u biti super je, nije nimalo dosadan, realno, da ga nema sad vamo, ja ne znan šta bi od sebe. Njegovi su prava radnička obitelj, rade poljoprivredu i on je radnik samo taki. Nikakav problem mu nije radit bilo šta, i voli radit, svaki novi posa koji more naučit mu predstavlja uživak i budi u njemu pravu izvornu znatiželju. U biti, on je primjer i dokaz kako se u nas more uspit ako oćeš i ako imaš karaktera. Voli se napišit, jednon je proba lsd, ja san tada bija s njin, radili smo na moru bili to lito, otišli s nekin čehinjan koje smo kontali jebat, na kraju one otišle po lsd i i on ga je proba s njima. To je bila preluda večer, crkavali smo od smija tu, i ostali na plaži do ujtru a u devet nas bilo na posa. Sutra je on prileža cili dan, zabušava na poslu, a ima je par smišnih situacija kad je čuja neke zvukove koji nisu bili tu, i generalno, samo je leža na ležaljci i bilo mu ekstra. Voli razmišljat o smislu života, voli Castanjedu i Uspenskog, jedno vrime su ga zanimali lucidni snovi pa je eksperimentisa s njima, osoba je koja živi život autentično i stvrno ga proživljava i pita se. Volin s njin preispitivat život i djelit nove zaključke koje izveden, nekad se znamo super zapričat oko toga. Inače, smišan je kako zna samo zalipit nešto, ono svi govore kako je nešto super a on nonšalantno zalipi kako je to njemu kritično. Zna bit zabavna ta krakteristika. On je vodenjak.

I eto, ja san treći. 🙂 Nekad u srednjoj školi smo se povezali baš nas trojica, i jedinstvena smo ekipa, iako smo bivali razdvojeni, kad se opet skupimo nekako se skonta da je to baš to, da je to ta atmosfera. Kad smo skupa smijemo se, zabavno nan je i apsolutno je sve među nama normalno, nema nikakva čuđenja da neko ne znan šta reka il uradija. Preludo, i predobro da smo se tako našli u istom selu.

Pornići… Izdrkaš da zaboraviš na prazninu, izađeš malo tuplji i prazniji. Ajd, bar si i tuplji. 😀 I nije smišno što je najgore, Kako se nosit sa svin ovin? Kako se nosit sa nesretnin ljudskin sudbinan, sa životon, sa ljudima? Kako to sve objasnit? Ne mislit? I to je dobro… da mogu. A ne mogu, jebiga, to je nešto što nikad ne mogu.

Kako stvari stoje ja neman pojma šta se sa mnon dešava. Naša san neki klip koji nešto govori možda baš o ovome što ja prolazin, evo staviću ga ispod:  https://www.youtube.com/watch?v=1SpcbF57A2w

Ljudi su čudna bića. Kako nastane ljubav? Kako točno se u nekoga zaljubiš? Koja je poanta tog osjećaja, koji je po većini najmagičniji od svih drugih?
Zaljubljenost je psihički fenomen ko i svaki drugi, i ima veze sa dosta unutarnjih činilaca. Prvo, činilac prisile. Ako smo u teškoj životnoj fazi, ili možda u nesritnoj vezi, postoji poprilična unutarnja prisila da pribacimo svoj imago (imago je po jungu sklop slika našeg oca i majke od kojeg mi pravimo uzore i autoritete za svoj život) na neku osobu i time je izidealiziramo i zaljubimo se u nju, drugin rječima spasimo se od svoje tegobne samoće i svog tereta. Meni se desilo s bivšon curon, da je prvi problem u našoj vezi bija da se zaljubin u jednu svoju prijateljicu. Ona došla u Sarajevo, ja se zaljubija u nju samo tako, i to preočito na curin mi rođendan. Nakon toga osjećaj je proša, u međuvremenu smo ja i tadašnja mi cura prikinili, a ta prijateljica, pa ono, neman o njoj loše mišljenje ali nismo tipovi koji se poklapaju ni za intenzivnog prijateljstva. Zadnji put kad smo se vidili mi je npr užasno dizala živce, i samo mi je taj dojam bija o njoj. A sad, ja san bija zaljubljen u nju, a zaljubljenost je tako divna i krasna, vječna…

Drugo, zaljubljenost zavisi od određene želje za drugon osobon i kompatibilnosti, bliskosti koju s ton osobon osjećamo. Određene srodnosti koju osjećamo također. Ta osoba triba bit dovoljno drukčija da nas zanima a opet dovoljno bliska da se poklapamo. To je onaj bitni čimbenik u zaljubljenosti, jer unutarnja prisila koja nas goni da bižimo od sebe u ideju o zajedništvu s nekin drugin brzo prođe i cvit naše divne ljubavi se brzo osuši. I i dalje je tajna, tajna je, kako s kin završimo i u čemu je poanta. To se očito more znat samo po osjećaju, a more se znat kad vrime prođe i kad zaljubljenost prireste u ljubav, ako uopće prireste.

A šta bi ljubav bila? Pa, to je veliko pitanje. Ljubav ima puno svojih pojavnih oblika, prema roditelju, prijatelju, ditetu i konačno ona romantična, prema voljenoj osobi. Zajedničko svin tima ljubavima je to da smo u stanju osobu vidit kakva ona zapravo je i da uživamo u njoj ko takvoj i želimo joj svu sriću u životu. Sad, svaka podvrsta ljubavi ima svoje određene pravilnosti, romantična ljubav, da bi bila ona prava, vjerovatno zahtjeva neku podudarnost interesa i želja od života i želja od svog partnera. Ako želimo nekog da nas nadopuni, dakle jako je bitno, ne da nas upotpuni nego nadopuni, jer ako nismo potpuni sami sa sebon imamo problem. Dakle, ako oćemo nekog da nas nadopuni, on mora imat određene karakteristike koje su nama privlačne, karakteristike koje mogu nama pomoć da se razvijamo u smjeru u kojem želimo. Osobe koje se vole bi tribale prvo, uživat jeno u drugome, drugo, imat svo uzajamno poštovanje i želju za dobrobiti i treće, imat sve potrebne karakteristike da jedno drugom budu partneri na njiovin putevin života, ne da skupa iđu u istom smijeru, nego da skupa mogu ić svako svojin smjerovin. A to zadnje se ne nalazi lako. Iako, ovo rečeno za romantičnu ljubav važi i za prijatelje i oni tribaju imat karakteristike koje nan pomažu da rastemo i razvijamo se, a vjerovatno je razlika između romantične ljubavi i prijateljstva u tom faktoru romantične i seksualne privlačnosti, što je fenomen kojeg bi itekako valjalo istražit.

Ljudi često olako pišu o Bogu, što je u neku ruku normalno, jer je Bog pojam ko i svaki drugi. Neki pak pišu isuviše teško o njoj, što je opet normalno s obziron da su oni ljudi i da su plahi i da od bilo kakve slike ili pojave mogu vidit kojekakve strašne stvari kojih se triba pazit i sa kojin triba ultra oprezno postupat. Sve u svemu, niko o njoj ne piše onako, opušteno, normalno, umjereno promišljeno, ko što se piše o svemu drugon sa čin si miran i opušten u životu. Vjerovatno jer s tin pojmon skoro niko nije miran ni načisto. Nisan ni ja, i u ovon momentu dijelovi mene drhte jer možda dotiču nešto što ne žele, al, bože moj, piše mi se pa pisaću.

Brojni mudri ljudi diljen svita su skontali i prozreli stvarost. Neki od njih su virovali u Boga, neki su virovali u karmu i reinkarnaciju, neki su virovali u Tao, neki pak u duhove prirode i njene sile. Ali imaju jednu zajedničku stvar, pišuć o Bogu, zakonima karme i logici postojanja, Taou, duši prirode, svi su pričali o ljudima. Pisali su o odnosu tog nečega i ljudi i u konačnici, pisali su šta ljudi tribaju uradit da dosegnu svoj vrh, ostvare svoju misiju, svoj potencijal, i kako in to nešto more pomoć, kako s tin nečin mogu surađivat, i u konačnici, što je najbitnije, kako to nešto pronać u sebi. Kasnije su neki drugi zaključili da je to nešto izvan nas, pa da se njemu triba molit i klanjat, i da on kažnjava  slanjem na vječne muke i nagrađiva slanjen u misto di će ti cilu vičnost bit ekstra. To, iako je tako naivna slika da je upitno kako more odgovarat ikome ko je proša pubertet, i dalje fura većinu ljudi.

I sad, šta je poanta svega? Da li bog stvarno postoji? Da li postoji osoba koja je negdi tamo gori i pomaže nan, tješi nas kad smo slabi, hranin nan ego kad smo sebični, usmjerava nas kad smo izgubljeni i kad nas je strah? Iskreno, svejedno je. Svakako, postojala ta osoba ili ne, mi tražimo utjehe i smjernice i mi ćemo ih u nečemu nać, jer, mi smo tu osobu smistili tu da odgovara na naše težnje, a šta je stvarna priroda te osobe i postoji li ona uopće to u datom trenutku nije ni bitno. Zato u principu, ne virujen, osjećan da san dija nečega naravno, nečega izvan mene, većeg i šireg, virujen da nešto postoji, neka inteligencija u svemiru, neki princip života, ali kakva je priroda toga nečega, to more znat jedino budala. Zašto budala? Pa zato što jedino budala more mislit da to zna. To je u konačnici nebitno, svakako živiš svoj život i svakako te je svoje lekcije odradit sam, neće ih niko odradit za te.

Ono što mi doseg spoznaja dozvoljava da mislin da znan je ovo. Smatran da smo mi ljudi uistinu divni, i moćni i veliki, a isto tako kritični i slabi i mali. Na nama je da se odredimo šta smo. Jer mi imamo razum i imamo moral da se diferenciramo, priroda ga nema. Vuk je isto tako divan i moćan i velik a i kritičan i slab i mal, ali ipak on to ne misli za se, ne misli o sebi ništa od toga. I isto tako to ne mislimo za nj, on je jednostavno vuk, ponaša se po svojoj prirodi. Ali mi imamo razum i imamo izbor. Imamo inteligenciju na kojoj moremo bit zahvalni dok god postojimo, imamo želje, imamo razumno doživljavanje sebe, imamo samosvijest, imamo sve alate za napredak i samoostvarenje.

Mi ljudi smo, najveće ostvarenje našeg planeta.Mi smo najnaprednije biće od sviju. Mi nismo ništa suštinski drukčiji i od kojeg drugog bića na zemlji, mi smo svi braća i sestre bića i svi djelimo ovaj planet i svi želimo bit sritni, na svoj način. Ali mi smo ipak, zašto? – boga pitaj :D, došli do ovog iznimno naprednog stupnja razvoja. Možda smo mi ulaz u više, nematerijalne sfere postojanja, i kad ostvarimo sve što triba vamo na zemlji ćemo se reinkarnirat i živit negdi drugo, ko neka viša bića. Moguće, nadan se, fino zvuči. Virujen da ćemo negdi i dalje aktivno živit, ne virujen u neki kraj, konačan i fiksan, nema mi smisla. Kako god bilo, mi smo ode da se izdignemo na jedan viši nivo, da životinju u sebi, životinju koja jesmo, oplemenimo sviješću i da naše instinkte i prirodu oplemenimo i oslobodimo se stega i robovanja tin instiktin i toj prirodi.

Ono što mi nazivamo zlon, je sasvin normalno u prirodi. Ubijanje, nasilje, sve te loše stvari priroda radi svakodnevno, rade ih životinje a radi ih i priroda sama svojin silama. Pa ipak nećemo reć da je vuk koji zakolje ovcu zal i da mačka koja ulovi miša pa ga poslje po sata mrcvari i igra se s njin to radi jer je snapastuje sotona. Oni to rade jer je to njiova priroda, to je priroda postojanja na zemlji, samin tin i priroda našeg postojanja. Ono što mi nazivamo zlon, je dija naše životinjske prirode i mi ga moramo prominit, osvistit, oplemenit i pritvorit ga u našu vrlinu i jedan koristan mehanizam i zahvalan dija nas. Isto ko što mrak ne mereš ubit, nego ga jedino osvitlit i isto ko što kriminalac i loša osoba neće postat bolji ako ga kazniš, nego ako mu daneš ljubavi i naučiš ga da se voli i cjeni, isto tako naše zlo nije nešto što zahtjeva kaznu. Nekad kazna more bit korisna, ko metod učenja, al generalno priroda zla nije apsolutna i ne rješava se kažnjavanjen.

Zlo je manjak svijesti, i ono što mi tribamo uradit je da svitlon svijesti prominemo kvalitet te životinje u nama i da postanemo bića koja su se ostvarila, u kojima su potencijali postigli svoje pravo agregatno stanje i dosegli svoj pravi kvalitet. I o tome pričaju sve vjerske škole, Buda priča o dostizanju nirvane, Lao Ce o dostizanju Taoa, Isus je priča o tome kako mi moremo postat Bog, dok nisu prekrojili i izminili bibliju tako da i dalje bude uspavanka za uspavane ovce.
Mi smo tu da se probudimo, prosvijetlimo, ostvarimo, da postanemo svjesna i budna bića, bića koja jesu, i da zemlja u nama dosegne svoj vrhunac.